Hoće li poznati košarkaš na megdan Vučiću, kome odgovaraju izbori na ljeto, otkud se u cijeloj priči spominje - ‘lapot‘

„Studenti pobjeđuju!“ Ova kratka parola posljednjih dana čini se izluđuje pripadnike režima Aleksandra Vučića. Studenti, koji će na predstojeće izbore – ma kada oni budu održani – izaći protiv Vučića sa svojom listom, oblijepili su Srbiju naljepnicama s tom jednostavnom porukom. One starije to je podsjetilo na parolu „GOTOV JE!“ pokreta „Otpor“, kojom je 2000. bila prekrivena Srbija i koja je, vizionarski, najavila skori kraj krvave vladavine Slobodana Miloševića. Aktualni Vučićev režim odgovara sve brutalnije i sve nervoznije, a antirežimske parole nisu jedino što starije građane asocira na kraj mračnog doba Miloševića.

Režimska TV Pink je tako emitirala sramotni propagandni uradak, koji bez dileme podsjeća na najmračnije dane ratnohuškačke i lažljive Radio-televizije Srbije, omražene „TV Bastilje“, iz vremena Miloševića i njegovih ratova. Samo – ovoga puta cilj propagande nisu susjedi Srbije protiv kojih su se vodili ratovi, nije to ni oporba, već studenti, ili kako ih režim pogrdno zove „blokaderi“.

Pink je tako javio kako su baš „blokaderi“ iscrtali grafit na nekoj beogradskoj fasadi na kojem pozivaju na lapot. Lapot je dio mračne tradicije ruralnih dijelova Balkana po kojem se ostarjeli muški članovi obitelji, kada postanu teret za ekonomiju kućanstva, odvedu u planinu ili šumu i usmrte udarcem maljem u glavu. I prikazao je TV Pink grafit, oslikan sprejem preko šablona, naravno bez potpisa autora. Mogao ga je dakle isprejati bilo tko, možda i naručeno za potrebe priloga, tko zna. Odmah je tu nastupila Vučićeva predsjednica parlamenta Ana Brnabić da stvari objasni i zgrozi se nad monstruoznošću „blokadera“, odmah je tu anketa sa starim građanima jednako zgroženim…

Javnost je s druge strane uzdrmala i vijest da su nepoznati počinitelji – batinaši koje javnost bez dileme povezuje s režimom – oteli jednog aktivista dok je dijelio naljepnice u beogradskom prigradskom naselju Resnik. Aktivist je napadnut i nasilno uvučen u automobil bez registarskih oznaka i odveden u nepoznatom smjeru, priopćili su aktivisti Zbora Rakovica.

"Nas je više"

Odvjetnik Aleksandar Olenik okarakterizirao je da je riječ o otmici te terorizmu koji provodi država nad svojim građanima. Jedini adekvatan odgovor na nasilje koje provode vlasti jest adekvatno organiziranje i djelovanje, rekao je Olenik za N1 i poručio: "Nas je više.“

Aleksandar Vučić nakon ovog incidenta pozvao je na "smirivanje strasti".

"Pozivam sve da se umire, da spuste strasti. Neka iznose svi programe, neka izlaze sa štandovima, idu na tribine, ali nemojte pozivati na ubojstvo, pozivati na nasilje. Pitam i ove moje, mora li naljepnica na naljepnicu, uvreda na uvredu? Ako vas napadnu, morate li i vi njih da udarite", upitao je Vučić poslije obilaska Državnog data centra u Kragujevcu, demonstrirajući ponovo da se ne smatra predsjednikom svih građana Srbije, što bi po Ustavu morao biti, već samo svojih podržavatelja. Istovremeno, najave velikih skupova vlasti s jedne i pobunjenih studenata s druge strane, kao i to što je Republička izborna komisija naručila izborni materijal, mogu biti nagovještaj ljetnih izbora. Svi su u iščekivanju izbora, no konkretnije najave datuma i dalje nema. Vučić – koji suvereno odlučuje hoće li izvanrednih izbora biti ili ne – najavljuje razne scenarije i poručuje da će izbora biti u roku od „dva do šest mjeseci“.

Kao glavni potencijalni protukandidati ispred opozicijskih snaga u javnosti se spominju rektor Univerziteta u Beogradu Vladan Đokić i bivši košarkaški reprezentativac Dejan Bodiroga.

I to je kratak presjek današnje situacije u Srbiji. Promjene su dakle na vidiku, već dulje od godinu dana, ali nikako do njih stići.

Slobodna je razgovarala sa srbijanskim analitičarima o tome što se može očekivati u sljedećem razdoblju, kome zapravo ide u prilog ovo otežavanje i što može očekivati regija ubuduće od Srbije.

