"Nemamo još konačne rezultate. Na osnovi stratificiranog uzorka jasno je da smo ove izbore..."
"Sad je gotovo", pomislio je vaš izvjestitelj osjećajući kamen u želucu i slušajući, naslonjen glavom uz glavu, mobitel kolege iz Švicarske, koji je u ogromnoj dvorani izbornog novobeogradskog stožera Studentske liste, prepunoj stranih novinara, uspio nekim čudom dobiti internetski signal i slušati izravan prijenos obraćanja doskorašnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. "Sad proglašava pobjedu i ide na sukobe, nije uzalud izveo sve one pandure i batinaše, nije uzalud ovako požurio, neka nam je Bog na pomoći", bile su posljednje brze misli pred povijesni nastavak Vučićeve izjave:
"... IZGUBILI. Pobijedila je studentsko-blokaderska lista, imat će između 135 i 140 mandata, mi oko 105", reče Vučić.
"Što? Je li moguće? Tek tako?" prošlo je još kroz glavu vašem reporteru. "Priznao je! Priznao je poraz! Vučić je upravo priznao poraz!" krenuo je vikati sve glasnije, skačući prema kolegi s kojim je tu bio došao, na drugom kraju dvorane.
Počeli su to ponavljati i drugi kolege koji su uspjeli čuti prijenos.
Istodobno, s drugog kraja dugačke dvorane, odvojenog paravanima, gdje su sjedili kandidati Studentske liste za skupštinske zastupnike, počeli su stizati krici oduševljenja, slavlja i pljesak. U sljedećih nekoliko trenutaka lideri SL-a uletjeli su među novinare, skačući uvis sa stisnutim šakama, poput nogometaša koji je upravo zabio pobjednički gol, vičući glasno, plačući od sreće te međusobno se grleći i čestitajući jedni drugima.
Onda su svi oni počeli skandirati: "Pobjeda, pobjeda!" I novinarima, makar onim domaćim, istreniranim na hladnokrvnost kada se stvari događaju, nije uspjelo poći za rukom da ostanu skroz pribrani i ne odaju se makar kratkom radovanju.
Tako su izgledali zaista prvi trenuci šokantne i povijesne pobjede u središnjici pobjednika. Autokrat je poražen! "Vladalac" odlazi, bez lomljavine, bez kapi krvi!
Uslijedilo je zajedničko fotografiranje, pjevanje pjesama koje su obilježile studentsku kampanju, a uskoro su uletjeli i nezaobilazni trubači, pa je krenulo i kolo budućih zastupnika.
Veliko slavlje
Slavlje se ubrzo izlilo odmah vani, na novobeogradski bulevar koji nosi ime hrvatskog Srbina Milutina Milankovića, poznatog svjetskog znanstvenika. Stigli su i bajkeri, turirali su motore, priređen je i vatromet. Promet je zaustavljen, a svi koji su pristigli automobilima zdušno su trubili i slavili s pobjednicima. Odjekivale su i dugačke zgrade okolnih novobeogradskih blokova od zvižduka, pištaljki, trubica za prosvjede i tradicionalnog udaranja kutlačama po tećama.
"Kako je moguće da je ovako priznao, ovako rano?" prva su pitanja počela kružiti uokolo kada su se strasti malo smirile. "Pa pripremio se za nasilje!"
I doista jest. Vaš reporter još je prije zalaska sunca zabilježio zatvaranje središnje beogradske Ulice kralja Milana, u kojoj se nalaze i Predsjedništvo (u kojem valjda više nije bilo Vučića nakon što je podnio ostavku) i zgrada stare Skupštine Srbije, u kojoj je sada sjedište Republičke izborne komisije.
Bili su spremni i žandari u punoj opremi za razbijanje prosvjeda, koje su građani i drugi novinari vidjeli kako u koloni ulaze u zgradu Doma Narodne skupštine, nekoliko stotina metara dalje, kao i u samu zgradu RIK-a. Bili su spremni i žandari raspoređeni po sramnom Ćacilendu, komadu teritorija otetom i izuzetom iz suvereniteta Republike Srbije, koji su zauzeli pristaše režima mimo svakog važećeg zakona, a uz podršku policije.
