Hrvati i Kosovljani najzadovoljniji efektima raspada Jugoslavije, Srbi najviše žale što se raspala, kažu da im je gore

Norbert Mappes-Niediek desetljećima je radio za njemačke medije kao dopisnik za jugoistočnu Europu i napisao je za Deutsche Welle članak pod naslovom "Koje smo pouke izvukli iz raspada Jugoslavije?". 

Je li sve to vrijedilo? Desetljeće ratova? Bijega, protjerivanja? Ne, rekla bi većina građana sedam država nasljednica nekadašnje Jugoslavije kad bi ih netko pitao, obavio razgovor s reprezentativnim kolektivom – kako sa starijima, koji su doživjeli raspad bivše države, tako i s mlađima, koji ne pamte ništa osim postjugoslavenskog doba.

Ali takav kolektiv ne postoji. Ne postoji više nijedno jugoslavensko društvo koje bi ga reprezentiralo. Ako danas o tome pitate ljude u pojedinim bivšim republikama, dobit ćete različite odgovore. Opušteno na zajedničku multietničku državu gleda i sjeća se samo većina u Sloveniji. "Bilo je u redu, sasvim dobro, za neke je stvari prava šteta, ali na kraju više nije išlo." To je najraširenija formula. A je li to stvarno bilo u redu?

Među Albancima na Kosovu gotovo da nema "jugonostalgičara". Sjećanje na posljednje desetljeće ove države za njih je previše traumatično. Na Kosovu nije bilo rata do 1999. godine, ali je bilo policijskog terora. S druge strane, propast Jugoslavije otvoreno oplakuju mnogi suvremenici u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, pa čak – iako iza zatvorenih vrata ili nakon trećeg piva – i u Hrvatskoj.

U istraživanju javnog mnijenja nešto više od deset godina nakon proglašenja neovisnosti i rata, većina ispitanika smatra Josipa Broza Tita "galionskom figurom" u Jugoslaviji, ali i "najvećim Hrvatom svih vremena". Pokušaj da se ta pozicija zamijeni "ocem hrvatske neovisnosti 1991." Franjom Tuđmanom nije naišao na istinsko odobravanje. Stjepan Mesić, drugi predsjednik Hrvatske nakon neovisnosti, svojoj je knjizi sjećanja dao naziv "Kako smo uništili Jugoslaviju". To nije prošlo dobro. U drugom izdanju iste knjige naziv je promijenjen u "Kako je uništena Jugoslavija".

Različitost nije bila problem

Zemlja je dugo nosila sjeme svoga raspada. Problem nije bio kulturna raznolikost stanovnika. Druge nacije, od Indije do Švicarske ili imigracijske zemlje poput SAD-a, izlazile su i izlaze na kraj sa znatno većim razlikama. Problem je bio odnos prema toj raznolikosti.

U "prvoj Jugoslaviji", u međuratnoj fazi (1918. – 1941.), vrijedila je parola da nacionalne, konfesionalne ili kulturne razlike treba što više zanemariti. Dogodilo se suprotno od željenog: upravo zato što razlike nisu trebale biti problem, relativna većina – srpska – utoliko je temeljitije uspijevala provoditi svoje zamisli i ciljeve.

Obzirnost komunista

Nakon napada nacističke Njemačke i snažnog etnički obojenog građanskog rata koji je uslijedio četrdesetih godina, komunisti su se zakleli da neće ponoviti staru pogrešku. U "drugoj Jugoslaviji" (1943.–1991.) prema starim se nacionalnim identitetima odnosilo svjesno i uz obzir – i promovirani su novi, na primjer nacionalni identiteti Makedonaca, muslimana (sada Bošnjaka) i na kraju Roma.

Sve dok se nacionalni identitet utemeljen na sovjetskom modelu shvaćao kao folklor i dok je Komunistička partija bila isključivo odgovorna za politiku, taj je sustav funkcionirao. Ali kako je komunizam postajao sve upitniji, a parlamentarna demokracija pokazivala se nadmoćnom u cijelom svijetu, i kada je mit o partizanskom ratu napokon izblijedio, nacionalna pripadnost dobivala je sve više i više političko značenje.

