Incident koji se odigrao na ulicama Novog Beograda, u kojem su se sukobili vučićevski gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić i oporbena gradska zastupnica pokreta Kreni-Promeni Tanja Mićić, nadilazi okvire još jedne lokalne političke afere ili uličnog izgreda u Srbiji. Fizički sukob političkih neistomišljenika usred svakodnevnog života građana simptom je znatno dublje i opasnije boljke, a to su potpuni slom političke kulture, izostanak temeljne institucionalne zaštite i krajnja devalvacija javnog dijaloga na prostorima naših istočnih susjeda.
Mnogi naivno i bijesno misle da su nam oni miljama daleko i da tome ne treba pridavati pažnju, no iskusni dobro znaju da su nam itekako blizu i prostorno i metaforički: zato pomno valja pratiti što se tamo događa kako već sutra slično nasilje ne bi osvanulo i u našem ataru.
Povod za sukob u kojem je beogradski gradonačelnik optužio oporbenu zastupnicu da mu je organizirala prosvjede i dovodila ljude pred obiteljsku kuću, izbrisavši pritom rutinski granice između javne dužnosti i privatne sfere, uopće nije isključivo srpski. Kad nositelji izvršne vlasti politički aktivizam i građanski otpor doživljavaju kao osobni napad na vlastiti dom ili integritet, tad i reakcija u hipu prestaje biti institucionalna.
Umjesto skupštinske rasprave, pravnih lijekova ili medijskih sučeljavanja, politički obračun preseljen je voljom Vučićeva gradonačelnika u "prijestolnici" izravno na pločnik. Iako akteri ovog događaja iznose međusobno kontradiktorne verzije, od tvrdnji Tanje Mićić o udarcu u lice i prijelomima, pa do Šapićeva pravdanja da je bila riječ o samoobrani i odgurivanju u sklopu blažega meškoljenja, sama činjenica da prvi čovjek dvomilijunskoga grada ulazi u fizički i verbalni sukob s građanima i oporbom na ulici pokazuje koliko je tamošnji politički prostor kontaminiran opasnim otpadom i opasnim impulsima.
Ovaj događaj, međutim, razotkriva nekim čudom i naše hrvatske inačice iste takve "balkanske" politike: živi smo svjedoci da su razne ekstremističke sluge režima, poput Dražena Keleminca i desničarski instruiranih skupina, zadnjih godina i kod nas "spontano" organizirale prosvjedne skupove pred privatnim domovima, ali ne odgovornih dužnosnika plaćenih javnim novcem koji odlučuju o životima građana, nego isključivo oporbenih zastupnika i kritički intoniranih novinara. Do fizičkih obračuna na takvim seansama još nije došlo isključivo zahvaljujući razumu i toleranciji onih koji su mete takvih napada, dok je institucionalna podrška zastrašivanima redovito izostajala.
Cinik bi iz ovog fenomena lako mogao zaključiti da Hrvatskom zapravo vlada Vučić 2.0: nadograđena verzija srbijanskog despota koja preventivno šalje nasilničku mečku da igra pred opozicijskim vratima kako narodna pobuna ne bi sutra masovno zaigrala pred njihovim njihovim vlastitim vratima. No, čini se da karta perfidnosti vlasti i nasilja u ime moći ni kod nas ne donosi dugoročne plodove, pa je sva prilika da će se isto finale uskoro odigrati i u istočnom susjedstvu. Ufamo se u kolektivno ozdravljenje.
Balkan općenito ima dugu i bogatu povijest nasilja i političke polarizacije, no model vladanja koji se stabilizirao u ovoj regiji tijekom posljednjeg desetljeća podigao je agresiju na razinu standardnog političkog alata. Političko nasilje u ovoj regiji rijetko odmah počinje šakama: uglavnom nastaje sistemski kroz dugotrajan i predan proces.