Viđeni su tu i famozni "kapuljaši", odnosno huligani i batinaši koje režim mobilizira iz kriminalnih krugova kako bi se brutalno obračunavali s prosvjednicima, dok se policija pravi kao da s tim nema nikakve veze.
Udarali ih nogama
Sve njih susreo je vaš izvjestitelj, koji se zatekao u Ulici kralja Milana nekoliko sati poslije, kada su dobili naredbu da se odatle evakuiraju u svojim oklopnim borbenim vozilima. To nije prošlo sasvim mirno, budući da su ih okupljeni građani udarali nogama dok su prolazili i gađali plastičnim bocama. Žandari su se, viseći sa strane oklopnih vozila, branili štitovima, a kroz "fantomke" kojima su se maskirali u prolazu su im se nazirale oči ispunjene bijesom i poniženjem.
Nekoliko stakala na običnim policijskim Škodama popucalo je, ali većih posljedica tog prolaska nije bilo, unatoč činjenici da su policajci brutalno "udarali po gasu" i velikom brzinom prolazili kroz špalir građana te da se nekoliko momaka ispred nas zanijelo i palo nakon što su uspjeli nogom udariti vozila koja su prolazila punom brzinom.
Što se zapravo dogodilo, kako je Vučić, unatoč gotovo potpunoj kontroli medija te tradicionalnom potkupljivanju, prijetnjama, ucjenama i zastrašivanju svojih glasača, tako uvjerljivo izgubio da je morao odustati od ideje da izazove krizu i sukobe te što dalje – pitanja su koja je "Slobodna" postavila srbijanskim analitičarima i stručnjacima.
Referendum!
"Očigledno je to bio referendum", kaže za Slobodnu Dalmaciju Nikola Burazer, politički analitičar i urednik "Savremene politike", objašnjavajući da je studentski pokret uspio stvoriti iznimnu mobilizaciju birača. Rekordna izlaznost i angažman građana, smatra, nadjačali su sve prednosti kojima je raspolagala vladajuća stranka.
"To je zaista veličanstvena pobjeda u vrlo nepoštenim izbornim uvjetima, protiv režima koji je na raspolaganju imao praktički sve: resurse, medije, novac. Ali to nije bilo dovoljno", govori Burazer.
Njegova je ocjena važna zato što se rezultat ne može tumačiti samo kao uspjeh jedne liste s prepoznatljivim kandidatima i čvrstim programom. Mnogi su glasali prije svega za odlazak Vučića i političkog modela koji je izgradio.
Prvi put opao je broj poslanika koji su dobili predstavnici lista nacionalnih manjina, kod Mađara, koja je najbrojnija, čak na polovicu!
Ogromna izlaznost
Razlog tome je ogromna izlaznost, ali i nesporan zaključak da su prvi put i "manjinci" glasali masovno za jednu listu koju je ponudio većinski narod.
Upravo zbog takve referendumske atmosfere i tsunamija u rezultatu, kaže Burazer, Vučićevo priznanje poraza stiglo je tako brzo. "Razlika je bila toliko velika da jednostavno nije bilo moguće ne priznati poraz." Da je rezultat bio tijesan, objašnjava, prostor za osporavanje, odgodu, prosvjede i eventualnu eskalaciju bio bi znatno veći. Ovako je uvjerljiva većina postala činjenica koju ni snažna režimska infrastruktura nije mogla lako preoblikovati.
I Ognjen Gogić, politolog i analitičar, priznaje da ga je brzina kojom je Vučić prihvatio rezultat iznenadila. U razgovoru za "Slobodnu" kaže kako je razmatrao mogućnost relativno male razlike, koja bi otvorila prostor za osporavanje ishoda, ali i mogućnost pravog izbornog tsunamija.
Kako je izlaznost rasla, drugi scenarij postajao je sve izgledniji. Ono što nije očekivao bilo je tako brzo priznanje poraza.
