"Nema više djece, bolan, pa se ptice čuju umjesto graje…"
Nikada ne biste očekivali toliko sakralno zdanje u tom rijetko lijepom kraju, danas dalekom od svega, ali ne i od srca ljudi koji su u njemu niknuli. Nekad su u tom mjestu bili plesnjaci, a danas se sijela održavaju u virtualnom svijetu, narod se okuplja na internetu, svatko sa drugog meridijana…
Kraljeva Sutjeska brojila je prije rata 800 stanovnika, danas ih je gotovo deset puta manje u toj umivenoj varošici podno drevnog franjevačkog samostana i crkve svetog Ive pred kojim je spomenik bosanskoj kraljici Katarini Kosači Kotromanić, možda i najtragičnijoj figuri te drage naše zemljice. Zato nas i evo malo k njima, zaboravljenima, a uvodna rečenica - iako zvuči beznadno - najupečatljivije govori o stvarnosti života. Izgovorio ju je u naš diktafon Nevenko Dodik, sasvim slučajno, vozeći bicikl uz obalu mjesne rijeke Trstionice, u smiraj kasnorujanskog toplog dana:
- Baš iz Splita?! Nikad nisam bio u Splitu, mogu mislit jest u Splitu lijepo... Mi se iz Vareša preselili u Sutjesku ima dvadeset godina, mater, brat i ja. Otac mi mlad poginuo u ratu, 36 godina mu je bilo. Jedan mi je brat u Sloveniji, drugi u Njemačkoj. Vidiš i sam, mirno je ovde, tiho…
Jedan drugom guzove okrenuli
U kakanjskom kraju, u središnjoj Bosni, živjelo je prije rata 15.000 Hrvata, uglavnom je to područje sutješke župe sv. Ivana Krstitelja koju pastoriziraju fratri. Protjerani su početkom krvavog sukoba Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Najprije u obližnji Vareš, lošim planinskim putevima, da bi nešto kasnije, zajedno s vareškim Hrvatima, morali ići dalje, uglavnom preko teritorija koje su kontorlirali Srbi. I nije to bilo besplatno!
Prije nego ćemo k Sutjesci, u Kaknju smo upoznali Fikreta Gadžuna Kiku i Dina Imamovića. Kiko je bio izbjeglica u Splitu, živio "preko puta one zgrade što je muslimanka zovu jer je u zeleno ofarbana."
Danas drži popularnu pivnicu usred Kaknja. A Dino je muzičar, "nema s kim klavijature sviro nije, od Halida pa dalje":
- Kod mene je u Minhenu Dino Dvornik spavo u stanu kad je ono imo čuveni koncert u diskoteci Dijamant. Jednim se čaršavom pokrili, jedan drugom guzove okrenuli, al probudim se ja u neka doba, a njega niđe! Niđe ga! Našo sam ga u onoj prostoriji đe se smeće baca, u smetlarniku. Išo pišat pa zaluto... Legenda je bio Dino!
Uglavnom, Kiko je svojeg kakanjskog jarana Dina ispitivao zna li koji Prometov autobus vozi u Omiš, a koji u Trogir:
- Šezdesetka ti je za Omiš, a tries‘sedma za Trogir…
U Sutjesci su nas dočekali lipa i orah; bukva, hrast, javor i grab; jele i smreke, a od prispjelih šljiva sve se plavi. I od jedrih jabuka crveni! Ulica Vladimira Nazora, Trg Ivana Pavla Drugog, zatvorena trgovina Brkin dućan, mačke i rundovi. Uređeno malo partizansko groblje, posuto crvenim zvjezdicama!
Nigdje nikoga, kroz mjesto grmi jedino crven traktor i na njemu dvoje:
- Emanuel i Marina Lukenda, rođeni brat i sestra! Traktor je Kinez iz donacije, vrsnici smo, obojica 2002. godište. Drugi su prodavali, mi nismo…
- Koliko vas je omladinaca u Sutjesci?
