Stavka u državnom proračunu Srbije "Sredstva za održavanje Kraljevskog dvora i kompleksa na Dedinju" više ne postoji. Nakon više od dva desetljeća koliko je Republika Srbija financirala rezidencijalni kompleks koji služi kao dom princa Aleksandra Karađorđevića i njegove obitelji, vlast Aleksandra Vučića odlučila je zavrnuti pipu. Iza te, naizgled tehničke odluke Ministarstva financija, skriva se politička poruka teža od svake budžetske korekcije. Naredio ju je, pišu neovisni srpski mediji, sam Aleksandar Vučić.
Tišina na Dedinju nije bila dovoljno tiha
Godinama je odnos između potomaka srpske kraljevske obitelji i aktualne vlasti bio formalno pristojan, ali hladan. Vučićev režim koristio je Karađorđeviće kao dekorativan element kontinuiteta s tradicijom, no bez stvarne želje da monarhiji da simboličku ili političku snagu. To se promijenilo onog trenutka kada su iz dvorskog kompleksa počele stizati izjave koje nisu bile "na liniji" režima.
Karađorđevići su javno kritizirali autoritarne pojave u srpskoj politici, govorili o nedostatku slobodnih medija i čak implicitno iskazali simpatije prema europskim integracijama na način koji vlastima nije odgovarao. Karađorđevići nisu stali na stranu notornih "ćacija", ostali su po strani, a slali su i kritike na račun Vučića.
Nakon nekoliko takvih istupa, kabinet predsjednika nije skrivao nezadovoljstvo. Službeni Beograd, kako se doznaje iz diplomatskih krugova, usputno je "signalizirao" da dvorski kompleks troši previše – pripremajući teren za budžetski manevar...
Dvor kao simbol, a simboli su opasni
Beogradski Dvor, sagrađen 1937. za kralja Petra II., desetljećima je bio mjesto gdje se dodirivala povijest, mit i politika. Nakon raspada Jugoslavije i povratka Karađorđevića početkom 2000-ih, prostor je postao mješavina rezidencije, muzeja i protokolarnog mjesta za prijeme. Međutim, za srpsku vlast – pogotovo onu koja se oslanja na kult jednog čovjeka – svaka druga lojalnost ili simbolički izvor moći predstavlja potencijalni problem.
Ukidanjem financiranja Dvora, Vučić ne štedi državni novac koliko učvršćuje monopolski narativ o tome što je "država" i tko u njoj ima pravo na kontinuitet. Karađorđevići su, podsjetimo, jedina povijesna loza koja u suvremenoj Srbiji još može, makar simbolički, izazvati monopol predsjedničkog kulta.
Povijesni rez i suvremeni revizionizam
Odluka dolazi u trenutku kada je javnost već zasićena pričama o neosvojivoj moći SNS-a, korupcijskim aferama i urušavanju institucija. U takvom kontekstu, ukidanje sredstava dvorskom kompleksu može se čitati i kao poruka "nitko nije iznad vođe", pa ni oni koji polažu pravo na kraljevsku krv.
Politički komentatori ističu da je potez simbolički, ali duboko autokratski. "Vučić nije monarhist ni republikanac, on je centralist – sve mora biti pod njegovom kontrolom. Dvor je jedina institucija koja mu nije podređena, i to mu smeta," objašnjava beogradski politolog M. Jovanović.
Dedinje u tišini
Iz Kraljevskog dvora službeno nije stigla oštra reakcija – samo kratko priopćenje u kojem se izražava "razočaranje" i zahvalnost građanima na podršci. Ipak, ne treba sumnjati da odluka pogađa i materijalno i simbolički. Kraljevska obitelj sada će, po svemu sudeći, morati tražiti privatne donacije kako bi održavala povijesni kompleks.
Tko su Karađorđevići?
Dinastija Karađorđević, jedna od najstarijih i najpoznatijih južnoslavenskih vladarskih obitelji, postoji već više od dva stoljeća. Njezini počeci sežu u 1804. godinu, kada je imućni srpski trgovac Đorđe Petrović, kasnije poznat kao Karađorđe, poveo Prvi srpski ustanak protiv Osmanskog Carstva, koje je tada stoljećima vladalo Balkanom.