Gogić upozorava i na jednu zamku u analizi Vučićeve politike: sklonost da se svakom potezu pripisuje precizan, unaprijed osmišljen plan. Prema njegovoj ocjeni, režim je tijekom godina mnogo toga i improvizirao. Upravo zbog toga nije nužno svaku gestu iz izborne noći tumačiti kao dio jedne savršeno koordinirane strategije.
Zašto nije bilo drukčijeg raspleta?
Tijekom izbornog dana širile su se poruke o mogućim incidentima, prijetnjama i kaosu. Gogić smatra da je prisutnost određenih skupina na terenu mogla imati funkciju zastrašivanja birača, posebno dok je glasanje još trajalo. Takve se poruke, kaže, zatim šire i preko mreže internetskih aktivista i botova. U slučaju neizvjesnog rezultata ljudi okupljeni na terenu mogli su postati sredstvo pritiska i ometanja mirne smjene vlasti.
Važno je razlikovati tu analitičku procjenu od tvrdnje da je postojala dokazana, jedinstvena operacija s točno određenim zapovjednim lancem. Gogić govori o mogućim funkcijama i scenarijima, a ne o dokumentiranom planu. No u političkom sustavu u kojemu su strah i demonstracija sile godinama bili sastavni dio javnog života, i sama mogućnost takvog scenarija govori mnogo.
Burazer razmišlja slično: da je razlika bila manja, vlast je mogla pokušati produljiti neizvjesnost, osporavati brojke i zadržati institucije pod svojom kontrolom. Uvjerljiva pobjeda Studentske liste smanjila je taj manevarski prostor. Nije, međutim, automatski ukinula instrumente kojima je režim raspolagao prije izbora.
Priznati poraz nije isto što i predati vlast
To je sada središnji problem. Aleksandar Vučić može priznati da je izgubio izbore, a da se istodobno mreža ljudi, novca, medijskog utjecaja i institucijskih veza koje je godinama stvarao nastavi ponašati kao da se ništa bitno nije dogodilo. Uostalom, čak i nakon izborne noći dio režimskog aparata nastavio je svoju uobičajenu komunikaciju i političku borbu.
Po društvenim mrežama botovi režima nastavili su redovito trovati ljude svojim komentarima, mnogi režimski mediji nastavili su po starome dan poslije izbora, a tabloid Informer, teška artiljerija Vučićeve toksične propagande, koja ima i svoju televiziju na kabelskim mrežama, poslao je poruku kako su oni od danas "oporbena kuća" koja nastavlja raditi po starom.
"Dragi moji, mi smo, očigledno, sada oporba. Međutim, blokadersku listu čine ljudi iz ekstremne ljevice i ekstremne desnice, kao i iz drugih frakcija. Neće oni dugo. Vučić se vraća za 9-10 mjeseci. Neka se probaju malo igrati politike. Najviše će ispaštati narod Srbije. Sretno svima", poruka je koju je na mrežama objavio izvjesni Dušan Ampel Dimitrijević, uz fotografiju vatrene podržavateljice SNS-a, pjevačice Jelene Karleuše u nekom šljaštećem kostimu.
I čini se da ta poruka oslikava stav i strategiju Vučićeve strane.
I Burazer upozorava da Vučić može pokušati zakomplicirati prijenos vlasti stvaranjem nestabilnosti, incidentima i prebacivanjem odgovornosti za probleme na one koji još nisu ni preuzeli državne poslove. "Plašim se da će pokušati nekom nestabilnošću u društvu zakomplicirati prije svega kraj izbornog procesa, a zatim i prijenos vlasti", kaže.
U toj logici Srpska napredna stranka već se pokušava pripremiti za život u opoziciji. Njezini ljudi, njezina organizacija i njezina medijska infrastruktura neće nestati dan nakon poraza. Štoviše, stranka bi mogla pokušati prikazati sve teškoće buduće vlade kao dokaz da je prethodna vlast ipak bila bolja, a svaku nesuglasicu među pobjednicima kao najavu njihova raspada.
