Irfan Salkić bio je dio osoblja Doma za starije osobe u Tuzli, gdje je nakon završene obuke za njegovatelja došao na praktičnu nastavu.
Nakon požara u kojem je život izgubilo 13 štićenika doma, počele su izlaziti nove informacije na vidjelo, a Salkić je odlučio progovoriti za Avaz o uvjetima rada i smještaja koje je ondje zatekao.
Žohari u pelenama
"Prije samog dolaska naše grupe u Dom za starije, mjesec dana su nas pripremali predavači i bivša ravnateljica Crvenog križa Tuzlanskog kantona. Govorili su nam da su uvjeti gore katastrofalni, da ima žohara. Čak je i moja susjeda odustala od tečaja jer je prvog radnog dana, dok je mijenjala pelenu jednoj štićenici u njoj pronašla žohare. Rečeno nam je da sve što vidimo i što se događa mora ostati tajna – u suprotnom bismo mogli ostati bez diplome", započinje svoju priču Salkić.
Kaže da su bili mladi i nisu ni slutili što ih čeka. Umjesto planirana tri mjeseca, Salkić i dio grupe koji je s njim započeo rad ostali su ondje devet mjeseci – jer im je bilo žao štićenika koji su prolazili kroz strašne stvari.
"Gospodin Bakalović – nazovimo ga tako – bio je običan ljudski otpad, nečovjek. Cijelo vrijeme odbijao je svaku vrstu kritike ili prijedloga koji bi mogli pomoći tim jadnim ljudima. Ukazivalo mu se na sve, doslovno na sve. Ne postoje osnovni uvjeti za rad. Kateteri se pacijentima mijenjaju golim rukama, bez rukavica. Isto tako ih se presvlači i kupa. Pacijenti nemaju ručnike, marame – higijena je katastrofalna", ogorčeno prepričava Salkić.
Povlašteni katovi
Kaže da su prvi i drugi kat doma bili rezervirani za pacijente "više klase".
"Tim pacijentima niste smjeli ući u sobu. Imali su poseban jelovnik. Na četvrtom, petom, šestom i sedmom katu smješteni su najteži pacijenti, uglavnom oni čije su obitelji u inozemstvu. Jedna od soba bila je uređena kao reprezentativna – kada bi netko dolazio u posjet, pacijent u teškom stanju prebacio bi se u tu sobu da se stvori dojam da je sve u redu. Odgovorno tvrdim da su pacijenti zlostavljani i da higijena nije dostojna ni za psa lutalicu, a kamoli za čovjeka", kazao je Salkić.
Potkradanje pacijenata
Dodao je da im je Bakalović prijetio kada je šest pripravnika ostalo pred njegovim uredom kako bi barem tražili da se štićenicima nabave ventilatori – jer tada pacijenti nisu imali ni zavjese na prozorima.
"Vidjeli smo da ventilatori koštaju 13 maraka i molili smo ga da ih kupimo. Čekali smo ga dva sata ispred ureda, dok je usred radnog vremena sjedio u kafiću. Kad smo ga napokon dočekali, rekao nam je da ćemo ostati bez diplome ako se nastavimo miješati u njegov posao. Taj je dom pravi horor", ispričao je Salkić.
Prisjetio se i pacijentice koja je jednom kleknula pred njega i molila ga da je izvede van da udahne zrak – jer godinama nije izišla iz doma.
"Na samom početku rada pratio sam jednu pacijenticu na Gradinu u sanitetskom vozilu. Imala je plućnu emboliju, bila je puna voda. Kad sam se vratio, saznao sam da je umrla. Tada me glavna sestra pitala gdje su joj stvari. Nastao je kao – medicinska sestra me napala jer joj nisam skinuo zlatni križ i zlatnu narukvicu", prisjeća se Salkić.
Odgovorno tvrdi da se od pacijenata masovno krade – od odjeće i nakita do hrane koju im donesu članovi obitelji.
"Strogo nam je bilo zabranjeno, primjerice, da pacijentu damo komad dinje koji mu donese obitelj. Hrana bi ostala na ormariću dok rodbina ne ode, a onda bi nakon sat vremena osoblje koje završava smijenu izlazilo s punim čekerima", tvrdi Salkić.
Agresivan pristup
Salkić kaže da su pacijenti bili zlostavljani na razne načine i da im se gotovo uvijek pristupalo agresivno.
"Ako bi pacijent s demencijom odbio jesti, nije bilo nikakvog strpljenja ni blagog pristupa – takvi bi jednostavno ostajali gladni. Nismo se smjeli dugo zadržavati kod pacijenata jer nas je bilo premalo, možda šest njegovatelja na stotinu ljudi. Jednom smo se čak dogovorili s kolegicom sa sela da napravimo pitu i donesemo pacijentima", priča Salkić s tugom.
Na kraju je rekao da mu je jedina želja da se nešto promijeni.
"Proveo sam s tim ljudima dio svoje mladosti i duboko me potreslo sve što se dogodilo. Ali, iskreno, s obzirom na to kako se gore radi, čudo je da nema još više mrtvih", zaključio je.
Sve zbog dojma
Na pitanje zašto su nepokretni i teško bolesni pacijenti bili smješteni na šesti i sedmi kat, odgovorio je da se sve svodilo na dojam koji se želio stvoriti.
"Na prvom katu su bili oni koji zapravo nisu pacijenti nego štićenici doma – uglavnom ljudi čije su obitelji na visokim funkcijama ili poznate osobe. Njegovim roditeljima bilo je strogo zabranjeno ulaziti u njihove sobe; o njima se brinulo isključivo medicinsko osoblje, a čak su i čistačice imale posebna sredstva za čišćenje tih soba. Za taj bi se kat, tko god bi ušao, stekao dojam da je sve u redu", rekao je Salkić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....