– Vidiš onaj narandžasti kompresor za puhanje guma? Onaj gore što je osto na džamiji, kod one kupole. E, to ti je moj kompresor koji je spasio osmero ljudi! Zajedno s efendijom, hodžom. Držali se za taj kompresor…
Elvedin Ahmetspahić jedini se vratio kući u Donju Jablanicu, hercegovačko mjesto koje je voda odnijela ima ravno dobro godinu dana, u strašnoj noćnoj poplavnoj epizodi.
Nije živote nosila Neretva, već bujica kakva se ne pamti: izlilia se bila sva kiša ovog svijeta na taj kraj okružen planinama, pa se u bijesu sručila niza stranu raznim pravcima, a najgori je odnio ovo jablaničko naselje, krenuvši iz majdana, kamenoloma, gore u brdima ponad kuća. Da ima bolji zalet.
Ukratko, 19 mrtvih, među njima i nerođena beba. Gore od užasa.
Kako čujemo, imam, taj hodža, nije čovjek znao dobro plivati, pa je ostao na džamijskoj kupoli, nije kroz vodu prelazio dalje na suho, a neki drugi da jesu. Čak i efendijina supruga s djetetom od četiri godine.
Kako je Elin kompresor spasio hodžu
– Prvo se prelazilo iz jedne kuće u drugu, pa na džamijsku kupolu. A sve pliva! Gledam, dedo Hama, devedeset mu je godina, skače u tu vodu za onim kompresorom što pluta, dovlači ga do kuća, da se ovi drugi mogu uhvatit i spasit, po dvoje. Dvjesto litara zraka prima kompresor, druže, četri čovjeka da ga se za nj u vodi objese potonit ne mogu.
Dugo bi bilo pričati sve do u detalj, ali Elvedin će sažeti koliko uspije:
– Dolje mi u kući bila setra s dvoje djece, a babo tu noć ošo za Beograd, pedeset godina mature. Ja na svom spratu. Kad je ruknulo, ja na balkon, kad ide plastenik šezdeset na sat, prolijeće ovuda. Idu kuće, bolan, ide drveće! Za dvije minute naselje nestaje, tobe jarabi, trljam oči, šamare pucam sam sebi… Sestra rekla djeci, izađite i zovite daidžu, tojest mene. I da ne bi ovog betonskog podija pred kućom, što mi je babo uradio, odnijela bi ih voda. Pet i sedam godina. Djeca vrište, reko, batali sve i spašavaj ih. Iznio djecu gore, brojim one stepenice, voda došla do devete. I raste! Za čas je do prsiju…
Spasili se nekako u zadnji čas iz potkrovlja, Elvedin izveo sestru i djecu. Ujutro, hodaš po mrtvima, a iz te tu kuće, kaže, čovjek izvuko petoro, šestoro i na kraju se utopio.
‘Da vidim ko će me otjerat s moga?!‘
– Vratio sam se kući prije četri mjeseca, treba preživjet od nečeg. Ja sam pedeset hiljada maraka tuđih auta izgubio pred radionom. Neki te terete da si kriv, neki da nisi, a neki su i halalili, oprostili. Sve sam renoviro svojim parama, ne vjerujem više nikom. I gdje ja drugo mogu imat ovako lijep servis! Ovo mi je zemlja rahmetli majke, ne bi je ni za što dao…
Zaspe, veli, ko što je i prije, ko na svome. Ne boji se. Gunđale su vlasti ispočetka zašto se vratio, al se Ela ne da pokolebati, pa da vidi tko će ga otjerati s njegova.
Sestra mu je u kontejnerima, Turci donirali. Izgleda da je prošla za novi stan, u budućoj zgradi preko puta kontejnera, a starog eno na željezničkoj stanici gdje je dugo i bio šef. Vjerojatno su izvisili za novu kuću. Malo dalje, gradi se naselje za nastradale, u organizaciji humanitarne platforme pomozi.ba. Tek se to ozidalo, neće to još.
Teško je prepričati razmjere jablaničke tragedije. Sve što se našlo na putu bujici, blatu i golemom kotrljajućem kamenju, sve je to nestalo. "Druže, pliva kamenje, ne možeš da vjeruješ!" Gdje su bile kuće, tu su ljudi sad postavili slike tih bivših kuća. Da se može razaznati! Od jedne je ostalo samo par betonskih stuba s praga. Jeza te podilazi, ne pomaže ni desetak otpalih žutih, taman dozrelih dunja s obližnjeg drveta. U toj je nestaloj kući nastradalo četvero. Stairway to heaven, pjevali su Zeppelini.
– To mi je zaovina kuća bila, muževe mi sestre Sabahete Tufek, a čovjek joj je bio Hivzija. Imali su sina Vedada i snahu Adelu, a spasio se iz kuće samo njihov mali Edi, osam mu godina bilo. Jedinac! Pronađen prvi dan, imo manju povredu na nozi.
