Postoji jedan mali problem s ugovorima o doživotnom uzdržavanju. Bez obzira na njihovu zakonitost, oni ostavljaju gorak okus, jer se njima ostarjela ili bolesna osoba trajno odriče vlastite nekretnine za vrlo privremenu, počesto i sasvim upitnu, uslugu.
Takvi se dokumenti mogu sastaviti i ovjeriti u skladu s najvišim standardima pravničke struke, mogu zajamčiti najbolju skrb čovjeku koji više nije kadar brinuti se o sebi, ali sve je zaludu, jer ćemo svi mi, sumnjičavi i nepovjerljivi kakvi već jesmo, u osobama koje svoju uslugu zbrinjavanja naplaćuju stanom, nepogrešivo razbrati barem malešnog predatora.
Prokazati nekoga kao takvog, pa još u samom finišu izborne kampanje, igra je na siguran dobitak. Čak i ako je prozvani čist kao suza, on će biti primoran do zadnjega dana stajati kao ukopan u defanzivi, perući se od navodne krivnje umjesto da vodi proaktivnu kampanju.
U slučaju Davora Matijevića sve je ostalo na glasinama, nismo vidjeli ni „d“ od dokumenta koji bi ga mogao kompromitirati. Da jesmo, priča bi se s terena politike prebacila u polje pravosuđa. No problem nije u onome što nismo vidjeli, nego u onome što nismo čuli. A nismo čuli jednostavno, sasvim konkretno i precizno očitovanje o onome što mu se stavlja na teret. Umjesto toga, dobili smo samo nevoljko, mlako, neuvjerljivo „okruglo, pa na ćoše“ izmotavanje, koje nimalo nije raspršilo sumnje, nego ih je samo dodatno osnažilo.
Čovjek ne treba biti previše zločest da bi iz toga izveo jednostavan zaključak: ili Matijević zaista ima masla na glavi ili naprosto nije naročito bistar. A za koju god se varijantu opredijelili, nije dobro, jer nitko ne želi ni prevaranta ni tipa oskudne pameti na položaju gradonačelnika.
Činjenica što je Ranko Ostojić, jedan od stranačkih senatora, tjednima mirno puštao da mediji prežvakavaju njegovo ne osobito lijepo mišljenje o moralnom profilu kandidata za poteštata, da bi tek dan uoči izborne šutnje objavio kako je bio u krivu, jer sad, eto, konačno shvaća da je SDP-ov adut pošteno čeljade koje zaslužuje njegovu bezrezervnu podršku, samo je dodala lopatu ili dvije zemlje u jamu u kojoj su pokopane Matijevićeve šanse za pristojan izborni rezultat.
Splitski slučaj samo je potvrdio staru ocjenu kako se SDP nalazi na putu bez povratka i kako mu glave neće doći politička konkurencija, jer je sam sebi najveći neprijatelj.
Nažalost, ovom prilikom uz Matijevića su se karambolirala i dva čovjeka neupitne čestitosti. Jakova Prkića znamo kao metodičnog, temeljito pripremljenog lokalnog političara munjevitih refleksa koji žurnalističkim nervom – nikakvo čudo, ipak je on karijerni fotoreporter – reagira na aktualna zbivanja. Marinko Biškić ugledni je poduzetnik i građanski aktivist s izraženom kreativnom žicom, koji je otišao toliko daleko da je uspio pomiriti svoje glazbene i čokolatijerske strasti gramofonskom pločom od kakaa.
Kad su njih dvojica shvatili da su se uhvatili u kolo s krivim čovjekom, učinili su ono što časni ljudi jedino mogu učiniti: ostali su uz njega do neizbježnog kraja. Time su, možda, naškodili svojim političkim karijerama, ali su samo podebljali svoju reputaciju ljudi od integriteta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....