Hoće li joj to uspjeti? Burazer odgovor veže uz ono što će nova vlast doista napraviti. SNS, prema njegovoj ocjeni, nije prije svega klasična ideološka organizacija, nego klijentelistička mašinerija koja je rasla na pristupu javnim resursima. Ako se ti mehanizmi razgrade, a nezakonitosti istraže i procesuiraju, njezina će sposobnost političkog povratka biti bitno slabija. Ali ako mreže ostanu netaknute, poraz na izborima neće nužno značiti i kraj režima.
Gogićeva je analiza u jednom dijelu komplementarna. Politički poraz mijenja računicu ljudi koji su se do jučer oslanjali na moć jednog čovjeka. Njihova lojalnost može oslabjeti kada nestane uvjerenje da će isti čovjek vječno pobjeđivati. No to nije isto što i nestanak njihovih položaja, interesa i veza. Zato će se stvarna promjena mjeriti mnogo dulje od jedne izborne noći.
Studentski pokret mora postati vlast
Možda je najveći paradoks ove pobjede to što je studentski pokret uspio upravo zato što nije nalikovao tradicionalnim strankama. Njegova snaga proizlazila je iz otvorenosti, širokog društvenog otpora, neobične organizacije i odbijanja da sve stane u jednu stranačku hijerarhiju. No iste te osobine sada mogu postati slabost.
Burazer podsjeća da pokret nema klasično rukovodstvo, jedinstvenu ideologiju ni razrađenu viziju upravljanja svim državnim resorima. "Bit će veliki izazov kako će se taj heterogeni i kompleksni pokret transformirati u političku organizaciju koja će biti sposobna upravljati vladom, odnosno državom", upozorava.
Pritom se ne radi samo o podjeli ministarskih fotelja. Nova će vlast morati odlučiti što činiti s policijom, pravosuđem, javnim poduzećima, regulatornim tijelima, lokalnim administracijama i medijskim prostorom. Morat će razlikovati legitimnu promjenu politike od političke osvete i izgraditi procedure koje vrijede i za vlastite ljude. Nakon godina u kojima se država preklapala sa strankom, to je posao koji nije moguće dovršiti u jednom mandatu, a kamoli u nekoliko tjedana.
Srbija je takvo upozorenje već dobila nakon 5. listopada 2000. Rušenje tiranina Slobodana Miloševića nije samo po sebi uklonilo sve strukture na kojima je počivao njegov sustav. Neke su preživjele, neke se prilagodile, a nove su se političke elite često sukobljavale oko toga koliko daleko promjene trebaju ići. Burazer upravo tu vidi jednu od ključnih povijesnih pouka.
Postavlja se nerijetko i drugo pitanje, koje se često čuje i kod hvatskih analitičara: može li pokret koji je ujedinio građane protiv jedne vlasti ostati dovoljno složan kada se bude trebalo odlučivati o porezima, socijalnoj politici, školstvu, javnim ulaganjima i svim drugim temama na kojima nastaju stvarne ideološke podjele? Pobuna protiv korupcije može okupiti vrlo različite ljude. Upravljanje državom od njih traži svakodnevne kompromise.
Što s Rusijom, Kosovom i Europom?
Ono što se u Hrvatskoj i šire u regiji često najprije pita jest hoće li promjena vlasti značiti i nagli zaokret srpske vanjske politike. Hoće li nova vlada uvesti sankcije Rusiji, promijeniti odnos prema Kini, Kosovu ili NATO-u? Burazer upozorava da bi očekivanje brzih i dramatičnih poteza moglo biti pogrešno.
Studentski pokret nastao je oko pitanja odgovornosti, korupcije, slobode i funkcioniranja institucija. To su područja u kojima se može očekivati najjasniji početni fokus nove vlasti. Oko velikih vanjskopolitičkih tema postoje različita stajališta i u društvu i među onima koji su podržali Studentsku listu. Nametanje hitnih odgovora na svako od tih pitanja moglo bi ugroziti krhku koaliciju koja je omogućila izbornu pobjedu.
To ne znači da se Srbija može trajno izuzeti od teških međunarodnih odluka. Znači samo da bi prvi test nove vlade mogao biti znatno prizemniji: može li učiniti da sudovi rade, da javni natječaji ne budu stranačka blagajna, da se novinari ne proglašavaju neprijateljima i da građani ponovno imaju razloga vjerovati da njihov glas nešto vrijedi?
