Duško Vujošević je izgleda morao umrijeti da bih napokon nabavio "Hadrijanove memoare" Marguerite Yourcenar. Ispričavam se što počinjem ovom indiskrecijom, ali tako je bilo.
Tu sam knjigu francuske spisateljice davno označio kao "must read", ali tek nakon što ju je u svom oproštaju od preminulog košarkaškog trenera spomenuo Rade Zagorac, otkrivši kako ju je svojedobno dobio na poklon od Vujoševića, odlučio sam da je dosta odgađanja. I zaputio se u knjižaru.
Nego, kakve sad veze ima književnost s košarkom i zašto je to važno?
Možda ste i sami primijetili da se u moru posveta i osobnih oproštaja s košarkaškom trenerskom legendom, inače rođenom 1959. godine u Podgorici, zapravo najmanje govorilo – o samoj košarci. Ne zato što se u trenerskoj ostavštini trenera s najviše trofeja u povijesti beogradskog Partizana nema što naučiti, nego zato što je Vujoševića jednostavno nemoguće svesti samo na razinu priče o košarkaškoj metodologiji i taktici, čemu je bio nesebično posvećen još otkako je, kako svjedoči njegov bivši profesor, a kasnije i suradnik, Vladimir Koprivica, 1978. godine upisao Višu trenersku u Beogradu, na kojoj je i "među prvima diplomirao".
Naravno da je i on prvenstveno lovio rezultate, kao i svi drugi akteri u sportu, ali Vujošević je istodobno imao i neke druge prioritete, očito vjerujući da trener, pogotovo kad u ekipi ima mlade igrače koje tek treba "izbrusiti", mora biti i pedagog, u neku ruku i učitelj. Ne samo taktike i strategije konkretne sportske discipline. Nego i života.
"Može se pogriješiti u procjeni kakav je tko igrač… ali ne smije se pogriješiti u tome kakav je čovjek!", govorio je Vujošević, poznat i po izjavi da je "trening alkemijski proces koji znoj pretvara u zlato".
Dva Final Foura i skromni budžeti
Igračima je poklanjao karte za kazalište, knjige. Beletristiku, publicistiku, samo da nešto čitaju! "I to ovdje gdje se čitanje ne smatra dovoljno muškim, ima i takvih budala... Ja sam pokušavao na neki način od njih napraviti intelektualnu elitu", objašnjavao je sam Vujošević svoje namjere.
E sad, pokušajte na trenutak zamisliti da tako nešto radi bilo tko od znanih vam etabliranih trenera iz Lijepe naše! Ne ide? Miroslav Ćiro Blažević nije krio svoju ljubav prema poeziji, sjećam se da je u jednoj TV emisiji nešto i recitirao.
Zvone Boban je u jednom razgovoru spominjao Borgesovu pjesmu "Grizodušje", a varaždinski nogometaš Davor Vugrinec je postao poznat i kao cijenjeni kolekcionar likovnih umjetnina. Iz crnokronikaških rubrika smo nedavno saznali da je bez više vrijednih slika ostao nekadašnji teniski reprezentativac Marko Ostoja. I to je otprilike to.
Barem koliko je javnosti poznato. Većinu trenera i sportaša možemo pamtiti – ali teško i međusobno razlikovati – tek po izjavama tipa "dali smo više od 100 posto", "hvala ovoj divnoj publici", a eventualno se tu pojavi i neka neočekivana kategorija poput "poniznosti" u retorici Zlatka Dalića.
U redu, kazat ćete, nije na sportašima da pišu eseje, ali širina pogleda ne može škoditi, pogotovo trenerima, za koje se zna kazati da moraju biti i psiholozi i pedagozi. Utoliko je Vujoševićev odlazak veliki gubitak za sport općenito, ne samo u Srbiji. Uostalom, zadnjih godina ionako nije radio kao trener. Imao je savjetničke uloge u rumunjskom Cluju te u podgoričkom Studentskom centru. Zadnji izbornički angažman mu je bio onaj s reprezentacijom BiH...
Imao je, naime, Vujošević ozbiljnih zdravstvenih problema. Ali i problema s režimom Aleksandra Vučića, inače navijača Partizanovog najvećeg rivala Crvene zvezde, za kojega je tvrdio da je "vrlo radan, usavršio je tehniku dolaska i ostanka na vlasti, sve trikove spin diktatora, pametan je, ali je veliko zlo za Srbiju"...
