Diskretno su Ravnjani i njihovo vodstvo obilježili početak rata u Bosni i Hercegovini koji je označen krvoprolićem nad tamošnjim Hrvatima 1991. godine, a koje središnja vlast u Sarajevu nije ni pokušala obraniti.
Štoviše, vlast u Sarajevu nije ni osudila ovaj očiti čin nasilja, nego se postavila “neutralno” u sukobu koji se poslije prelio i na druge dijelove zemlje.
Načelnik Andrija Šimunović sa suradnicima položio je vijence i zapalio svijeće ispred križa na brdu Oblat te ispred spomenika prve žrtve ratne agresije Ravnog, pokojnog Nikole Brajića. Sveta misa zadušnica za sve poginule branitelje i stradale civile u Domovinskom ratu slavljena je u župnoj crkvi na Trebinji, a predvodio ju je župnik don Antonio Krešić, piše Večernji list BiH.
Napad JNA i srpsko-crnogorskih rezervista rezultirao je uništenjem sela, masovnim ubojstvima i pljačkom te je označio jedan od početnih trenutaka sukoba koji je ubrzo zahvatio cijelu BiH. Ravno je u cijelosti uništio Titogradski korpus JNA radi osvajanja prostora za napad na Dubrovnik.
U selu Kijev Do mučki ubijeno osam starijih osoba
Hrvati su u tom napadu stradali, a političko vodstvo BiH, predvođeno Alijom Izetbegovićem, nije poduzelo nikakve konkretne mjere da spriječi krvoproliće ili osudi zločine.
Ravno je tada bilo mjesna zajednica u sklopu Trebinja, a nakon dugog opkoljavanja i granatiranja, Ravno je u cijelosti uništeno. Selo je razrušeno, a brojni su civili ubijeni, dok su mnogi odvedeni u logore. Ubijena su 24 civila, dok su 34 osobe preminule od “prirodnih” uzroka, a 11 ih je ranjeno. Osim toga, 18 osoba odvedeno je u logore u Trebinju.
Samo u selu Kijev Do mučki je ubijeno osam starijih osoba. Pet dana poslije tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović dao je izjavu kojom se distancirao od sukoba, tvrdeći da “ovo nije naš rat“, što je izazvalo duboku uznemirenost među Hrvatima u BiH.
Iako je zločin bio jasan i neosporan, političko vodstvo BiH nije poduzelo nikakve konkretne korake da osudi napad, što je samo dodatno produbilo nepovjerenje među narodima u BiH. Izetbegovićeva izjava, koja se oslanjala na navodnu neutralnost, bila je utemeljena na njegovoj želji da Bošnjaci ostanu izvan nacionalnih sukoba Srba i Hrvata. U tim uvjetima Hrvati su se našli prisiljeni organizirati vlastitu obranu jer je bilo jasno da političko vodstvo BiH neće poduzeti ništa da ih zaštiti.
Značaj bitke za Čepikuće
Bitka za Ravno nije se događala izolirano. Napad je bio dio šire strategije JNA koja je imala za cilj opkoliti Dubrovnik i povezati teritorij pod kontrolom srpskih snaga u istočnoj Hercegovini s Crnom Gorom. Hrvatski branitelji nanijeli su velike gubitke u mjestu Čepikuće ponad Ravnog agresoru. U to vrijeme zapovjedništvo obrane preuzeo je general Mate Šarlija Daidža, veteran Drugoga svjetskog rata. Agresor je pretrpio značajne gubitke, uključujući pogibiju zapovjednika i dozapovjednika formacije.
Nakon povlačenja, neprijatelj je iz smjera Trebinja uzvratio minobacačkim napadima na hrvatske položaje. Posljedice i značaj bitke za Čepikuće bili su ključni jer je spriječila daljnje napredovanje neprijateljskih snaga prema Dubrovniku. Branitelji su držali obranu 53 dana, što je značajno poremetilo neprijateljsku strategiju potpunog ovladavanja i okruženja hrvatskog bisera na Jadranu.
Samo Ravno oslobođeno je u ljeto 1992. godine. U Daytonu je postalo važan simbol u kontekstu političkog rasporeda koji je oblikovan ratom. Kao općina koja se prostire sve do Dubrovnika, na “crti razdvajanja”, ona ima važnu stratešku poziciju, ali i duboko ukorijenjeno sjećanje na borbe i stradanje Hrvata, piše Večernji list BiH.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....