Jeste li se ikada zapitali što je u glavi snajperista koji kroz dalekozor odabere žrtvu, nanišani joj glavu, provede neko vrijeme gledajući izbliza ljudsko biće koja zahvaljujući njemu živi posljednje trenutke svog života – i mirno povuče oroz?
Ako izuzmemo počinitelje zločina koji nakon završetka borbi ulaze ljudima u kuće i direktno ih muče i iz blizine ubijaju, snajperisti koji ubijaju civile posebno su zastrašujuća pojava. Ne govorimo ovdje o pripadnicima specijalnih postrojbi vojske i policije u kojima snajperisti kao profesionalci imaju posebnu ulogu u otklanjanju prijetnji i zaštiti života, već o onima koji ciljaju civile.
Jer granate ili meci tijekom razmjene vatre dviju vojski idu "tamo negdje" i obično pogađaju ili nekoga koga vojnik ne vidi, ili tek siluetu u daljini, dok snajperist svoju žrtvu uvijek može temeljito promotriti i s njom se "zbližiti" prije nego što povuče oroz i usmrti je.
Kada je žrtva na nišanu civil, ili još gore – dijete, s druge strane snajpera mora biti… a dovršite sami.
U javnosti je devedesetih kružila navodna izjava nepoznatog snajperista koji je na pitanje zašto gađa djecu odgovorio: "Jer se po njih kad su pogođeni uvijek netko vrati, pa imate priliku za još jedan pogodak".
I eto ih – ponovo su se pojavili u našim mislima i u javnosti regije i Europe, kao aveti prošlosti od prije više od 30 godina. Tužiteljstvo u Milanu iznenada je pokrenulo istragu o sudjelovanju Talijana u užasu koji se naziva "sarajevski snajper safari", tijekom kojeg su, kako se navodi, za pozamašne sume novca dolazili na sarajevsko ratište da bi s brda gađali civile u gradu.
Ubijeno šezdesetero djece snajperom
Tijekom gotovo četverogodišnje srpske opsade Sarajeva djelovao je velik broj snajperista. Prema službenim podacima, od više od 11.500 ubijenih Sarajlija – među kojima 1600 djece – snajperskom vatrom ubijeno je 225 ljudi, od toga 60 djece. Dva velika školska razreda, ili tri prosječna. Svako dijete ubijeno je pojedinačno. Jer snajper tako ubija, pojedinačno.
Istraga u Milanu pokrenuta je na temelju prijave koju je podnio talijanski pisac Ezio Gavazzeni, koji je prikupio dokaze, kao i izvješća bivše gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić.
Istražitelji navode kako su "snajper turisti" navodno sudjelovali u masovnim ubojstvima nakon što su za visoke svote novca plaćali pripadnicima vojske tadašnjeg lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića – koji je 2016. osuđen za genocid i druge zločine protiv čovječnosti – da ih odvedu na brda oko Sarajeva kako bi iz zabave pucali na stanovnike.
Ubrzo zatim hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić podnio je prijavu milanskom tužiteljstvu protiv srpskog predsjednika Aleksandra Vučića zbog njegove navodne umiješanosti u aferu "Sarajevo safari".
Vučić je te tvrdnje nazvao lažima, ocijenivši da je "ovo sada ozbiljnije organizirano" u odnosu na prethodnu optužnicu protiv njega zbog genocida u Srebrenici.
"S ovakvim lažima izlaze u teškim trenucima za Srbiju", rekao je, misleći na energetsku krizu u kojoj se Srbija nalazi te na prosvjede studenata i građana koji traju više od godinu dana.
Najavio je i tužbe protiv medija koji su ga optužili za sudjelovanje u "sarajevskom safariju".
Bio je sa Šešeljem
Komentatori s kojima je razgovarala Slobodna Dalmacija slažu se da se eventualna uloga Vučića u ovome tek treba istražiti te odbijaju govoriti o njezinu eventualnom postojanju.
Filip Švarm, glavni urednik tjednika Vreme, lista kritički nastrojenog prema režimu, kaže da se moraju pričekati rezultati istrage pa tek onda vidjeti što se događalo.
"Ovako je sve fluidno, ne može se ništa više reći o onome što se možda dogodilo, 30 godina nakon rata. Ja zaista ne mogu reći zašto je ovo sada došlo na dnevni red; znam samo ono što zna svaki građanin koji prati vijesti", kaže Švarm.
Međutim, zna se da je Vučić bio na brdima oko Sarajeva, na Židovskom groblju tijekom rata.
"Otkud tamo Vučić? On je tada, 1992., imao 22-23 godine, bio je vrlo mlad. Vidjeli smo ga na snimkama u civilu, bio je sa Šešeljem i ne vjerujem da je imao ikakvu važnu ulogu na Palama. Ono što je danas, ne treba učitavati u ono što je bio tada – tada nije bio ni ugledan ni moćan, već samo jedan od ljudi oko Šešelja, a takvih je bilo mnogo. U to vrijeme za ono što se događalo na Palama puno su više bili odgovorni Šešelj, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i drugi, nego jedan momak od 22-23 godine", kaže Švarm.
Švarm podsjeća i na priču da je Vučić tada bio kod "vojvode Aleksića, nekakvog paravojnog zapovjednika u to vrijeme, pa zatim prešao raditi kao novinar".