- Nas dvoje i još dvoje u džematu. Jedina je zabava na traktoru kroz varoš. Nirvana ti je ovde teška, druže, mir božji. Pet razreda završili smo u Sutjesci, ostalo u Brežanima, a srednju u Kaknju. Ošla je omladina, ali ljeti se svi saberu, tako za Svetog Ivu, Sisvete i za Dane kraljice Katarine. I Dejina je baka još tu, Lovrenova, a naiđe i on. Ja mu se ono javim ko svakomu, đe si, Dejo, šta im, a on u Liverpoolu igro…
Ganjali i modu prema Zagrebu
Na klupicu u sokaku sjele Evica Pavlović, Sandra Blagić, Katarina Brđanović i Marinka Trgovčević. Djeca im rasuta svuda po svijetu, po troje, četvoro:
- Osta mjesto bez djece! Ima samo mali Leo, mati ga mora vodit u Kakanj u šesti razred…
Sandra nije bila u Splitu ima 30 godina, kad je bila išla u vojnu bolnicu, prijateljica joj teško obolila:
- Brat mi je bio u đačkom domu u Splitu, blizu one Torcide, a i ćerka mi obožava Split, jednom sletjela dolje samo da ga vidi iz aviona.
Marinka veli da je plesna škola u Sutjesci bila 1965. godine. I hiljadu učenika u školi. Kino bilo dvaput tjedno.
- Prije rata je bilo svega, a sad nema ničega! Mi smo i modu ganjali prema Zagrebu. Na igranke išli. Sutjeska je fina varošica bila, pokušaj i danas pred kim kazat da je selo, pa ćeš imat šta slušat - veli Marinka.
Osim drevnog samostana iz četrnaestog stoljeća, smještenog gore na visokoj koti iznad korita Trstionice, dolje u mjestu je i lijepa džamija sultana Mehmeda Osvajača. Najstarija u Bosni, ako upitate džematlije, dao ju je podići sam sultan, odmah 1463., kad je Bosna šaptom pala i najtvrđi njezin grad, kraljevski Bobovac, eno ga gore u planini iznad Kraljeve Sutjeske.
Gore smo zatekli Senada Kuburu, džamijskog muteveliju, na proplanku između kopijarske i bobovičke kapele. Bere šipurike sa ženom i kćeri:
- Joj, da ti vidiš kakvu suradnju imaju crkva i džamija, to treba svijet da obiđe, da se vidi. Lanjske godine na iftaru, ramazanskoj večeri, bilo nam je 27 Hrvata i svećenik! Pisale i novine. Eto, ne mogu ti bolje objasnit, ja sam čovjek rudar, u jami bio 27 godina, dolje na Haljinićima, dok nisam ošo u penziju. Prvo gledam jesi l‘ čovjek, to je najvažnije, a manje je bitno koje si vjere. Ima u nas bujruma za svakoga.
Rudar Sejo u Brazilu na Kopakabani
Pred samom džamijom, dolje u Sutjesci prodivalnili smo mrvu sa Sejadom Plastom. Brat mu je radio u Splitu, u škveru, u Brodogradilištu specijalnih objekata koje je gradilo brodove i podmornice za jugoslavensku mornaricu.
- Varilac je bio burazer, ja mu išo u posjete, a ovde je prije radio u rudniku. Dobio orden rada, 25 godina mu tek bilo, najmlađi nosilac! I ja sam kakanjski rudar bio, šta smo mi ćumura davali, čitava se Bosna mogla grijat…
Priča Sejo kako je u Brazil prispio:
- Fudbalski savez BiH odluči da će na Svjetsko prvenstvo za nagradu, tojest džaba, povest jednog rudara i jednog električara. Izabralo mene! Ja nikad u životu letio nisam, ali reko, hajde, i ja ti sjednem na onaj avion! A pravo nam je bilo, družili se fino, išli na onu plažu u Rio De Žaneiru, Kopakabana se zove. Bili i u onom Salvadoru, zapili se s nekim Hercegovcima. Bosanski selektor bio Safet Sušić. Više smo bili s funkcionerima iz Saveza, ne mereš ti među igrače kad ti padne napamet.
