Informacija o Bugarima koji su se tijekom rata u BiH borili na srpskoj strani nekako je ostala izvan ratnih kronika. Objavio ju je popularni bugarski portal Fakti.
Za razliku od ruskih dragovoljaca, o kojima postoji relativno puno svjedočenja i nešto dokumentacije, Bugari u BiH nisu formirali veliku nacionalnu postrojbu, niti su iza sebe ostavili organiziranu veteransku strukturu. Dolazili su pojedinačno ili u manjim skupinama, najčešće preko Srbije, a zatim se uključivali u jedinice bosanskih Srba ili različite paravojne formacije. Portal i sam kaže da se njihov točan broj danas pouzdano ne zna.
Procjene koje se pojavljuju u veteranskim svjedočenjima i neslužbenim izvorima, navodi autorica teksta Venelina Marinova, govore o pedesetak do možda 150 ljudi koji su tijekom rata prošli kroz Bosnu. Riječ je, međutim, o brojkama koje treba uzimati s velikom rezervom. Ne postoji cjelovit službeni popis, a mnogi od tih ljudi imali su sasvim dovoljno razloga da nakon rata ne govore o tome gdje su bili i što su radili.
Njihov dolazak i ratni angažman teško je razumjeti bez uvida u Bugarsku toga vremena.
Početak devedesetih bilo je razdoblje političkog, gospodarskog i sigurnosnog raspada staroga političkog sustava s onu stranu "željezne zavjese". Državne strukture slabile su, bivši pripadnici sigurnosnog aparata i vojske ostajali su bez posla, a istodobno su nastajale snažne kriminalne organizacije koje će obilježiti bugarsku tranziciju.
Posebno važnu ulogu imala je granica prema Srbiji.
Zbog međunarodnih sankcija protiv tadašnje Jugoslavije, golema količina goriva i druge robe krijumčarila se preko bugarsko-srpske granice. Posao je donosio enormne profite, a u njemu su sudjelovale kriminalne skupine, bivši pripadnici sigurnosnih službi i ljudi povezani s političkim strukturama s obje strane granice.
Ti krijumčarski kanali istodobno su postali i prirodan put za ljude.
Netko tko je iz Sofije ili zapadne Bugarske želio stići do Srbije, a zatim do Bosne, nije morao prolaziti kroz nekakav službeni sustav novačenja. Dovoljni su bili osobni kontakti, veze u podzemlju ili poznanstvo s nekim od ljudi koji su već ratovali na srpskoj strani.
Bugarski dobrovoljci nisu, koliko je poznato, imali vlastitu veliku jedinicu. Pojavljuju se, međutim, u pričama vezanim uz neke od najpoznatijih i najkontroverznijih srpskih formacija iz ratova devedesetih. Jedna od njih bila je Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana, supruga regionalno popularne pjevačice Cece. Arkanova baza u hrvatskom Erdutu bila je mjesto kroz koje su prolazili ljudi različitog podrijetla. Njegova je postrojba imala vrlo strogu unutarnju disciplinu, a njezini pripadnici sudjelovali su u operacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Prema svjedočenju veterana, među ljudima koji su se ondje obučavali ili borili nalazilo se i nekoliko Bugara. Tvrdnje o njihovu sudjelovanju uglavnom dolaze iz sekundarnih i neslužbenih izvora, a ne iz dokumentacije koju bi bilo moguće jednostavno provjeriti.
Bugari se spominju i u kontekstu postrojbe poznate kao "Bijeli vukovi". Riječ je o Četvrtom izviđačko-diverzantskom odredu u sastavu Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Odred je djelovao na međuprostoru Jahorine, Igmana, Treskavice i Bjelašnice, na južnom dijelu sarajevskog bojišta. Osnovao ga je Miloš Vukadin zvani Švabo, notorni četnik koji je smrtno stradao nagazivši na vlastitu minu početkom 1993., nakon što je postao zapovjednik zloglasne Jahorinske bojne (bataljuna). Na dužnosti ga je zamijenio Srđan Knežević, dotadašnji šef sale hotela "Pale". Knežević je nakon rata postao zamjenik načelnika policije u tzv. Srpskom Sarajevu, a ubijen je u atentatu 1998. godine koji je do danas ostao nerazriješen.