"On sam kaže da je bio novinar zato što je znao engleski. Na Palama je tada bilo prilično kaotično, razni su se ljudi pojavljivali. Među njima je i Vučić imao neku ulogu, malu, ne znamo kakvu – možda je stvarno bio novinar, možda je prevodio agencijske vijesti ili razgovarao i prevodio kada bi dolazili stranci. Ali moram priznati da o njegovu angažmanu u Republici Srpskoj u to vrijeme – a nije dugo trajalo, samo nekoliko mjeseci – ne znam ništa konkretno. Vjerojatno, da je bio važniji ili utjecajniji, nešto bismo saznali najkasnije krajem 90-ih, kada je bio ministar informiranja ili glavni tajnik Srpske radikalne stranke. No tada ga nitko nije shvaćao ozbiljno", objašnjava Švarm.
Bio je tamo...
Sonja Biserko, osnivačica Helsinškog odbora za ljudska prava, organizacije koja se još od ratova bavi suočavanjem sa zločinima, kaže da se "prošlost koja se relativizira ili potiskuje uvijek vrati u nekom obliku".
I njoj je zanimljivo zašto se baš sada vratila priča o snajperima, "o kojoj smo svi mi koji smo to tada pratili nešto čuli, vidjeli ili gledali razne snimke":
"Samo treba podsjetiti na snimku s (ruskim piscem) Eduardom Limonovom – dolazili su i sa ruske strane, sa svih strana. A domaćini su im bili – Srbi!", kaže ona.
"Židovsko groblje", nastavlja Biserko, "bilo im je posebno omiljena lokacija s koje su gađali građane Sarajeva. To se sada vratilo kao bumerang, prije svega podsjećajući na ulogu radikala, a samim tim i Vučića, koji je bio dobrovoljac i tamo se kretao. Je li pucao, ne znam, ali nije ni bitno – bio je prisutan. Ovo je neka vrsta prozivanja i moralne diskreditacije. Uloga radikala u ratovima ostala je nedovoljno istražena, jer je Šešelj osuđen samo za Hrtkovce i nepoštovanje suda – nije se bacilo svjetlo na sve ono što su radikali radili u Hrvatskoj i Bosni", zaključuje ona.
Dženana Karup Druško, sarajevska novinarka koja je cijeli rat provela u opsjednutom gradu, ocjenjuje da je priča o safariju ponovno aktualizirala temu opsade Sarajeva koja je bila potisnuta.
"Srpski mediji sada uporno prebacuju priču na strance, da Vučić nema veze s tim, a ja ponavljam da se zna tko je držao opsadu Sarajeva – Vojska Republike Srpske; da je Srbija u tome imala izravnu ulogu; da nije normalno da Vučić 1993. bude na Židovskom groblju… On je bio strana u sukobu; presuđeno je da je Srbija bila agresor", kaže Karup Druško za "Slobodnu".
Podsjeća i da u haškim presudama postoji mnoštvo iskaza o snajperskim gnijezdima i obuci srpskih snajperista.
"Priča o safariju je monstruoznа, ali ne znam tko je gori – oni koji su dolazili ili oni koji su to organizirali. Jutros sam se nasmijаlа – nisam znala da nam je glava vrijedila 300.000 eura ili maraka, ne znam čega. To je tada bila ogromna svota."
Kaže i da je objavila imena snajperista koja je Haag 2004. poslao Tužiteljstvu BiH, ali da po tome tada ništa nije učinjeno.
"Kad sam objavila imena nekih snajperista po haškoj dokumentaciji, javili mi se ljudi, znaju ih. Neki žive slobodno u Beogradu i aktivni su na Facebooku", kaže ona.
Regija je potpuno poludjela!
"Dakle, imate imena obučеnih snajperista; imate njihove zapovjednike, zapovjednike brigada, komandante korpusa – cijelu vojnu vertikalu – i sada se priča prebacuje na neke strance. Naravno, strašno je, i istražit će se u Milanu, ali što ćemo s ostalimа? Sarajevsko-romanijski korpus imao je 20.000 vojnika – a presuđena su dvojica! To je ironija zbog koje sam reagirala. A Vučić kaže: ‘Ja nisam imao pušku‘… Pa je li to amnestira jarane? Neće moći", naglašava Karup Druško.
Kao nekoga tko je bio pod snajperskom vatrom, pitamo je li moguće dokučiti što je u glavi čovjeka koji cilja civile.
"Ne mogu pojmiti što je u glavama ljudi koji su nas držali na nišanu. Nakon rata sam zakleti pacifist – ratovima se ništa ne rješava. A opsada Sarajeva bila je nešto najmonstruoznije. Ja se sjećam, redakcija Dana bila je na lijevoj strani Miljacke, a mi smo s desne strane morali prelaziti čuveni most Čobaniju, koji su pokrivali s Trebevića, sa Židovskog groblja ili tko zna odakle. Sjećam se tisuću situacija kada sam, želeći ići na posao, morala stati i sakriti se kod Narodnog kazališta te čekati, jer bi snajper gađao ljude. I čujete – jer to su bili prigušivači – samo trenutak kada metak udari u metalni dio mosta, dobijete rikošet... samo znate da ne smijete prijeći. To je nama bio normalan... mislim nenormalan... zapravo normalan nenormalan način života tri i pol godine!", prisjeća se ona.
"I onda, nakon 30 godina... Meni ovo otvara sve rane, a pogotovo ranu činjenica da su stranci dolazili i to radili, a da se Srbija i dalje pere i negira sve to. Pa znate što – bjesnim, ali stvarno bjesnim na te laži, na negiranja, na Vučića i cijeli režim u Srbiji, kao i na veterane koji su nas ubijali, a sada brane studente i prosvjede! Mislim, stvarno... Regija je potpuno poludjela! Zapravo, Srbija je izvor svega i kad bi se Srbija smirila, svi bismo u regiji bili mirni!", zaključuje Dženana Karup Druško.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....