Više od dva mjeseca hrvatski barjak vijorio se na kninskoj tvrđavi u trenutku kada je 9. listopada 1995. godine poginuo zamjenik zapovjednika 4. gardijske brigade Andrija Matijaš Pauk.
Ova 2025. godina puna je tridesetogodišnjica, redom slavnih. Prošlo je trideset godina od pobjedničke Oluje, od kraja rata u Bosni. Nažalost, ova listopadska obljetnica nije razlog za slavlje iako je Matijaš još za života bio ovjekovječen ratnom slavom, jer pogibija vojnika i suborca priziva samo tugu. Sudbina je htjela da jedan od najvećih heroja Domovinskog rata pogine na samom kraju ratnih sukoba, u posljednjoj vojnoj operaciji - Južnom potezu.
U udruzi veterana 4. gardijske brigade povodom obljetnice smrti čovjeka po kojem su uzeli ime ‘Pauci‘ pričali smo s njegovim suborcima.
- Prvi put sam ga na kratko vidio u Resniku. Oboje smo tamo došli kao prebjezi iz bivše JNA. On je došao s nekoliko vojnika i naoružanjem. Nakon toga smo se sreli za dva mjeseca kad mi je postao zapovjednik. Bio je izniman čovjek koji je imao puno energije. Svaku zadaću je do u detalje ispitao, nikad nije brzao, sve je kod njega bilo promišljeno i na mjestu.
To je bio čovjek koji je odlično poznavao tenkove. Samim time je bio naš zapovjednik. O njemu bi se puno toga moglo reći kao čovjeku kao borcu kao vojniku. Bio je jedan od ljudi kojeg ni ranjavanje ne bi zaustavilo. Vratio bi se za dan, dva u borbu. Bio je to uporan čovjek. Volio je svoje ljude i volio je svoj oklop. Kada zamislite pauka onda vidite kako ta životinja planirano plete mrežu i lovi u njoj jer je on gazda tog prostora. Takav je bio i Matijaš i s pravom je dobio nadimak Pauk - rekao nam je na početku razgovora satnik Ivan Maršić, zapovjednik 3. mehanizirane satnije 4. gardijske brigade.
Da je Matijaš bio zapovjednik koji je izazivao poštovanje, ali i čovjek koji je volio svoje ljude potvrđuju i preostala dvojica naših sugovornika iz ‘Četvrte‘, natporučnik Boško Belamarić, zapovjenik voda 3. mehanizirane satnije i pukovnik Nenad Žure, zapovjednik oklopne bojne 4. gardijske brigade.
- Imao sam privilegiju kroz pet godinu upoznati ga kao vojnika i kao čovjeka. Mogu reći da sam jedan od rijetkih koji ga je vidio da plače. Prvi put kad je poginuo naš suborac Ante Jerković. Ostao je zadnji na njegovom odru i tad sam vidio suzu u njegovim očima. Drugi put sam to vidio 94. kad sam ja bio teško ranjen. Rekao je: ‘Žure šta je ovo danas?‘, na što sam mu ja rekao: ‘Pusti to zapovjedniče, dali smo im u bebu‘ i on je okrenuo glavu i otišao. Mogu kazati da smo prema njemu imali respekt, da je bio vođa, da je bio čovik, da je bio od povjerenja, mogao si mu sve reći, ali smo imali strahopoštovanje prema njemu - emotivno će Nenad Žure.
Iako je postao poznat po tenkovskom ratovanju, Matijaš, kao i naši sugovornici, rat je počeo kao pješak. Zapravo su prve oklopne postrojbe u sklopu 4. gardijske brigade formirane tek u drugoj godini rata i to od preotetih starih jugoslovenskih tenkova.
- Andrija je na početku bio pješak. Nismo uopće imali oklopnih sredstava. Na početku rat smo se oslanjali isključivo na sredstva koja bi zarobili od neprijatelja. Oklop se pojavio tek 92. godine kada je stari tenk T-34 zarobljen i nakon što smo dobili još dva tenka T-55 koja su nas čekali u Pločama.
Tada je Matijaš poveo sa sobom šest ljudi koji su imali tenkovsku obuku u bivšoj JNA i nakon popravke tog ‘krša‘ kojeg smo dobili su stvorene prve oklopne snage 4. gardijske. Sjećam se da taj stari T-34 bio bez komandi, mogao je voziti samo u prvoj brzini. Ali je poslužio svojoj svrsi - kaže nam Nenad Žure.
- Na početku smo imali jedino transportere koji su rađeni u brodogradilištu i koji su služili za prijevoz pješaštva do položaja, pod vatrom i za izvlačenje. To je bio improvizirani oklop koji je rađen na šasijama kamiona i služio isključivo za prijevoz pješaka - nadopunio ga je Boško Belamarić.
Matijaševi tenkisti dali su velik doprinos u oslobađanju Dubrovnika. Tenkove je prebacio starom uskotračnom prugom koja je išla rubom Popova polja prema Dubrovniku i nanio teške gubitke srpskim snagama. Poslije oslobođenja Dubrovnika Pauk je osnovao oklopno-mehaniziranu bojnu 4. brigade i početkom studenoga 1992. postao njezin zapovjednik. No, kako je došlo do toga da brigada koja doskora nije imala oklopne snage u kratko vrijeme ‘odgoji‘ tenkovske ratnike?
