Ratko Krajčinović iz Rume i Nenad Abramović iz Beograda ne poznaju se, ali ih svašta spaja. Obojica su iz Siska, ali danas donekle različito gledaju na događanja devedesetih, piše DW.
„Srbi su narod koji zna praštati, ali ne smije zaboraviti", kaže Krajčinović (70). „Tako familija i ja idemo u Hrvatsku, imam i rodnu kuću gore koja nije prodana. Mislim da bi strasti trebalo smiriti nakon 30 godina i da se dođe do nekog, bilo kakvog pomirenja i da krenemo dalje“, priča on za DW.
Krajčinović dodaje da „svakodnevne ratnohuškačke parole“ ne vode dobru. „Ja drugačije to gledam – rat je bio, pa što sad. Vrijeme je da jedni drugima pružimo ruku i da idemo zajedno ka Europi, ka boljem životu zapravo."
S druge strane, Nenad Abramović (57), predsjednik udruženja raseljenih, doseljenih i izbjeglih osoba Zavičaj, za DW kaže da su emocije pomiješane. On je rođen u Hrvatskoj i kaže da je Oluja odnijela imanje, a donijela teške životne ožiljke.
„Napustili su me roditelji i brat. Te emocije su pomiješane – sjećam se djetinjstva, škole, majke, lijepih dana. A onda je došao rat u koji nismo vjerovali – jer smo vjerovali u bratstvo i jedinstvo. Nažalost, izgleda da smo samo mi Srbi u to vjerovali."
Dodatnu težinu kolovozu daje upozorenje Ministarstva vanjskih poslova Srbije, koje je ove godine pozvalo građane da izbjegavaju putovanja u Hrvatsku od 1. do 10. kolovoza. Abramović sve opet osjeća na svojoj koži — nije otišao na pogreb rođene tetke. „Jednostavno, Srbi tamo sada, s obzirom na stanje, nemaju što tražiti", tvrdi on.
Krajčinović kaže da je zadržao prijatelje koje je upoznao prije rata, ali da ne pričaju o ratu. Tako je, kaže, odgajao i djecu.
„Nema toga! Pusti nišan, pusti puške, pusti naoružanje i pusti sve, ajmo dalje, ajmo gledati kako bolje živjeti. Ja to govorim sad kad imam 70 godina, ali tako odgajam i djecu."
I nastavlja: „Moja djeca isto tako ne gledaju zlim očima Hrvate. Nemaju zašto… mislim, imaju, ima razloga zašto, međutim, potiskuje se to. Ajmo da idemo samo dalje u bolji život. Ništa drugo."
Krajčinović priča kako je izgledao novi početak u Rumi 1996. godine. Kaže, to je bio „početak ispod nule“, ali su se snalazili.
„Ja sam profesor tjelesnog odgoja pa sam našao u školi posao, neka zamjena bila, tri mjeseca, međutim, slabo je bilo plaćeno, nekih 200 maraka, a 200 maraka je bio stan. I treba živjeti, onda sam otišao u komercijalu i nekako smo preživljavali.“
„Ali, onda nemaš auto, nemaš kuću, sve se zaradilo i kupilo i tako. Počinješ ispod nule. Jer smo imali tada dvoje maloljetne djece i dvoje staraca, kojima trebaju lijekovi, koje treba stalno vozati po doktorima. Ali dobro, Bože moj, na koga će se osloniti nego na nas“, kaže Krajčinović.
Abramović priča da je došao u Beograd s 27 godina, ali da je glavni grad tada bio „zabranjen" za izbjeglice. Trebali su ići u Vojvodinu ili na Kosovo. „Izgledalo je tužno i jadno, zato što još i tada je bila mobilizacija, pa su nas vraćali u Slavoniju. Maltene, mi se nismo smjeli kretati. Jedini način je bio da odemo na Kosovo i Metohiju, ljudi koji su bili mlađi upisivali su fakultete, sve do Erdutskog sporazuma. Iako je to suprotno Ženevskim konvencijama, nisu smjeli živjeti, hodati i tako dalje. Neki su stradali ponovo kad su vraćeni na ratište“, priča Abramović.
Kao predsjednik jednog od udruženja izbjeglica tvrdi da se položaj izbjeglica popravlja tek posljednjih godina. „Mi smo velike žrtve, ali tijekom zadnjih deset godina se taj položaj Krajišnika popravio, ima nas u institucijama, ima nas i u političkoj sferi“, kaže. „Nažalost, mi još uvijek imamo velike potrebe ovdje, u Beogradu se mora izgraditi barem 2000 stanova samo za izbjeglice, ali je bolje nego što je bilo", kaže za DW.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....