Etnicizam umjesto demokracije

Pozicije, poslovi, financijska sredstva, autoceste, poslovne destinacije – etnički "ključ" poštovao se u svemu u socijalističkoj Jugoslaviji. Odluke većine bile su zabranjene jer je jedna nacionalnost uvijek bila jača i mogla je nadjačati drugu. Sve je bilo usmjereno ka postizanju optimalnog balansa. Ali ravnoteža nije mogla biti samo stabilna. Kada su stvari počele izmicati kontroli, kao u Hrvatskoj ranih 70-ih, Tito je presudio, a one koji su ometali mir poslao je u zatvor.

Mogući nasljednik Tita, veliki medijator, trebao je biti uspješan mješanac svih jugoslavenskih nacionalnosti. Ali takav netko nije se rodio. U osmeročlanom Predsjedništvu Jugoslavije, koje je trebalo preuzeti tu ulogu, odluke većine bile su formalno moguće. Ali kada bi jedna nacija bila preglasana, odmah se dovodilo u pitanje postojanje države. Kada je Slobodan Milošević, kojega su na početku smatrali srpskim "reformskim predsjednikom", sa svojim "srpskim blokom" ignorirao druge i ponašao se prema njima bez nužnog obzira, država je bila pred nestankom.

Logika podjele

"Jugonostalgičari" danas opet hvale multietnički državni model kao uzor; zemlju su uništile ljubomorne strane zemlje ili zlonamjerni političari. Ali društvo, koje svoje bogatstvo i moć raspoređuje prema etno-nacionalnim kvotama, ne treba se čuditi kada sukobi između etničkih skupina nadvladaju i počnu određivati sve. Na kraju je podjela bila logična posljedica.

Kao ni drugdje na svijetu, ni u Jugoslaviji nije nedostajalo zlonamjernih ljudi koji su projekt doveli do krvavog kraja.

To ne znači da Jugoslavija nikada nije imala šanse. Kada je krajem šezdesetih gotovo svuda u svijetu vladao duh preokreta, i u Jugoslaviji su se mladi borili za liberalne vrijednosti. Većini je prvenstveno bila važna građanska, a ne nacionalna jednakost. Ali stara garda na vlasti, s Titom na čelu, nije se mogla odvažiti na više demokracije. Umjesto toga, odlučila je uravnotežiti etnički balans još više nego prije. Na kraju, svi su se osjećali iskorišteno. I to s pravom.

Jugoslavija više nikada neće postojati. Ali i druge multietničke države i slično organizirane države suočavaju se s izazovima sličnima onima koje je imala jugoslavenska multietnička država prije svojeg raspada. To je dovoljan razlog da se izbjegne bilo kakva arogancija kad se baci pogled unatrag.

Hrvatska enciklopedija o Jugoslaviji piše: 

Tijekom II. svjetskog rata KP Jugoslavije (KPJ; zabranjena od 1921), pod vodstvom J. Broza-Tita, uspješno je organizirala partizanski oružani otpor okupatorima i njihovim saveznicima, snagama NDH i ostatcima kraljevske vojske (četnici). Od kraja 1942. partizanski je pokret stvarao političko–predstavnička tijela (AVNOJ i dr.), kao osnovicu za federalno uređenje poratne Jugoslavije. U borbi za diplomatsko priznanje, Tito je pristao (1944) na sudjelovanje dijela građanskih stranaka u prijelaznoj vlasti i izborima, no njihov veći utjecaj bio je blokiran. Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, pod Titovim predsjedništvom, osnovana je u ožujku 1945. i priznata od Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a. Nakon prvih poratnih izbora (11. XI. 1945), KPJ zadržala je vlast i uspostavila jednopartijski režim. Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) proglašena je 29. XI. 1945 (svrgnuta dinastija Karađorđevića bila je lišena svih prava).