Voda je otekla, traume nisu
Suada Imamović jedva suze zadržava dok nam sve prepričava. Ose nam slijeću u sok, još je danju toplo. Okolo, gora se zlati, sva je rumena, gdje bakrenasta, gdje još zelena. Vide se visoko kroz gustiš ožiljci, duboke brazgotine, vododerine niz koje su bujice jurile vrtoglavo, keseći bijele očnjake. – Mi smo iskočili kroz prozor! Muž mi Dženan, ja i kćerka Amina. Najprije izbjegli ispred garaže i prešli nekako u tu štalu tamo. Pacovi ko mačke! Izlaze iz zemlje, iz vode. Moj Dženo viče, budu li pacovi bježali, bježi i ti za njima. Životinja ti sve osjeti i zna kud će. Ma, užas, to su brda kamenja tekla. Evo ti slike izjutra, evo ti nas kako se spuštamo niz to kamenje…
U tom je belaju nastradalo ukupno devetoro njihovih rođaka. Kćer Amina je učila kad je u noći čula tutnjavu. Ganja grafički dizajn. Ona je ukućane i probudila. Kao da vlak pokraj vas juri bez prestanka, kao da se istovremeno vodopad obrušava, a kamenje sa svih strana ruši i valja, dok kišovitu i mračnu noć munje paraju. Samo sijeva! Kao da bljeska svjetlo mobitela, blic za selfije u noćnom klubu. Kao da je jučer bilo. Voda je otekla, traume nisu.
– Živimo u Jablanici, privremeno, u jednoj kući, a nova nam se gradi u tom naselju dolje, bit će ih ukupno šesnest. Govorili su da će bit gotovo do nove godine, ali nije. Sad se nadamo da bi se moglo uselit do ljeta. Meni je dom gdje je moja familija. Ovo mi je dedovina, ja ne mislim ovo napustit, ovde ću bit preko dana, dolje ću na konak. Šta ću, isplačem se kad je teško i idem dalje, dvadesetjedna mi je godina, život je preda mnom. Učili su me kako da kroz život koračam jako pa ja sve ovo i nosim jako. Mogu ja to sve, dobro sam, a i brat mi je ko stijena…
Da ne bi pružnog nasipa...
Donju Jablanicu uzdužno dijeli željeznička pruga podignuta na tvrdom nasipu, da može izdržati tri kolosjeka na sebi. Pod prugom je prokopan podvožnjak, kao prolaz za magistralnu cestu M-17, glavnu veza Sarajeva i Mostara.
Tu su ljudi objesili transparent – da svatko u prolazu vidi što ih to mori – koji govori sam za sebe: "Strah od kamena". Iako je Jablanica čuvena po granitu, pa polovicu dalmatinskih grobnica je obložio, o Hercegovini da i ne govorimo, mjestom je te lanjske listopadske noći haračio vapnenac.
Okomito na spomenutu infrastrukturu udario je s krila silovit bujični tok, poharavši prethodno sve što mu je bilo na putu u gorenjem dijelu mjesta, tamo gdje su Imamovići, gdje su žute dunje i ono jezovito stubište, gdje je živ ostao samo onaj malešni jedinac Edi. Našli ga pod jednim srušenim betonskim zidom. Tu su mu i majku pronašli, štitila ga valjda svojim tijelom, jadnica.
E, taj je željeznički nasip – kad je ono pusto kamenje zapušio podvožnjak – odigrao ulogu brane, stvorivši gore golemo jezero u kojem se našla i džamija. Virila joj iznad vode samo kupola, a munara se nad njom izvila ko skakaonica.
– Joj, da ne bi tog pružnog nasipa, sve bi nas ovde dolje voda odnijela! Čitavu mahalu. Nas je pruga sačuvala od sile nebeske. Evo ti ove kuće iznad nas, Emira Begovića, vidiš kako joj je odnijelo čitavu jednu stranu. Ljudi se jedva iščupali bježeći u ovaj drugi, stariji dio što je osto. E, to je i nas spasilo, inače bi i mi u jezeru završili, u Neretvi - kaže nam Adil Begović.
Zatekli smo ga gdje s bratom Himzom, sa starijim sinom Almirom i bratovim Almerom, a s njima je bio i Miralem Čilić, raskrivaju krov nad ostacima kuće. Skidaju građu, da iskoriste što se još može.
– Mi smo taj majdan gore, taj kamenolom, posmatrali dvadeset godina, gledali miniranja i radove, ali da nije naišla velika voda, kažu da je palo trista litara po kvadratu, ne bi ništa bilo. Jedino je on, taj majdan, imo materijal spreman da ga voda odnese – govore Begovići.