"U Srbiji ne mogu raditi, jer sam praktično, kad je u pitanju moj posao, protjeran od politike", govorio je bez dlake na jeziku nakon što ga se njegov Partizan, kojeg je inače odveo na dva Final Foura Eurolige s daleko najskromnijim budžetima u natjecanju, zapravo u tišini odrekao. Javna je tajna da je klub bio ucijenjen od vladajuće nomenklature. Štoviše, ni Vučiću osobno nije padalo na pamet da se ne miješa u sport, pa je i tadašnjem vodstvu Partizana bilo jasno da zadržavanjem trenera bez dlake na jeziku riskiraju gubitak državnih milijuna i politički uvjetovanih sponzorstava.
"Mi smo jedno vrijeme (u Partizanu) od štapa i konopa uspijevali napraviti svemirski brod i tim brodom letjeti visoko... Ali kad su se vremena promijenila, ljudi su pokazali svoje rezervno lice, jer konformisti imaju više lica, kao što je govorio Krleža, oni imaju alibi ‘male djece‘", nije krio gorčinu nakon odlaska iz kluba kojem je dao i zdravlje. Bez pretjerivanja.
"Na početku sam mislio da se svaka kritika vlasti ne mora platiti glavom, ali vrlo brzo mi je bilo jasno kakav će biti kraj ovog dijela priče"... Nije imao iluzija ni kad je u pitanju neka šira slika društva u kojem je djelovao. "I narod je pokazao da je amorfna masa koja se lako mijesi... Nema Potemkinovih sela, mi smo postali Potemkinova država", pomalo je rezignirano pričao Vujošević.
Peković plaćao da ne čita, Vesely zvao mamu...
Ni njegova vizija domoljublja nije se uklapala u novu stvarnost i novostvorene kriterije: "Obično kad se zastavama previše maše, iza toga se krije velika krađa i korupcija... Patriotizam je kad si potpuno posvećen svom poslu, kad ga radiš najbolje što možeš, kad se ne bahatiš", govorio je, očito "cijepljen" protiv virusa mržnje, isključivosti i netolerancije. Zvuči poznato?
No, zato će vam teško zvučati poznato da neki sportaš javno preporučuje – što bi valjalo pročitati! Kao svojedobno Milenko Tepić, kojega je upravo Vujošević afirmirao kao košarkaša (danas je direktor svih mlađih selekcija u Partizanu). Tepić je tako preporučio: "Kad su cvjetale tikve" Dragoslava Mihailovića, zatim "Zašto se niste ubili" Viktora Frankla te "Kockara" Fjodora M. Dostojevskog. Uz posebnu napomenu da bi Frankla svakako trebalo pročitati do 18. godine života. "Nemam poseban omiljeni žanr. Jednostavno, čitam sve i mislim da žanr ne pravi razliku između dobre i loše knjige", kazao je Tepić, ističući da je mnoge knjige "otkrio" upravo na Vujoševićevu preporuku.
Inače, trener posebno poznat i po radu s mladima svojedobno je s dozom humora pričao da je Tepić još kao nada Vojvodine bio i na meti Crvene zvezde, ali je i po tom što se znalo da on čita "odmah bilo jasno da neće u Zvezdu, nego u Partizan".
Još jedan Vujoševićev pulen, Vladimir Lučić, košarkaš minhenskog Bayerna, izjavio je da mu je pokojni trener "otkrio" Charlesa Bukowskog. "Nisam ni znao tko je Bukowski. Nisam siguran jesu li bile ‘Žene‘ ili ‘Bludni sin‘, ali Bukowski me je oduševio. Pročitao sam sva njegova djela, osim pjesama. Pjesme baš i ne mogu čitati, nisam neki ljubitelj... Dule mi je dao možda samo jednu knjigu koja mi se nije svidjela", pričao je Lučić.
Kasnije je Vujošević otkrio da je u pitanju bio "Bludni sin", nakon čega se Lučić navukao na opus američkog bitnika i postao "baš ozbiljan čitatelj". "On i Tepić, drugi su bili tako-tako..."
Naravno, bilo je i onih koji su plaćali rodbini i prijateljima da umjesto njih pročitaju dodijeljenu im knjigu. Tako je recimo Nikola Peković, kasnije i NBA centar, saznalo se, plaćao sestri da umjesto njega "pročita lektiru", kako ga Vujošević ne bi uhvatio u potpunom neznanju. Još jedan bivši Partizanov NBA-ovac, Jan Vesely, slao je majci u Češku "popis lektire", nemajući pojma da je Milan Kundera, čiju je "Šalu" dobio od Vujoševića, također Čeh.
Naravno da se ideja o čitanju lektire između iscrpljujućih treninga nije "primila" baš kod svih. Bilo je nevjerojatnih izgovora...
