Kad ne želiš riješiti problem, osnuj komisiju. Te slavne riječi Winstona Churchilla, čovjeka koji je mrzio sve i svašta, a ponajviše raznorazne komisije, najbolje opisuju odnos Jorgea Marija Bergoglia, u narodu poznatijeg kao Frane, papa Frane, prema Alojziju Stepincu.
Da se samo gospodina Bergoglia pitalo, o Stepincu se ne bi ni razgovaralo, njegov status blaženika bio bi mu dovoljan, a nakana svetosti, koju Crkva u Hrvata očekuje poput djeteta kojemu se otac nakon dugog odsustva vraća kući, iako o tom ocu ne zna ništa, izuzev romansirane bakine priče koja pomaže lakom snu, bila bi zauvijek završena priča.
No, kao papa, čovjek od kojega pastva očekuje da bespogovorno ispunjava njezine molitve, Bergoglio je ipak morao nešto poduzeti. Pa je, majstorski, osnovao komisiju. Davši Hrvatima, tom vjernom kršćanskom plemenu koje nikad o sebi nije toliko brinulo koliko o slici koju će drugi o njima imati, posebice Vatikan i slični zlatodršci, privid da papu ipak imaju na svojoj strani.
A istina je da ga nikad nisu imali. I toga su, o čemu svjedoče i riječi hrvatskih kardinala, bili itekako svjesni.
Kardinal Puljić i ministar Šipić
"Papa Frane iza sebe ostavlja brojne uspomene, ali i mnoga razočaranja", kazao je kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru, iako je mir zadnje što je imao na pameti opraštajući se od pape koji je posjetio Bosnu i Hercegovinu, dok je Hrvatsku uspješno zaobišao.
Ni dana veleuvaženi Puljić nije čekao. Odmah je, da Hrvati slučajno ne bi pretjerali sa suzama, upozorio na Bergoglievu ostavštinu. A ona je, ako zanemarimo uspomene, koje ima svatko, pa i najgori zločinac, poražavajuća.
Na sličnom tragu je i hrvatski ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić, po struci teolog, koji same bombone prosipa kad o papi Frani govori, mrtvom, dabome, pa u zaključku otkriva što je zapravo želio reći:
"Ne bih osuđivao, iako bi se iz političkog i laičkog kuta lako moglo okrenuti leđa Papi zbog blaženog Alojzija Stepinca. Crkva ima svoj put, ima svoje procese i određeno razdoblje koje treba proći. Da nam je žao što Stepinac nije proglašen svetim, je, ali ne sumnjam da će biti proglašen. Neće puno proći dok ga se ne stavi na mjesto koje mu pripada."
On ne bi osuđivao. Ali...
Srećom, rezonira Šipić, neće puno proći dok ne dođe pravi papa koji će Stepinca proglasiti svetim. A u tome bi trebala pomoći i molitva. Puno molitve. Svi hrvatski svećenici, recimo, od Uskrsnog ponedjeljka mole da im Svevišnji pošalje boljeg papu. A među njima je i dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Vrlo važan čovjek u čitavoj priči, da vas sad ne zamaramo prijevodima crkvenih termina.
– Upravo se spremam na molitvu – reče nam Batelja nakon što smo ga nazvali.
– Mobitel vam je i dalje u rukama, imate valjda još koji trenutak da prokomentirate Papinu smrt i njegov odnos prema blaženom Stepincu?
– Vama hvala, vi ste jako dragi i ljubazni, ali molitva nam je sad potrebnija, molitva za novog papu, budite mi pozdravljeni.
Šteta. Jer, Batelja je dobro upućen. On bi mogao znati zašto je Frane bježao od Stepinca. I zašto je osnovao komisiju. I još k tome zvao Beograd da tamošnjeg patrijarha pita za mišljenje.
Srbi u komisiji
Komisija je bila mješovita, sastavljena od "hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca". Što je već samo po sebi, smatrao je Kaptol, bio nonsens. Jer, što Srbi, redom mitomani, imaju odlučivati o hrvatskim pitanjima. I odakle uopće Jorgeu Mariju Bergogliu ideja da za mišljenje o strogo unutarnjoj vatikanskoj stvari pita Irineja i njegove ljude, koji bi prije crkli nego priznali da je Stepinac za Drugog svjetskog rata spašavao Srbe. I da je njegovo viđenje Nezavisne Države Hrvatske te lika i djela njezina poglavnika Ante Pavelića i njegovih ustaša bilo prekriveno debelim plaštom sumnje.
Sveti hrvatski narod zaslužuje svetog Alojzija Stepinca. Svako drugo mišljenje, posebice mišljenje Srba, kojih u Jasenovcu nije pobijeno ni 70.000, a kamoli pola milijuna kako oni stalno trube, bezvrijedno je. I utemeljeno na zavisti. Što se Hrvatska, iako je nedvojbeno izgubila rat, nalazi među pobjednicima.
Komisija pod predsjedanjem oca Bernarda Ardure, predsjednika Papinskoga vijeća za povijesne znanosti, obavila je posao te izdala neko bla-bla priopćenje u kojemu stoji da je njihov rad "omogućio bolje razumijevanje povijesti u godinama između Prvoga svjetskog rata i 1960. godine, godine smrti kardinala Stepinca". A donijela je i zaključak kako je išta konkretno što se tiče Stepinca teško zaključiti.
Sam Papa o Stepincu se najjasnije izrazio na povratku s trodnevnog posjeta Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji u svibnju 2019. godine. Na upit kolege Silvija Tomaševića, kazao je sljedeće:
"Stepinac je bio krepostan čovjek, zato ga je Crkva proglasila blaženim. Vjernici mu se mogu moliti. Ali u jednom trenutku procesa došlo se do nerazjašnjenih točaka koje se tiču povijesti. I ja, koji moram potpisati kanonizaciju, to je, naime, moja zadaća, moleći, razmišljajući i tražeći savjet, uvidio sam da moram zamoliti za pomoć srpskog patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao. Zajedno smo osnovali povijesnu komisiju: i njega i mene jedina stvar koja zanima je ne pogriješiti, zanima nas istina. Ne pogriješiti. Čemu služi jedna izjava o svetosti ako nije jasna istina. Ne služi nikom. Znamo da je Stepinac dobar čovjek, da je blaženik, ali da se učini ovaj korak, ja sam tražio pomoć Irineja da sve bude po istini. Izučava se. Najprije je osnovana komisija koja je dala svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke. Dublje se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne plašim istine. Ne plašim se. Samo se plašim suda Božjeg. Hvala."
U prijevodu, on koji jedini ima pravo nekoga proglasiti svetim, u slučaju Stepinca to nije mogao učiniti. A s obzirom da ga zanima isključivo istina, a ne tek vjernički folklor, odlučio se savjetovati s upućenijima od sebe. A kad je shvatio da istine nema, i da Hrvati govore jedno, a Srbi drugo, i da će tako biti dok je i vijeka i svijeta, odučio je umrijeti bez pravorijeka. I odluku pilatovski prepustiti nekom drugom. Onom, recimo, kojemu su sada upućene molitve Hrvata spremnih da prihvate mišljenje samo one komisije koja se slaže s njihovim mišljenjem.
I koja neće dopustiti da Srbi odlučuju o hrvatskim pitanjima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....