Aleksandar Baucal, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, koji je rado viđen gost slobodnih medija u Srbiji, podsjeća za "Slobodnu" da se u Srbiji prošle godine dogodila „tektonska promjena“ među građanima i da od tog trenutka ona „tiha većina“ koja je do tada bila nezainteresirana za društvena zbivanja i politiku, nakon pada nadstrešnice i smrti 16 ljudi pod njom, shvaća da se ta nadstrešnica, simbolički, može svakome srušiti na glavu.

“I onda su se oni zapravo pridružili onima koji su od ranije bili nezadovoljni stanjem u društvu i načinom na koji se upravlja društvom i tu se sad formirala ta većinska zajednica koja po svim istraživanjima koja sam ja imao priliku vidjeti je otprilike između 50 i 60 posto u populaciji. Dakle, ne pričamo o ljudima koji će izaći i glasovati, već o populaciji. U cijeloj populaciji je tu nekih 25-30 posto onih koji i dalje podržavaju vlast, a sada jedna velika većina ljudi je nezadovoljna stanjem u društvu i to svoje nezadovoljstvo vezuje za vlast i želi promjene”, kaže Baucal:

“Ja vjerujem da se to neće mijenjati, da se to stabiliziralo. Vlast je pokušala tim nekim nasilnim postupcima ugušiti i prosvjede i zastrašiti jedan broj građana, pokušala je vratiti u apstinenciju tu tihu većinu koja se probudila, ali ta strategija vlasti nije uspjela.”

Profesor Baucal smatra da je vlast u prethodnih sedam mjeseci, otkako je krenula u provođenje nasilja, “razotkrila svoju pravu prirodu”, jer je prije toga održavala iluziju da je stanje u društvu manje-više isto kao i svuda.

“Međutim, otkako je krenulo ovo s nasiljem, pokazala se ta nasilna priroda trenutačne vlasti i to je učvrstilo ove ljude da se zalažu za promjene. Mislim da je to važan faktor jer se bojim da vremenom, iako vlast ulaže veliku energiju da zadrži tih svojih 25-30 posto, oni svojim postupanjem mogu samo još neke ljude, one neke mekane pristalice vlasti, odgurnuti od sebe. Jer većina ljudi ipak ne voli nasilje, sve i ako simpatizira nekog političara, ne voli kada to vidi, a pogotovo ako se dogodi netko tuče njihovu djecu, njihove rođake. To ljude ipak u nekom trenutku šokira. Vjerojatno je taj njihov korpus koji podržava vlast već sveden na njihove čvrste pristalice, ali uvijek postoji taj sloj mekanih birača koji se mogu samo dodatno otuđiti od podrške vlasti”, kaže Baucal. Nadalje tvrdi da vrijeme zato ne radi za vlast te da ljudi koji su protiv njih neće odustati.

Na koga se vlast oslanja

“Oni su puno više motivirani i žele se osloboditi neke nevolje, a vlast realno počiva na dijelu stanovništva kao što su primatelji socijalne pomoći i slično, dakle mora ulagati jako mnogo energije, resursa i svega da bi ustvari te ljude natjerala da izađu da glasuju za vlast. Imam dojam da će vlast u nekom trenutku shvatiti da je bolje izbore imati ranije, a ne kasnije. Koliko god da se angažira resursa, ova ključna stvar se ne može promijeniti, a to je da je barem dvostruko više ljudi za promjene, da su od tri osobe dvije za promjene, a da je jedna da vlast ostane”, zaključuje on.

Baucal dalje obrazlaže kako izgleda podjela u društvu i gdje su tu oporbene stranke. Kaže kako je prije pada nadstrešnice 25 do 30 posto ljudi bilo kritički nastrojeno prema vlastima i da je polovica njih izlazila na izbore i glasala protiv vlasti. Ona druga polovica nezadovoljnih, nekih 15-ak posto, pak, bila je nepovjerljiva i prema političkoj oporbi. To se sada sve pridodalo na onih 20 do 30 posto koji su bili “uspavani” i sada su zajedno aktivno protiv vlasti, ali ne i za oporbene stranke.

“Tako da mi sada u tom korpusu 50-60 posto imamo ljude koji hoće promjene, ali ne vide oporbu kao nekoga tko bi te promjene mogao izvesti, odnosno oni su medijski zatrovani protiv oporbe propagandom vlasti, ali to je njihova psihološka realnost”.

Pitamo ga što je onda najbolje za protivnike vlasti u takvoj situaciji. Studenti su ti koji mogu angažirati većinu ljudi, odgovara profesor, no ostaje potencijalni problem s onih 15 posto koji su podržavali oporbu ili se sami angažirali u teškoj borbi protiv režima proteklih godina.