- Tu je veliku ulogu odigrao Matijaš. On je bio sposoban obučiti ljude. Puno je ulagao truda u ljude i sredstva. O svemu je vodio računa. Izdvojio nas je i mi smo bili pod šatorima na Konjskom više od godinu dana. Nije slijedio istočnjačku doktrinu ratovanja i upotrebe oklopa. Težio je nečemu novom i nekonvencionalnom. Često je spominjao Rommella i ratove u Africi. Sve to je prenosio na nas. Svatko pod njegovim zapovjedništvom je morao poznavati tenk. Mi smo učili o tome, knjige su nabavljane, upoznavali smo ta sredstva u najmanji detalj, do u zubčanik. Morali smo znati popravljati dijelove.
Oklop nam je služio kao probojno sredstvo, za probiti liniju i goniti neprijatelja. Dakle ima svoje prednosti, ali je bilo potrebno ljude saživjeti sa njim. Matijaš se trudio da mi kao oklopna bojna budemo prilično uvježbani. Dovodio je druge postrojbe iz brigade da upoznaju taj tenk i da zbog toga imamo prednost u borbi. Ako ste u borbi vi ne možete probiti liniju s tenkom, a da su vam bokovi nezaštićeni. Vi morate pomicati liniju zajedno s pješačkim postrojbama. To je Matijaš znao, da treba djelovati usklađeno - objašnjava Maršić.
- Imali smo privilegiju što smo imali svoje pješake s kojima smo bili danonoćno zajedno. Najviše vjere imaš u ljude s kojima zajedno jedeš, zajedno spavaš. Prvenstveno zahvaljujući njima, trećoj satniji, imali smo samo dva izgubljena tenka, jedan na Maslenici i jedan na Novigradu. To je bilo od tenkovskih gubitaka u čitavom ratu. Drugo smo sve sačuvali - ističe Belamarić.
Nakon dubrovačkog bojišta, došle su bitke u šibenskom i zadarskom zaleđu. U bitci za Maslenicu, u siječnju 1993., Pauk je sudjelovao s 27 tenkova i 13 BVP-a. Tada su oklopne snage ‘Četvrte‘ probile neprijateljsku crtu pokraj Islama Latinskog i potom sudjelovale u poznatoj tenkovskoj bitki za Kašić. A kad su Srbi 1. veljače 1993. organizirali protunapad, Matijaš je ranjen dva puta. Geleri su ga pogodili dok je navodio paljbu s krova jedne kuće. No sljedećeg dana, kad je stalo krvarenje, vratio se na bojište Ipak, najzahtjevnija operacija je bila Zima 94., odnosno ovladavanjem Dinarom, što je bila priprema za Oluju. Tada su se temperature spuštale i do minus 30 Celzijevih stupnjeva. Pauci su izvukli tenkove na 1300 metara nadmorske visine, a onda i na 1800 metara, što je podatak koji govori sam za sebe.
- Izvlačenje tenkova na Dinaru uče i danas na vojnim školama. Mi smo preko livanjskog polja forsirali Dinaru da bi suzili prostor neprijatelju i tako je zapravo osvojen Knin. Sama akcija je bila planirana dugoročno međutim teren je bio poprilično nezgodan, ali smo imali dobru inžinjeriju. Noću smo kopali ceste preko kojih će tenkovi proći. Na toj visini na planini vam tenk propadne do razine rezervara u blato pa ga morate izvlačiti. Hladnoće su bile nenormalne. U polju je bilo minus 20 a kamoli na visini u planini. Ako bi rukom uhvatio cijev od tenka na njoj bi ti ostalo tvoje meso. Kad su četnici vidjeli da smo mi tenkove izveli na vrh planine bili su u čudu. Za vidjeti je na prvu izgledalo smiješno, ali je svejedno to bilo ubojito za neprijatelja - slikovit je bio Nenad Žure.
Nakon te uspješno provedeno akcije, na red je došla operacija Ljeto 95. u kojoj su oslobođeni Grahovo i Glamoč. Potom je uslijedila Oluja koja je za mnoge značila i kraj rata, ali ne i za Matijaša i njegove tenkiste. Uskoro je došla operacija ‘Maestral‘ i ona kobna ‘Južni potez‘.
- Vidio sam ga pola sata sata prije pogibije. Nakon što smo probili linije prema Mrkonjić Gradu gledali smo u mine koje je trebalo ukloniti jer je naš oklop trebao proći tu. To smo komentirali i on je poslije toga otišao prema selu Podrašnica i tad sam ga posljednji put vidio - kaže nam Ivan Maršić.
- Noć prije pogibije, kao da je znao da je to zadnji put da se vidimo, pomirili smo se. Ja sam bio na južnom boku za vrijeme bitke kad je stradao - dodaje Boško Belamarić.
Teško je, koliko god možda bilo predvidivo, voditi razgovor o Matijašu i njegovoj tragičnoj pogibiji, a da se ne spomenu i riječi koje je prije trideset godina nad njegovim odrom izgovorio fra Ignacije Vugdelija:
"Jedno vas molim… Kad vas sutra vaš sin ili unuk upita ‘što je to bilo 90-tih, kako smo došli do ovoga što imamo’, kažite im jednostavno: ‘Sine, to su ljudi od Boga poslani, vodili narod prema budućnosti, prema sreći’. A kad budete nabrajali imena onih koji su narod doveli do cilja, nemojte, molim vas, zaboraviti ime Andrije Matijaša Pauka."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....