Dijana Hrka, majka Stefana Hrke koji je poginuo u padu nadstrešnice autobusnog kolodvora u Novom Sadu prije godinu dana, drugu večer štrajka glađu ispred Doma Narodne skupštine. Policija joj nije dopustila boraviti na stepenicama same Skupštine, iako je više ljudi u prošlosti baš tu štrajkalo glađu, pa se morala povući na pločnik pokraj Skupštine – jer ispred Skupštine je teritorij koji su zauzeli pristaše predsjednika Aleksandra Vučića, ćaciji, u jednoj od najbizarnijih okupacija koje je Beograd ikada u svojoj povijesti vidio.
Oklopljene policajce susrećemo već prije Skupštine, kao i parkirane policijske autobuse. Jedna grupa od tri "oklopljena" policajca u pauzi opušteno svraća u pekarnicu. Druga se trojka zbog širine oklopa jedva provlači kroz vrata kafića.
Na povratku s razgovora s Dijanom Hrkom vidimo ih kako su tako oklopljeni jedva sjeli u male stilske stolice dok ispijaju piće. Skupština i privremeno okupirani teritorij Ćacilend okruženi su ogradama. Policajci u punoj opremi stoje raširenih nogu mrko gledajući i građane koji su se okupili oko šatora u kojem boravi Hrka. Ispred Hrkina šatora podignuta je mala nadstrešnica od šatorskih krila i tu su postavljeni kamperski sto i stolice.
Oko tog prostora stoje ratni veterani. Nisu uniformirani, ali nose odjeću u vojnom stilu, ambleme svojih jedinica, beretke na glavama. Oprezno, ali smireno odmjere svakoga tko prilazi. Veteran s dugom bijelom bradom kaže nam da Dijana nije tu, ali će vjerojatno htjeti dati izjavu kad se vrati. Pita nas iz kojeg smo medija.
Činimo ono što ne bismo smjeli da smo s druge strane ograde – kažemo da pišemo za splitsku Slobodnu Dalmaciju. “A Slobodna Dalmacija?”, blago se osmjehnu inače namrgođen lik.
“Čitam vas ja u zadnje vrijeme. Odlično ovo pratite, svaka čast! Da, znam da se u Hrvatskoj prate događanja ovdje. Normalan svijet je normalan svijet! Pa, čovječe, ja mislim da je više Hrvatska za ulazak Srbije u Europsku uniju nego mi ovdje! Ma ne mi, nego oni tamo”, kaže veteran, ispravljajući se i pokazuje glavom s prijezirom na ćacije. A iz tog smjera trešti muzika. Puštaju se patriotske, četničke i kafanske pjesme u novijim izvedbama. Na repertoaru pjesme o Kosovu, junacima, generalima, čuje se “Ko to kaže, ko to laže”... Zvučnici su usmjereni ka ženi koja je izgubila sina u padu nadstrešnice i koja štrajka glađu. Odmora u takvoj buci ne može biti. Između pjesama, sa strane okupljenih protivnika vlasti kreću zvižduci i psovanje upućeno Vučiću, policajcima i ćacijima.
Dijana Hrka pristaje dati kratku izjavu čim se vratila u ograđeni prostor. Ide nam u susret, pod kapuljačom, pogled joj je bistar iako nije uzela hranu od subote prijepodne. No, i veterani su nas zamolili da je ne zadržavamo previše, da se ne bi iscrpljivala. Povlačimo se malo u stranu da bismo se uopće mogli čuti od četničke muzike koja se ori iz Ćacilenda.
Pitamo je zašto se odlučila na štrajk glađu, na najradikalniji oblik prosvjeda, koji je opasan za zdravlje, možda i život.
“Da bi me čuli. Da bih se izborila za istinu i da odgovorni za smrt mog sina i još 15 ljudi odgovaraju. Da bi raspisali izbore i pustili sve studente koje su uhitili. Oni znaju da neću odustati”, kaže ona za Slobodnu Dalmaciju. “Sramota je koliko su policije (sinoć) izveli. Zbog jedne žene koja štrajka glađu”, pita glasno.
Zahvaljuje ljudima koji su je došli podržati, zahvaljuje studentima na borbi koju nose čitavu godinu, svakog dana: “Oni su naša budućnost!”
Pitamo je je li čula kako je lider Vučićevih naprednjaka, bivši premijer Miloš Vučević, rekao tog dana kako “politički lešinari” zlorabe njezinu tragediju i bol, te da se u Srbiji nikad ništa slično nije dogodilo.
“Nisam čula. I ne zanima me što ima kazati. Neka dođe ovdje reći mi to u lice! Naravno da me nitko ne zlorabi, nisam mala! Sama sam se odlučila štrajkati glađu, to je moja odluka. Drugi su tu da bi me podržali i na tome im hvala!”
Pitamo je što bi poručila onima s druge strane ograde. “Njima ide na čast to što rade. Nemam im što poručiti.”
“Ostajem ovdje, ne mrdam se nikud sve dok se ne ispune zahtjevi. Ovdje sada stanujem. Hoću li otići na nogama ili nosilima – to ne zavisi od mene, to zavisi od onih tamo”, kaže pokazujući ka Ćacilendu i Predsjedništvu iza.
Kažemo joj kako je velik broj ljudi u Hrvatskoj slao izraze sućuti na obljetnicu tragedije, kako hrvatski mediji prate što se u Srbiji zbiva i kako je puno onih koji podržavaju studente i žele normalnog susjeda.
“Hvala svima! Hvala svima u Hrvatskoj i bilo gdje u svijetu! Znači nam svaka podrška”, zaključila je Hrka u kratkom razgovoru.
Na povratku u šator prilaze joj prijateljice. Pozdravljaju se i dugo grle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....