Ustanak je bio uspješan: Karađorđe je u Beogradu uspostavio vlast i 1811. godine proglašen je za vladara. Njegova obitelj tada je stekla pravo nasljeđivanja prijestolja. No, samo dvije godine kasnije, Osmansko Carstvo ponovno je osvojilo Beograd, prisilivši Karađorđa na povlačenje u Austriju. Njegov sin Aleksandar vratio se u zemlju 1842. i postao knez Srbije, ali ga je Skupština svrgnula 1858. godine.
Uspon i procvat monarhije
Novi sjaj dinastija Karađorđević doživljava 1903. godine, kada Narodna skupština Srbije odlučuje da na prijestolje stupi princ Petar Karađorđević, unuk samog Karađorđa. Petar I. bio je obrazovan čovjek europskih manira; na srpski je preveo znameniti esej Johna Stuarta Milla "O slobodi", što simbolično prikazuje duh njegove epohe – Srbiju okrenutu modernizaciji, obrazovanju i građanskim slobodama.
Pod Petrovim vodstvom Srbija se teritorijalno proširila tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. godine. No, napetosti zbog austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i jačanja nacionalnih pokreta na Balkanu dovele su do atentata na austrougarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914., čime je započeo Prvi svjetski rat.
Novo kraljevstvo i tragična smrt kralja Aleksandra
Nakon završetka rata, 1918. godine, predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca proglasili su stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pod krunom kralja Petra I. Nakon njegove smrti 1921., nasljedio ga je sin Aleksandar I., koji je do tada obnašao dužnost regenta zbog očeva lošeg zdravlja. Kralj Aleksandar I. istaknuo se kao časnik u balkanskim i Prvom svjetskom ratu te je 1922. oženio rumunjsku princezu Mariju. Imali su trojicu sinova: prijestolonasljednika Petra, te prinčeve Tomislava i Andreja.
Kraljevina se, međutim, suočila s dubokim unutarnjim problemima. Nacionalne napetosti i politička korupcija prisilile su Aleksandra 1929. da uvede izravnu kraljevsku vlast, dok se država preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Kralj je obećavao povratak demokracije kada se postigne nacionalno jedinstvo, ali atentat u Marseilleu 1934. prekinuo je njegove planove.
Drugi svjetski rat i kraj monarhije
Aleksandrova smrt zatekla je državu u osjetljivom trenutku. Njegov sin, Petar II., imao je tek jedanaest godina, pa je vlast preuzelo regentstvo na čelu s knezom Pavlom Karađorđevićem, oženjenim grčkom princezom Olgom. Iako je bio sklon Britaniji, knez Pavle pokušavao je očuvati mir sklapanjem pakta o nenapadanju s Njemačkom i Italijom. No, samo nekoliko dana nakon potpisivanja sporazuma, 27. ožujka 1941., vojni udar srušio je regentsku vladu, a mladi Petar II. proglašen je punoljetnim kraljem.
Njemačka i njezini saveznici brzo su odgovorili – Jugoslavija je okupirana, a kralj i vlada pobjegli su preko Grčke i Bliskog istoka do Londona, gdje su, poput mnogih drugih europskih vlada, nastavili djelovati u izbjeglištvu. U okupiranoj zemlji izbila su dva pokreta otpora: kraljevski četnici pod zapovjedništvom generala Draže Mihajlovića, i komunistički partizani na čelu s Josipom Brozom Titom. Saveznici su 1944. napustili Mihajlovića i podržali Tita, čije su snage preuzele Beograd uz pomoć sovjetskih tenkova.
U studenom 1945. nova komunistička vlast formalno je ukinula monarhiju. Jugoslavija je postala republika, a kralj Petar II. ostao je u egzilu do kraja života. Komunistički režim oduzeo je državljanstvo članovima kraljevske obitelji i konfiscirao njihovu imovinu.
Povratak obitelji nakon šest desetljeća
Tek nakon demokratskih promjena 2000. godine, Karađorđevići su službeno rehabilitirani. Državljanstvo im je vraćeno 2001., a iste godine prijestolonasljednik Aleksandar, sin kralja Petra II., vratio se s obitelji u dom svojih predaka – Kraljevski dvor na Dedinju u Beogradu. Uz njega su živjeli supruga, princeza Katarina, te njihova tri sina: princ Petar, princ Filip i princ Aleksandar.
Tako se, gotovo 60 godina nakon izgnanstva, dinastija Karađorđević ponovno našla na tlu Srbije. Iako je ta država danas republika, simbolika povratka kraljevske obitelji u dom koji su izgubili 1947. godine ostaje podsjetnik na duboku povijesnu povezanost Srbije s monarhističkom tradicijom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....