Politički protivnici godinama se u medijima, parlamentima i javnim istupima ne opisuju kao neistomišljenici, već kao izdajnici, strani agenti i mrzitelji države. Još kad pravosuđe, policija i neovisna tijela u takvom okruženju izgube ulogu neutralnog i nepristranog arbitra, zakoni političke borbe lako prestaju važiti, a političari na vlasti počinju već nakon dva uzastopna mandata funkcionirati s osjećajem potpune nekažnjivosti. Kaskada započeta medijskim i ideološkim hajkama nužno završava na ulici, jer kad se retoričko nasilje svakodnevno legitimizira s najviših državnih instanci, fizički nasrtaj postaje tek logičan i predvidljiv nastavak iste politike. U tom kontekstu, ni beogradski napad ili gradonačelnikovo fizičko odgurivanje oporbene zastupnice nije nikakav izolirani eksces, već izravna posljedica okruženja u kojem se politička moć dokazuje dominacijom, sirovom snagom i upornom demonstracijom sile.
Posebno zabrinjavajući aspekt ovog incidenta jest rodno uvjetovana dimenzija političkog nasilja. Žene u politici su na Balkanu godinama izložene specifičnim oblicima pritisaka, počevši od brutalnih internetskih kampanja i mizoginih uvreda na račun "mudraca i madraca", pa sve do otvorenih opasnosti od fizičkog ugrožavanja. Nisu slučajno Keleminčevi i ostali psi-goniči hrvatske političke desnice svoje tobožnje "prosvjedne" skupove dosad u pravilu organizirali ispred domova oporbenih političarki: od Dalije Orešković do Anke Mrak Taritaš. Paradoksalno je i da političke elite na Balkanu često formalno usvajaju proeuropske deklaracije o zaštiti žena i borbi protiv nasilja (Istanbulska konvencija) dok istovremeno u praksi primjenjuju standardne obrasce lažnog mačizma ("igrat ćemo se malo čvršće, mucice") pa sve do uličnog obračunavanja. Kad se političarka nađe na meti dužnosnika vlasti, narativ se u pravilu pokušava preusmjeriti na provokaciju, čime se odgovornost s napadača prebacuje na žrtvu, što je još jedna prepoznatljiva matrica regije sklone nasilnicima raznih vrsta.
Događaji poput novobeogradskog okršaja šalju jasnu poruku cjelokupnom društvu kod nas i oko nas da nitko nije siguran i da čvrsta pravila ne postoje. Ako gradska zastupnica u večernjoj šetnji može završiti s ozljedama nakon uličnog susreta s gradonačelnikom, prosječan građanin shvaća da je polje slobodnog djelovanja izrazito suženo.
Ako saborska zastupnica opozicije nakon čvrsto utemeljene kritike vladajućih zbog trovanja okoliša i građana ove zemlje dobije trivijalni epitet "mucice" umjesto argumentiranog odgovora, tad nije riječ o demokraciji nego o pokušajima zastrašivanja i vitlanju mačo-floskulama. No, reakcije oporbe, civilnog društva i građana koji i u Srbiji i kod nas ipak traže odgovornost za postupke i institucionalni epilog ukazuju na to da prag tolerancije na nasilje ipak postoji. A u društvima gdje su institucije oslabljene, javni pritisak i građanska solidarnost ostaju jedini preostali osigurači protiv potpunog skliznuća u autokraciju i diktaturu.
Zbog svega toga ni beogradski gradonačelnički incident ni hrvatske režimske prosvjedne skupine pred vratima oporbe i novinara nisu tek lokalna vijest iz rubrike politike ili crne kronike, već upozoravajuće ogledalo balkanske politike dvadeset i prvog stoljeća. Događaji koji jasno pokazuju što se događa kada politička moć izgubi dodir s demokratskim uzusima i ustavnim okvirima, i kad vlast prestane razgovarati s građanima i počne se s njima obračunavati.
Bez temeljnog zaokreta prema institucionalnoj odgovornosti i dekontaminaciji javnog prostora, ulični obračuni političkih neistomišljenika mogli bi zato i u Srbiji i u Hrvatskoj uskoro od incidenta postati pravilo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....