“Ti ljudi s jedne strane imaju opravdano nezadovoljstvo jer osjećaju kako su se dugo borili protiv ovakvog stanja u društvu, a sada su marginalizirani i osjećaju kako se taj njihov trud koji su ulagali još ranije da se stvari promijene nedovoljno vrednuje i moguće je da postoje ljudi koji bi glasali samo za oporbu, a iz neke ljutnje ne bi glasali za studentsku listu, no vjerujem da za te ljude koji su i ranije podržavali oporbu postoji dosta i onih kojima je svejedno i koji procjenjuju tko je taj tko može donijeti promjene. Zato mi se čini da tako gledano vjerojatno jedan dio od tih 15 posto bi glasovao za oporbenu listu procjenjujući da je to lista koja može dobiti najviše glasova i doći u poziciju da realizira promjene, ali ne bilo kakve promjene – ja mislim da veliki broj ljudi očekuje od studenata da donesu te pozitivne promjene, zato što su novi, zato što dobivaju povjerenje da će se baviti promjenama, a da mogu usmjeriti društvo ka nekom normalnom stanju”.

A što se u Srbiji misli pod “normalnim stanjem”?“Za nas bi bio ogroman skok ako bi se recimo samo ojačavale institucije, ljudi koji rade u njima da rade svoj posao, da tužiteljstvo radi svoj posao profesionalno i odgovorno, da sudovi rade, da se medijska situacija uredi i dovede do onog nivoa da građani mogu čuti različite opcije, različite ideje i politike, da se fakultetima osigura autonomija da se oni bave onim što jest njihova osnovna odgovornost i funkcija, da se poštuju zakoni koje već imamo – naš Ustav i naši zakoni su u velikoj mjeri dobri, naš je problem što netko tko je u obvezi provoditi zakone ima mogućnost da ne poštuje nikakav zakon. Za nas je ogroman korak naprijed da te minimalne stvari, koje bi se morale podrazumijevati u nekom normalnom društvu – da postoji pravna država, da institucije rade svoj posao i da su odgovorne građanima, a ne nekome tko je ministar ili političar - to ljudi vjeruju da i studenti to mogu donijeti. I vjerujem da će ljudi u ovom oporbenom korpusu glasati za studente”, odgovara Baucal.

Vojislav Žanetić, poznati srbijanski komunikolog, marketinški stručnjak, satiričar, kolumnist i pisac, baca svjetlo na srbijansku političku scenu iz nešto drukčijeg ugla.

„Šta može regija očekivati od Srbije? To pitanje treba postaviti centrali Europske pučke partije (EPP) koja ima svoje filijale razasute na sve strane Balkana – i u Hrvatskoj, i u Srbiji... EPP je u biti neka vrsta koordinatora europskog interesa za ovaj dio Balkana. To je prva stvar. A ovaj dio svijeta je tradicionalno od tog dijela svijeta proglašavan za nestabilan: tražen je nekakav promotor, stečajni upravitelj eventualne stabilnosti. I on je nađen prije izvjesnog vremena, a kako kažu ‘navika je zla prilika‘ – da bi se taj stečajni upravitelj promijenio, mora se staviti drugi. I tog drugog ako vidi netko iz EPP-a, ili već iz rukovodstva onih koji najviše utječu na europsku politiku – onda će on i postojati“, kaže Žanetić za "Slobodnu".

Nastavlja kako se situacija bitno promijenila posljednjih godina, no da se navika „stečajnog upravitelja“ na Balkanu „teško mijenja“. Pri tome se na tom prostoru sudara više vanjskih utjecaja, a da bi se Srbiji otvorio put ka EU mora se prethodno riješiti i to što, kako kaže, pet europskih zemalja i dalje ne priznaje neovisnost Kosova:

„Jedan od razloga zašto to može tako sporo ići je taj. Da bi se to razriješilo treba dosta ’cimanja’, a to ’cimanje’ na Balkanu nije tako lako moguće izvesti, jer ima dosta interesa – osim zapadnog, koji nije više ni jedinstven, tu je i ruski interes, tu je i kineski interes... takozvana četiri stup stabilnosti ovdašnje politike – to ima svojih lijepih strana, ali i svojih ograničenja“.

„Onog momenta kada EPP bude imala svog nekog drugog predstavnika u Srbiji, tog momenta ima smisla razmišljati i o drukčijim odnosima“, objašnjava Voja Žanetić.

Pitamo ga što je ono što bi u Srbiji netko trebao uraditi da bi se nametnuo Europskoj uniji kao rješenje koje valja podržati.