TITO ZA PREMIJERA

Tito je bio imenovan za premijera, a 14. I. 1953. postao je predsjednik republike. Ustav FNRJ donesen je 30. I. 1946., a do početka 1947. doneseni su i ustavi republika (Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije, Srbije i Hrvatske). Uspostavljanje republika provedeno je uz znatne izmjene teritorija južnoslavenskih zemalja ujedinjenih 1918. Hrvatska je sjedinila područje nekadašnje Hrvatske i Slavonije, Dalmaciju, područje Rijeke i veći dio Istre, dobila je Međimurje i Baranju, a ustupila istočni Srijem (Srbiji) te Boku i južno primorje (Crnoj Gori, koja je Srbiji ustupila Metohiju).

Od nekadašnje južne Srbije stvorena je Makedonija, a Vojvodina je ušla u sastav Srbije. Sloveniji je pripojeno Prekomurje, a nakon razgraničenja s Italijom (1947., 1954) i dio teritorija ustupljenoga Rapallskim ugovorom (veći dio Istre sjedinjen je Hrvatskoj). Uglavnom nepromijenjene ostale su granice Bosne i Hercegovine, koja je Crnoj Gori ustupila područje Sutorine. U Srbiji su 1945. formirane Autonomna Pokrajina Vojvodina i Autonomna Kosovsko–Metohijska Oblast (od 1963. Autonomna Pokrajina Kosovo).

HRVATSKA DRUGA PO VELIČINI

Od kraja 1950-ih, nakon dovršena razgraničenja prema susjednim državama, FNRJ je obuhvaćala oko 255 800 km²: Srbija 34,5% (88 361 km²), Hrvatska 22,1% (56 542 km²), BiH 20% (51 129 km²), Makedonija 10,1% (25 713 km²), Slovenija 7,9% (20 251 km²) i Crna Gora 5,4% (13 812 km²). Oko 8,4% teritorija FNRJ obuhvaćala je Vojvodina (21 506 km²), a 4,3% Kosovo i Metohija (10 887 km²); Vojvodina je obuhvaćala 24,3% srbijanskoga teritorija, a Kosovo i Metohija 12,3%.

NAJVIŠE SRBA

Prema udjelu u ukupnom stanovništvu (16,93 mil. st. 1953) najviše je bilo Srba (41,6%), Hrvata (23,4%) i Slovenaca (8,8%), a zatim neopredijeljenih Jugoslavena (5,9%), Makedonaca (5,3%), Šiptara, tj. Albanaca (4,5%), Madžara (3%), Crnogoraca (2,8%), Turaka (1,5%) i dr. Većina neopredijeljenih Jugoslavena bili su Muslimani, kojima je pod tim imenom nacionalna zasebnost priznata tijekom 1960-ih. Nacionalna se struktura stanovništva u idućim godinama promijenila: 1981. u ukupnom stanovništvu SFRJ (22,4 mil.) Srba je bilo 36,3%, Hrvata 19,8%, Muslimana 8,9%, Slovenaca 7,8%, Albanaca 7,7%, Makedonaca 6%, Crnogoraca 2,6%, Madžara 1,9% i dr.

PRIJEPOR OKO TRSTA

U međunarodnim odnosima Jugoslavija se priklanjala komunističkim državama. Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći sa SSSR-om bio je potpisan 11. IV. 1945. Odnosi sa SAD-om i Velikom Britanijom bili su pogoršani zbog ulaska Jugoslavenske armije u Julijsku krajinu i u Korušku (povukla se u lipnju 1945), kojih je dijelove Jugoslavija zahtijevala pozivajući se na njihov etnički sastav (pri određivanju austrijskih granica 1949. ti zahtjevi nisu bili prihvaćeni). Na prijepornom teritoriju sjeverozapadne Istre i Trsta, savezničke sile pobjednice dogovorile su 2. VII. 1946. stvaranje Slobodnoga Teritorija Trsta (STT).