"Dragana Milosavljevića sam molio da pročita ‘Grobnicu za Borisa Davidoviča‘ Danila Kiša, ali nikada je nije pročitao. Kad je bio mali, našao je dlaku kose u nekoj knjizi, i tad su mu se knjige zgadile i od tada ne čita... Ali znate, jako malo ljudi čita generalno, tek dva posto populacije čita, pa je i u sportu tako", pričao je Vujošević, uvjeren da "treniranje" mašte kroz čitanje košarkašima može samo koristiti u igri.
Drugo lice na utakmicama
"Ja sam uvijek nastojao da te knjige budu u okviru interesa tih igrača, a nekad su to bile i knjige koje ni ja nisam pročitao. Cilj bi uvijek bio da se knjiga lako čita i da igrač tako zavoli čitanje, da kroz nju počne da čita i druge knjige", kazivao je Vujošević, inače i veliki kolekcionar umjetničkih slika ("okidač" za ljubav prema slikarstvu je, kako je sam govorio, bila očaranost davnom beogradskom izložbom crnogorskog slikara i kipara Vojislava Voje Stanića).
Brojni bivši košarkaši i kolege novinari svjedoče o Vujoševićevoj strasti prema knjigama svih vrsta, naravno, i stručnoj literaturi koja mu je mogla pomoći u trenerskom poslu. Danko Cvjetićanin mu je znao u Zagrebu kupiti neki naslov koji nije bilo moguće kupiti u beogradskim knjižarama, a slao mu je i neke CD-ove hrvatskih glazbenika do kojih nije mogao doći u Srbiji.
- Jako puno je on naručivao... Sjećam se da je tražio da mu nabavim "Dobrotvorov dom", antologiju Arsena Dedića, box set s 4 CD-a i knjigom i to nikako nisam uspijevao pronaći. U Beogradu nije mogao kupiti ni knjigu "Sotonski tango" koju je napisao mađarski nobelovac Laszlo Krasznahorkai. Naručio je i "Limeni bubanj" Güntera Grassa, zatim "Dnevnik spisateljice" Virginije Woolf... - prisjeća se za Slobodnu Dalmaciju Cvjetićanin, kojeg smo uhvatili nakon povratka sa sprovoda njegova bivšeg trenera. "Duško Vujošević je imao 19 godina kad me je trenirao kao klinca od 15 godina. Dakle, znamo se od najranijih dana, kad smo i ja i on bili nitko i ništa, a ostali smo u kontaktu gotovo do zadnjeg dana njegova života", priča nam bivši košarkaš Partizana, kasnije i Cibone u kojoj je igrao s Draženom Petrovićem.
Kad već spominjemo Cibonu i Dražena, sigurno ste ovih dana negdje pročitali i kako je Vujošević, unatoč ratnom vihoru, u lipnju 1993. godine doputovao na pogreb najboljeg košarkaša u povijesti zagrebačkog kluba. Za njega je to, unatoč svim objektivnim preprekama u tom trenutku, jednostavno bilo pitanje časti i poštovanja. Zadaća koju je sam sebi zadao.
Profesor Koprivica, koji je s Vujoševićem profesionalno surađivao i kao kondicijski trener, nedavno je ispričao kako je nakon jednog od njihovih davnih razgovora o "knjizi od nekih 800 stranica o tehnici na ruskom jeziku", Vujošević učinio sve da tu knjigu i nabavi, iako se tada nije najbolje snalazio s ruskim...
"Sve je kod njega prolazilo ozbiljnu provjeru, analizu do detalja. Tražio je od svih nas, počevši od sebe, bezrezervnu posvećenost do ivice samouništenja", svjedoči Koprivica.
Možda u čitavoj ovoj priči nekoga buni to što je Vujošević na utakmicama, hodajući uz aut-liniju poput tigra u kavezu, pokazivao i neko drugo lice. Ono mangupsko, često garnirano i psovkama i pritiscima na suce (uzgred rečeno, radio je pred utakmice i "skauting" ponašanja pojedinih sudaca). Nerijetko je svojim gestikulacijama svjesno "potpaljivao" publiku do granice incidenta, ili barem dosuđene tehničke, ponekad i isključenja; pokušavajući i tako podignuti razinu borbenosti svojih košarkaša ("Čovjek kad naporno radi, nije spreman lako gubiti"). Ali, i to je bio Dule Vujošević...
Čovjek koji je imao snage i za ovakvu rečenicu: "Ja ne vjerujem, ali to ne znači da se time ponosim i da ne bih volio vjerovati u Boga". Jer je očito negdje duboko u sebi osjećao transcendenciju stihova dragog mu pjesnika Arsenija Tarkovskog, koji u jednoj svojoj pjesmi kaže: "Nema potrebe za datumom: bio sam tamo, jesam i bit ću".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....