„Odavno bi se trebalo znati – ovdje nije riječ o klasičnoj podjeli na ljevicu, centar i desnicu. Mi pričamo o duelu između izborne autokracije i izborne demokracije. A problem je što izborna demokracija ovdje još nema svog jasnog predstavnika. Dojam je da i svi oni koji su protivnici ovdašnjem rukovoditelju izborne autokracije – kao da šalju poruku "mi smo tu da zamijenimo stvari, ali na personalnom nivou". Onog momenta kada bude jake želje da postoji ono što su zaista izbori ili zaista demokracija, tog momenta će se nešto i dogoditi. Govorimo o želji u cijelom društvu. Jer, oporba je u slučajevima fasadne demokracije zapravo pogrešan naziv“, odgovara Žanetić:

„U takvim političkim sistemima vladajuća struktura organizira izbore za sebe, da bi na njima pobijedila i dobila kakav-takav legitimitet. A oporba u tim uvjetima služi samo tome da kad netko pita imate li oporbu vi kažete "kako da ne, evo to su ovi ovdje". Bit izborne autokracije je u tome da oporba bude jedan pseudo-subjekt. Oni koji se zaista bore protiv izborne autokracije to mogu raditi samo tako što će reći "mi ćemo zaista imati sistem u kojem postoje vlast i oporba, odnosno političke grupacije koje se bore da budu na vlasti poslije izbora, na kojima se ne zna unaprijed tko će pobijediti. Lijevi, desni, srednji, svejedno je: oni su zamjenjivi, prije svake druge kategorizacije".

Može li Srbija nakon Vučića postati gora?

Profesora Baucala pitamo ono što se u javnosti zemalja regije, pa i Hrvatske, često može čuti kao strahovanje od budućih promjena u Srbiji – može li se dogoditi da nove vlasti budu više nacionalno ostrašćene i više okrenute od Europe?

“Nemam (te strahove) uopće. Jer tko god da dođe, bit će mnogo normalniji nego što je ova naša vlast sada. To će sigurno dominantno biti ljudi koji će htjeti da kroz neki dogovor i dijalog rješavaju i unutarnja pitanja, i regionalna pitanja. Iz perspektive regije mislim da može biti samo bolje. Naravno, na prvi pogled može biti teže, jer kada ljudi sjede i razgovaraju, diskutiraju pa imaju različite interese, pa možda ta diskusija nekada dobiva i neke malo jače note, ali sve dok dvije strane imaju perspektivu razgovora i dogovora kako koordinirati različite interese, to će u krajnjem ishodu biti mnogo bolje za regiju”, kaže on i objašnjava da su odnosi u regiji sada zamrznuti.

“Što se tiče regionalnih odnosa, tko god da dođe, a predstavlja ovu heterogenu većinsku Srbiju, vjerujem da će to biti ljudi koji su za razgovor i dijalog, pa čak i ako su više nacionalno i patriotski orijentirani, da će opet na prvom mjestu biti demokratske orijentacije, a to znači da su okrenuti ka dogovoru i dijalogu s drugima i traganju za zajedničkim rješenjima. Mislim da se time otvara mogućnost da se konačno otvaraju i rješavaju regionalna pitanja i da mi kroz neka dobra rješenja stabiliziramo regiju”, kaže Baucal.

Smatra dalje da tema pridruživanja EU sada nije najvažnije pitanje za Srbiju, odnosno da se protiv Vučića moraju udružiti svi i krenuti ka stvaranju nekog normalnijeg društva. U tom onda ozračju valja pokrenuti raspravu i donijeti zrelu demokratsku odluku o sudbini zemlje, koja će tako onda imati svu težinu i legitimitet većinskog opredjeljenja.I Voju Žanetića pitamo daju li studenti nadu da će zaista izgraditi bolje društvo.

„Mislim da onog momenta kad se bude ustanovilo da postoji sveopći pokret koji želi promijeniti tu vrstu političkog sistema – govorim o izbornoj autokraciji – tada će se to i dogoditi. U ovom momentu izgleda kao da mi i dalje imamo utakmicu unutar izborne autokracije, u kojoj su jedni od natjecatelja i studenti, a rezultat mora biti takav da izborne autokrate pobijede. Vi me u stvari pitate je li jedni od sudionika utakmice, koja je namještena tako da svi osim vlasti izgube, mogu promijeniti ishod te utakmice. A ja odgovaram da je takva situacija besmislena, do mjere da se ne može dati smislen odgovor“, kaže on.

 

A što je onda izlaz ako je otvarač za konzerve u konzervi, pitamo ga.

„Ne znam odgovor o jednostavnom izlazu. Ali znam da je izborna autokracija težak protivnik. I da ona jednostavno mora imati širok antiautokratski front, koji je snažno, jasno i bez uvijanja za to da se uspostavi demokratski politički sistem. Izborna autokracija je lažni demokratski politički sistem. To mora svima biti jasno i to mora svima biti protivnik. Ili makar svima koji su za onaj politički sistem koji ne ugrožava i ne paralizira budućnost društva i države“, zaključuje Žanetić.