MIROVNI UGOVOR

Mirovni ugovor s Italijom Jugoslavija je potpisala u Parizu 10. II. 1947., a status STT-a opterećivao je međusobne odnose sve do sporazuma o njegovoj podjeli 5. X. 1954. Time je Jugoslavija dovršila sjedinjenje većega dijela teritorija (8262 km²) koji je sporazumima u Rapallu (1920) i Rimu (1924) bio priznat Italiji (ostala sporna pitanja s Italijom konačno su riješena 1975. Osimskim sporazumima). U drugoj polovici 1940-ih Jugoslavija je pomagala komunističku gerilu u Grčkoj i režim u Albaniji, a s Bugarskom je pokušavala ostvariti federaciju (bledski sporazumi). Odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi SSSR-u izazvalo je 1948. politički sukob (informbiro), a potom sovjetsku blokadu Jugoslavije. Razlaz sa SSSR-om uzrokovao je podjele unutar KPJ i političke progone (Goli otok).

VRIJEME BLOKADE

Tijekom sovjetske blokade 1950-ih Jugoslavija je primala pomoć iz zapadnih država, a 1953–54. bila je u savezu s Grčkom i Turskom (balkanski savezi). Od polovice 1950-ih odnosi sa SSSR-om postupno su poboljšavani, s povremenim krizama zbog jugoslavenskih osuda sovjetske vojne intervencije u Madžarskoj (1956) i Čehoslovačkoj (1968). U polovici 1950-ih Jugoslavija je bila među osnivačima pokreta nesvrstanih, koji se suprotstavljao dominaciji velesila u međunarodnim odnosima (prva konferencija 25 nesvrstanih država bila je održana 1–6. IX. 1961. u Beogradu). U blokovski podijeljenoj Europi jugoslavenska politika nesvrstanosti i neutralnosti bila je čimbenik sigurnosti pa je imala znatnu međunarodnu potporu.

IZVRŠNI KOMITET CK

Unutar Jugoslavije komunistička je vlast provodila revolucionarne mjere (1945–49) poput konfiskacije imovine, nacionalizacije, kolektivizacije i dr. Uz suđenja ratnim zločincima organizirana su i mnogobrojna politička suđenja. Njemačka manjina uglavnom je protjerana, a državna represija bila je osobito izražena na Kosovu. Početkom studenoga 1952. KPJ bila je preustrojena u SK Jugoslavije (SKJ). U partijsko vodstvo (Izvršni komitet CK), na čelu s Titom, postavljeni su V. Bakarić, M. Đilas, E. Kardelj, A. Ranković i dr. U partijskom i državnom vodstvu sučeljavala su se različita mišljenja o socijalističkom uređenju Jugoslavije.

HRVATSKO PROLJEĆE

Zagovornicima samoupravljanja, državne decentralizacije i veće samostalnosti jugoslavenskih republika suprotstavljali su se pristaše državnog socijalizma zasnovanoga na strogom centralizmu i apsolutnom državno–partijskom nadzoru. S novim ustavom (7. IV. 1963) osnaženo je društveno samoupravljanje, a FNRJ je preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ). Od 1964. federacija se nastojala reformirati radi jačanja političkih i gospodarskih ovlasti republika. Sukobi u vrhu vlasti doveli su do smjene potpredsjednika republike A. Rankovića u srpnju 1966 (brijunski plenum), čime je oslabljena centralistička struja u državnom i partijskom vodstvu. Početkom lipnja 1968. došlo je do studentskih demonstracija sa zahtjevima za bržom demokratizacijom. U protestima na Kosovu, u studenome 1968., iznošeni su i separatistički zahtjevi. Ograničena društvena liberalizacija potkraj 1960-ih i na početku 1970-ih kratkotrajno je omogućila slobodnije političko izražavanje, pa se u Hrvatskoj razvio nacionalno–demokratski pokret (Hrvatsko proljeće).