‘Ramo mi je pare spasio!‘
Evo Adila:
– Došo ja kući, malo i popio, pa zaspo. Probude me u pola jedan, borbu sam vodio da odvojim vodu od kuće, kanal kopali! Ja siđem dolje, da probudim mlađeg malog, Eldu, kad je to roknulo – samo me ubacilo, fatam vazduh u onom mulju, u blatu, nosi me kroz kuću. Nogama nekako prozor razbijem i izbaci me voda vani, pod kuću, ja se borim i vraćam po malog. Kaže on meni, Eldo, babo, babo, pao plafon na me! Jok, sine, nije pao nego te voda digla do pod plafon...
Kažu Begovići da im je onaj nanos zagrnuo kuću do oluka. Spasili se na krovu. Almir veli da se najprije mislilo da je pukla brana jablaničke hidrelektrane, pa da je potres, a on da je danima prije pratio situaciju i prognoze, govorilo se da bi moglo biti opsano, ali tko bi i pomislio da će baš tako. "Vidiš u noći samo one baterije kako svijetle, čuješ viku, vrisku, zovu ljudi upomoć, samo nitko nikomu prići ne može."
– Bilo bi grubo ne spomenut strinu mi Zejnu, ona je sama živjela u donjem dijelu. Spavala. Nisam joj imo kad pomoć, vjeruj mi. Nju je, jadnu, zatrpalo. Zato ima na kući napisano ono "minus jedan". A zamisli da je "minus tri, il četri" – kaže Adil.
Himzo je ostao bez pčela, odnijela ih voda, živjele su bile u dvije košnice:
– Ja sam u Sarajevu davno završio i položio za tehničko rukovođenje, površinske kopove i objekte prerade kamena. I zvali me bili da ja otvorim taj majdan, kad se otvarao. Sreća pa nisam! Šta bi danas komšijama reko?!
Sjetio se Adil anegdote, pravo je dobra:
– Imo sam ja gutu para skrivenu u šteku. Uđem u kuću, rovim po ormaru, ali niđe gute, niđe para! Kad uđe Ramo, bratov mi drugi sin, ovog Himze, i nećeš vjerovat, Ramo mi spasi te pare! Spasio je bio Ramo i jednu djevojku, pala bila u onu rijeku Rajnu u Njemačkoj. U Dizeldorfu...
‘U cekeru samo lijekovi, niđe hrane‘
Himzo će obnavljati svoje, podosta je i on štete podnio, a Adil neće moći. Adilova obitelj čeka da im kuću naprave u tom novom naselju.
– Kako ide?! Pošto je to sve humanitarnog karaktera, nemaš ti šta prigovarat. A država? Bilo bi najljepše da ti ja vako kažem: "Svaka joj čast, pomaže đe god stigne, jedna pomoć sustiže drugu, ne znamo više kud bi od tog blaga!" Možda nađu u tome, možda se malo u sebi i zastide...
U kontejnerskom naselju – tišina. Armin Šašić, iz nedalekog sela Zlate, također poharanog bujicom, ali s drugih brda, tiho progovara:
– Užasno je bilo, sreća pa sam uspio izvuć ovu bratovu ćerku Melisu, pošla bila da će obavit nuždu. Da je nisam povuko u zadnji čas, ona bi je stijena zalijepila za zid, ispala bi ko uštipak. Jebo robu, ja sam gledo dijete spasit! Sad ide zima, a mi nemamo ništa za zime. U cekeru samo lijekovi.
Eto mu i brata Jasmina. Ogorčen je:
– Snijeg se najavljuje, hrane nema, odjeće ni obuće. Dolaze ljudi, kamere snimaju pa odu, stotine obećanja, ali ništa se ne dešava, nikakve nade, nikakva pomoć ne dolazi. Zaboravili nas! Četvero smo: ćerka mi Melisa, bolesna je i ona, žena Melvida i brat mi Armin. Moždani sam udar imo u šestom mjesecu radi vakih problema. Niko ne pita treba li nam išta. Apelujem na dobre ljude da nam pomognu bilo čim, barem odjećom i obućom. Hvala lijepa, prijatno.
Sama u kontejneru
Iz Zlata je i Ramiza Šašić. Spasili je iz vode sinovi. Ima i kćer. Sad je Ramiza sama u kontejneru, a u Zlate se ne bi ni mrtva vraćala od straha. Kad bi bar kakva garsonjera u gradu bila.
Godina je prošla, a kako će nadiruća zima, toga se svi plaše. Znate i sami kako je, dosta se prisjetiti naših sličnih nevolja: potresa, bujica, poplava...
Dan je okračao. Među kontejnerima trčkaraju tek mala Azra i Adnana. Još su bose! Kćeri Emine Ahmetspahić, rođene sestre onog mehaničara Elvedina, čiji je narandžasti kompresor marke Villager spasio i hodžu!
I tko je kriv za Donju Jablanicu? Zasad nitko živ! Što mutna voda odnese, bistra ne vraća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....