U svakom slučaju, Bugare je u Bosnu nosila pravoslavna ili slavenska solidarnost. Nacionalističkim krugovima istočne Europe rat u Bosni predstavljan je kao obrana pravoslavlja i slavenskog stanovništva od muslimana i mrskog im Zapada. Takva je propaganda bila snažna osobito među ruskim i nekim drugim pravoslavnim dobrovoljcima.
Ali u stvarnosti, u Bosnu ih je gurnulo ljuto siromaštvo i duboka gospodarska kriza, navode Fakti. Plaće su u Bugarskoj bile male, nezaposlenost velika, a velik broj bivših vojnika, policajaca i pripadnika specijalnih postrojbi odjednom je otkrio da njihove vještine u novom društvu vrijede jako malo.
Za nekoga tko je znao rukovati oružjem, snalaziti se u terenskim uvjetima, a imao je vojno iskustvo, Bosna je mogla biti posao. Tu su bili i ljudi iz kriminalnog miljea, kojima rat nije predstavljao ideološku misiju nego još jednu priliku za zaradu, trgovinu, krijumčarenje ili uspostavljanje novih veza.
U nekim veteranskim pričama bugarski se borci opisuju kao izrazito sposobni i hladnokrvni. Pojavljuju se tvrdnje da su bili profesionalci koji su dobro poznavali izviđanje, kretanje po terenu i borbu u malim skupinama. Ali takve priče treba slušati s ponešto skepse. Veteranske zajednice gotovo svakog rata stvaraju vlastite mitove, kaže kolegica Mladenova. Nakon nekoliko desetljeća, granica između činjenica, osobnog sjećanja i ratne legende može postati vrlo tanka.
Posebno je problematičan izraz "čišćenje terena", koji se u vojnim svjedočanstvima može odnositi na osvajanje i osiguravanje područja, ali u kontekstu rata u Bosni može imati i daleko mračnije značenje. Zbog toga bi svaku tvrdnju o djelovanju pojedinih bugarskih dobrovoljaca trebalo povezati s konkretnim mjestom, jedinicom i datumom prije nego što se iz nje izvuku ozbiljniji zaključci.
Najzanimljiviji dio ove priče možda nije ono što se zna, nego koliko toga nije ostalo zabilježeno. Bugarska država nije službeno slala vojnike u Bosnu. Sofija je formalno zadržavala neutralan položaj i priznala neovisnost Bosne i Hercegovine. Ljudi koji su odlazili ratovati činili su to privatno, izvan državne politike i uglavnom izvan institucionalnog nadzora. Upravo zato iza njih nije ostala uredna vojna dokumentacija. Nakon završetka rata većina se jednostavno vratila kući.
Nije bilo parada, veteranskih udruga niti državnih priznanja. Za dio njih je javno priznanje da su ratovali u Bosni moglo značiti kazneni progon ili barem vrlo neugodna pitanja. Postoje i tvrdnje da su neki Bugari poginuli i ostali pokopani u neobilježenim grobovima u istočnoj Bosni. Ni za te tvrdnje zasad nema dovoljno čvrste dokumentacije da bi se mogle navoditi bez ograde.
Fakti podsjećaju na međunarodnu dimenziju rata u BiH. Na strani Armije Bosne i Hercegovine ratovali su strani islamistički dobrovoljci, mnogi stigli s Bliskog istoka, sa sjevera Afrike i drugih dijelova svijeta. Odred El Mudžahid u sastavu Trećeg korpusa Armije BiH u svom je sastavu imao pripadnike koji su slijedili radikalnu selefijsku/vehabijsku ideologiju, imao je pripadnike Hamasa i Hezbolaha, a postrojba je raspuštena tek potpisivanjem Daytonskog sporazuma 1995. godine. Na srpskoj strani pojavili su se Rusi, Ukrajinci, Rumunji, Grci i ljudi iz drugih pravoslavnih zemalja. Nešto stranaca nalazilo se i u postrojbama HVO-a.
Bugari su bili samo mali dio te slike koja je do sada bila uglavnom nepoznata s "ove strane borbene linije".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....