NOVI TITOV USTAV OMOGUĆIO I MODERNU HRVATSKU

Nakon Titove kritike o porastu nacionalizma i slabljenju Jugoslavije, smijenjena su politička vodstva Hrvatske (u prosincu 1971) i Srbije (u listopadu 1972), čime je zaustavljen proces demokratizacije. No, suverenitet republika osnažen je donošenjem novog ustava SFRJ 1974., koji je imao i konfederalne sadržaje.

Taj Titov postupak, navode drugi povjesničari, omogućio je stvaranje moderne Hrvatske. Naime, u njemu postoji jedna bitna rečenica koju je prihvatila i međunarodna zajednica: "Jugoslavija se definira kao savezna republika ravnopravnih naroda i narodnosti, slobodno ujedinjenih na principu bratstva i jedinstva u ostvarenju posebnog i zajedničkog interesa, sa pravom naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja."

KOLEKTIVNO PREDSJEDNIŠTVO

Nakon Titove smrti (1980), funkcije predsjednika republike preuzelo je kolektivno Predsjedništvo (sastavljeno od po jednog predstavnika republika i pokrajina). Tijekom 1980–81. izbijali su radnički štrajkovi širom države, a na Kosovu i albanske demonstracije radi odcjepljenja od Srbije. U drugoj polovici 1980-ih obnovljena su politička sučeljavanja republičkih vodstava oko pitanja državnog uređenja, političkog pluralizma, republičkih ekonomija i dr. Osnaženi su različiti nacionalni zahtjevi te unitarističko jugoslavenstvo, napose u Srbiji i u vrhu Jugoslavenske narodne armije (JNA). God. 1989. Srbija je ukinula autonomiju Kosovu i Vojvodini (uslijedile su albanske demonstracije na Kosovu, s dvadesetak poginulih), podredila vodstvo Crne Gore, i time ostvarila znatan utjecaj u Predsjedništvu SFRJ. Tijekom 1989–90. u jugoslavenskim republikama stvorene su nekomunističke političke stranke.

POSLJEDNJI KONGRES

Posljednji kongres SKJ održan je u siječnju 1990. u Beogradu, a komunistička vodstva Slovenije i Hrvatske napustila su kongres zbog neslaganja s unitarističkom i velikosrpskom politikom SK Srbije (pod vodstvom S. Miloševića). Tijekom 1990. u jugoslavenskim su republikama održani višestranački izbori, na kojima su uglavnom pobijedile nacionalne stranke. Reformirani komunisti ostali su na vlasti jedino u Srbiji i Crnoj Gori. Kroz Predsjedništvo SFRJ (uz potporu vrha JNA) odbacivali su slovenske i hrvatske zahtjeve za punom suverenošću republika i preustrojem SFRJ u konfederaciju. Od polovice 1990. Srbija i Crna Gora podupirale su srpsku pobunu u Hrvatskoj (Domovinski rat), što je ubrzalo raspad SFRJ. Slovenija i Hrvatska proglasile su 25. VI. 1991. neovisnost, nakon čega je JNA vojno intervenirala, ali se nakon sukoba u srpnju 1991. povukla iz Slovenije, a nakon agresije i iz Hrvatske početkom 1992. U rujnu 1991. referendumom se za neovisnost očitovala i Makedonija, a u listopadu 1991. BiH je nakon referenduma donijela memorandum o suverenitetu. Radi rješavanja jugoslavenske krize, Europska zajednica (EZ) pokrenula je u rujnu 1991. mirovnu konferenciju. Njezina arbitražna komisija zaključila je 7. XII. 1991. da je SFRJ u procesu dezintegracije. Članice EZ-a su 16. XII. 1991. odlučile priznati neovisnost jugoslavenskim republikama (pod uvjetom da one ispunjavaju određena demokratska načela), pa je 15. I. 1992. priznata neovisnost Hrvatskoj i Sloveniji, a 7. IV. 1992. Bosni i Hercegovini (22. V. 1992. primljene su u UN).