"Oni kao hoće da se odjepljuju, a mi im kao ne damo..."
Bilo je ratova prije, ali bome i kasnije, nije to još ništa bilo što nas je sve mrvu kasnije dočekalo. Ukratko, mesnica.
Nestvarno je bilo to gledati. To što vam se upravo spremamo ispričati.
Bilo je ratova na televiziji, tuđih, a bome i ovih naših, domaćih, domestica vulgaris. Bilo je američkih reportera još u Vijetnamu, i prije, u Koreji. Bio je i taj CNN – kasnije se gorko zajebavali širom Bosne, dabogda ti SiEnEn izvještao iz avlije – ali malo kojemu je pošlo za rukom što i našem Ivici Puljiću, u ta doba reporteru televizije "Yutel", poslije je čovjek otišao u Ameriku, eno ga tamo i dan-danas radi.
Bilo je to baš nekako u ova doba, ali prije ravno 35 godina. Konac lipnja, 27. dan. Godina 1991.. Puca se u Sloveniji, puca i Juga po šavovima. Na zelenom obronku, vatreni položaj. Među olistanim mladicama, zalegao Bahrudin Kaletović. Isto "Top lista nadrealista". Samo što nije parodija nego surova istina. Na glavi mu onaj šljem Jugoslavenske narodne armije, a po njemu kamuflaža. Lišće. Samo plastično! Kitile su se tada i plastične jele pred novu godinu.
Vidi se da je momku pun kufer svega. Da ne kažemo i gaće. Mi bi u Dalmaciji rekli, mudante. Ovo se s gaćama ne rugamo. Nego gorko razumijemo.
Sunce ti je...
Čuje se kako okolo praskaju rafali.
– Otkud znam, znam samo da pucaju na nas, ništa više... Pucaju ovi teritorijalci, ko bi drugi...
Pita ga Puljić zna li zašto se rat vodi. I onda ide rečenica zbog koje sve ovo pišemo, rečenica koja će obliježiti i najbolje opisati (be)smisao rata. Sročena u trenu, a ne smišljena u referatu, nije mogla biti jezgrovitija, da riječima bude tijesno, a mislima prostrano:
– Kolko ja to kužim, oni kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo...
Pa još jedna.
– Ustvari, mi samo oćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više.
Pita reporter što Bahrudin misli i kako dalje.
– Šta ima da mislim, samo živ da ostanem, jebem ti sunce da ti jebem, kad sam došo u vojsku...
Praska i dalje olovo, koji li je tada već bio metal u modi.
A nijedan oficir!
– Znaš care, bio si u vojsci, znaš kako je, šta ti kaže – radiš, a nijedan oficir nije poginuo, sve moji jarani poginuli. Danas trojica. Jebem im mater, oficirima...
I sve tako.
– Ne znam đe mi je glava, đe mi je noga, nemam pojma ništa: đe se nalazim, koji je dan, kolko mi je godina. Ja ništa ne znam, ludnica živa. Nikad u životu pomislio nisam... đe da ja pucam u nekoga, da neko puca u mene?! Đe to može bit, to ne može nikako. Jebote...
– Ja ne znam stvarno ovo, samo živ da ostanem molim boga, eto, ništa više, samo živ da ostanem, majke mi...
I sve čupka zdvojni Bahrudin one zelene grančice i baca ih preda se razočarano.
Iz kadra viri tek Puljićev mikrofon.
– Samo staroj da kažem da sam živi i zdrav, ako bog da, da ću se vratit, samo to...
– Apelujte preko svih medija, novina, radija, televizije, da se ovo smiri, da nas povuku. Oni kažu da mi nećemo da se povučemo, a evo mi ginemo da se povučemo nazad u kasarnu, u Karlovac, da se vratimo, da nas puste...
Crveni fićo
Morate pogledati taj legendarni Puljićev prilog snimljen 27. lipnja 1991. godine pokraj Krškog. Eno vam ga na "YouTubeu", ne možete ga promašiti nikako. Sve će vam se samo kazati. Ne znamo je li Ivica Puljić ikada dobio ikakvu nagradu za taj svoj prilog, vjerujemo da nije, ali i to možda govori više o svima nama nego bi ikakva nagrada ikad mogla.
Nema veze, nego o Bahrudinu da vam kažemo, iako je to lijepo bio učinio naš kolega, banjalučki novinar Dragan Bursać, rođeni Bišćanin, na "Al Jazeeri", još prije osam godina. I nije jedini.
Onaj prilog nastao je tijekom sukoba na Krakovskom gozdu, blizu Krškog i hrvatske granice na Žumberku. Istog onog dana kada je Branko Breškić u Osijeku dovezao svojeg čuvenog crvenog fiću i ostavio ga prkosno pred vojnom kolonom pa mirno odšetao iz kadra, dok je tenk JNA nadmeno drobio njegov autić.
Uglavnom, naš regrutirani desetar na odsluženju vojnog roka, Bahrudin, u Sloveniji je tog istog dana izgubio trojicu svojih drugova vojnika: Marka Bojanića (1971.), Fahira Imamovića (1972.) i Florima Kasumija (1971.) Kaletovića su zarobili. Onda su ga pustili, kao i druge zarobljenike. Vratio se kući u Tuzlu, ali samo privremeno, valjalo je uskoro na dosluženje. Bahrudin se – ne biste vjerovali, sudeći po izjama iz onog Puljićeva priloga – odazvao. Pravac, Đakovo. U vojnički orkestar. Volio je muziku, od nje je poslije rata i živio.
Dan Republike
I u Slavoniji ga je zarobilo! Čitavu jedinicu, iako nisu bili borbeni sastav. Ovaj put hrvatski Zbor narodne garde. Budući da se rat bio dokotrljao i naše strane.
Pustilo ga, što bi od njega. I skinuo se Bahrudin iz vojske baš na 29. novembra 1991. godine. Zamislite, na Dan Republike!
Nije ni tu kraj: rat voli protegnuti noge, ne može dugo stajati na mjestu da ga leđa ne zabole, pa je Bahrudina sustigao i u Bosni. U Tuzli. Prispio je naš junak i u tu vojnu, kao Dizdarov Gorčin. Bacilo ga u veziste, ali na prvoj crti gdje se svega nagledao. Ono je u Sloveniji bio mačji kašalj...
Kad je u američkom Daytonu 1995. sklopljen mir u Bosni, Bahrudinu je valjalo preživjeti. Muzika, nje se sjetio. I gitare. Imao je bend, svirali su okolo. U lipnju 1998. godine, u istom onom vrelom mjesecu u kojemu je 1991. bio izrekao onu slavnu rečenicu, Bahro je autom hitao kući u Tuzlu. Kćeri mu Esmeraldi bilo je tada već pet godina, ali tih mu je dana supruga Aida rodila sina Damira i Bahrudin je pošao da ga prvi put poljubi.
Nije stigao. Poginuo na cesti. Na putu. nikad sina Damira vidio nije. Jedino ako nije s nebesa...
(Aida, Esmeralda i Damir, kasnije se odcijepiše u Beč.)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....