Burazer smatra da Europska unija sada ima priliku drukčije pristupiti Srbiji. Umjesto da novu vlast odmah svede na testove lojalnosti u najosjetljivijim geopolitičkim pitanjima, mogla bi poduprijeti konkretne demokratske reforme i otvoriti vidljiviju europsku perspektivu. Spominje i mogućnost napretka u pristupnim pregovorima, uključujući klaster 3, kao signal da se stvarna promjena u Srbiji prepoznaje i nagrađuje.
A Hrvatska?
Za hrvatske čitatelje možda je najzanimljivije pitanje hoće li nestankom Vučićeva modela vlasti oslabjeti i potreba da se Hrvatska stalno vraća u srpsku unutarnjopolitičku propagandu. Godinama je upravo odnos prema Hrvatskoj služio kao pouzdana tema za mobilizaciju nacionalističkih emocija, skretanje pozornosti s domaćih problema i dokazivanje navodne ugroženosti Srbije.
Burazer smatra da bez takve političke potrebe postoji prostor za normalnije odnose. Ne zato što će povijesni sporovi, različita tumačenja ratova ili otvorena bilateralna pitanja čarobno nestati, nego zato što bi ih vlasti mogle prestati svakodnevno pretvarati u sredstvo domaće političke borbe.
Razgovor o stvarnim interesima dviju država, gospodarskim vezama i životu građana mogao bi dobiti više prostora od stalnog natjecanja u uvredama.
To je, dakako, tek mogućnost, ne jamstvo. Nacionalizam ne nastaje i ne nestaje odlukom jednog predsjednika, a studentski pokret sam po sebi nije jedinstvena politička škola. U njemu se susreću ljudi vrlo različitih pogleda na nacionalna pitanja. No promjena političke logike u Beogradu ipak bi mogla otvoriti prostor koji je godinama bio sustavno zatvaran.
Zašto ona noć nije bila kraj priče
U izbornoj noći, među ljudima koji su slavili na ulicama, bilo je lako povjerovati da je sve završeno. Nakon godina prosvjeda, straha, umora, razočaranja i često uzaludnih pokušaja da se nešto promijeni, pravo na slavlje nije trebalo nikome objašnjavati. Ali politička povijest Srbije uporno pokazuje da je lakše pobijediti jednog čovjeka nego promijeniti način na koji država funkcionira.
Burazerova upozorenja o duboko ukorijenjenim klijentelističkim mrežama i Gogićeva opaska da ne treba precjenjivati svemoć režimske strategije zapravo vode prema istom zaključku: Vučićev poraz jest golem politički događaj, ali ishod tranzicije još nije zadan. Na jednoj strani stoji aparat koji je godinama učio kako opstati, na drugoj pokret koji tek mora naučiti kako vladati, a da ne postane ono protiv čega se pobunio.
Možda je upravo to najvažnija promjena. Srbija se prvi put nakon dugo vremena ne mora pitati može li Vučić izgubiti izbore. Sada se mora pitati može li pobjednik izgraditi državu u kojoj više neće biti potrebno pobijediti jednoga čovjeka da bi se promijenila vlast.
No neke pobjede su izvojevane: pravo na glas koji neće biti ukraden, pravo na promjenu vlasti, a čini se i pravo na slobodno i objektivno informiranje, budući da su neke medijske kuće već uputile ispriku građanima zbog dosadašnjeg rada i nastavile objektivnije uređivati svoje informativne programe.
Srbija je uspjela isplivati na površinu i udahnuti konačno zrak, u trenutku kada joj se ozbiljno već počelo mutiti pred očima zbog nedostatka kisika. Zna onaj koji je imao takvo iskustvo – to je moment kada vam se pluća već počinju sama širiti u očajničkom pokušaju da dođu do nešto zraka, iako ste još duboko u moru. Kamo će dalje Srbija zaplivati, pokazat će idući tjedni i mjeseci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....