- A brat?!
- Eno ga gore pod jabukom. Umro. Znaš kako ti je u nas, čim se zaposliš počmeš i pit… A Dejo Lovren?! Ja mu bio vjenčani kum roditeljima. Nemoj to ni pisat...
Nogomet je u nas vazda tema, pa drugačije ne može ni Ivica Šain, zvani Papec:
- Većinom smo hajdukovci, nešto manje dinamovci, al pošto je Švabo, Ivica Osim, u Sutjesci završio četri razreda škole i jedini je imo pravu loptu - neki su počeli navijat i za Želju. Za Željezničar. A pokojnog Bajdu Vukasa volio sam više nego ćaću. Bilo nas je Sutješčana preko sedam stotina, danas stotinjak, zajedno sa sva tri fratra!
‘Nemojte se ni vraćat gdje ste u manjini‘
Evo kako Papec vidi dug demografski put prema dolje:
- Nas su upropastila trojica naših - Anto, Josip i Francek. Anto je iz Sutjeske odveo četrdeset i jednog čovjeka, među njima i mog oca, dvojicu stričeva i ujaka. Nijedan se vratio nije! A Josip nas je rado slao na more i pri tom nije škrtario, poslo bi te dolje na pet, šest godina. Ma na Goli, bolan! Francek nam je poručio, ja ga lično slušo na Saboru HDZ-a u "Lisinskom" u Zagrebu. Kaže, nemojte se ni vraćat gdje niste većina.
Ta čudesna večer završila je biranim tonovima: koncertom ozbiljne glazbe u samostanskoj crkvi, zahvaljujući Andrei Nikolić, začetnici VaClaF-a, Vareš Classic Festivala, kojemu je ovo 13. Izdanje. Andrea je iz nedalekog Vareša, ali živi i radi u Beču, profesionalno svira viollinu.
- Ovo je projekt za dušu i srce, nastupaju i solisti ansambla Klangforum Wien, jednog od najznačajnijih u Austriji - Markus Deuter na oboi, te Evan Hulbert na kontrabasu, a s njima i Ivana Nikolić na oboi, ona mi je rođena sestra, i Miron Konjević iz Sarajeva, na čembalu.
- Pa šta kažu?!
- Markus i Evan su prvi put u BiH. Vrlo su impresionirani, više Varešom i Sutjeskom nego Sarajevom! Oduševljeni su prirodom, gastronomijom, ljudima, ali i svim ovim što za kulturu radimo. Impozantno, nisu očekivali da će tako nešto pronaći ovdje, to im je puno zanimljivije od velikih gradova i sredina. Oni fascinirani, a ja sretna! Vrhunski događaj, bečki koncert u malešnoj Sutjesci, među planinama. Ulaz slobodan. Srce mi je puno radosti! Glavni sponzor je austrijksi kluturni forum i Ministarstvo vanjskih poslova, što je - ha-ha-ha - veoma bitna stavka u financiranju kulture u Bosni…
‘Ovde i kamen o nama progovara‘
O teškom stradavanju kakanjskih i sutjeških Hrvata 1993. godine, o progonima, paleži, ubojstvima, pljačkanju i divljačkom iživljavanju, oskvrnućima, uglavnom bez kazne i presude, koja su počinili susjedi im, govorio nam je fra Bono Tomić, gvardijan jednog od najznačajnijih bosanskih samostana, rođeni Kakanjac iz Čatića:
- Doživjeli smo teški egzodus koji je pod naletom Armije BiH započeo 13. lipnja 1993. godine, baš nekako na Svetoga Antu. Iščezavamo polako odavde, a ovde su nam korijeni. Ovde je, tu kod nas, prije mnogo stoljeća, davno prije Osmanlija sve i počelo, o tomu i ovaj kamen samostanski progovara…
Detaljnije i opširnije o toj bolnoj temi, o današnjem životu sutjeških Hrvata, gvardijan će vam ispričati idućih dana, u drugom nastavku našeg reportažnog serijala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....