S dubokom tugom opraštamo se od Marijana Sivrića, novinara čiji je život bio posvećen istini, riječi i ljudima. Njegov odlazak ostavlja prazninu ne samo među kolegama i prijateljima, nego i među brojnim čitateljima koji su godinama pratili njegov rad, vjerujući njegovoj pisanoj riječi i prepoznajući u njoj iskrenost i profesionalnost.
Marijan Sivrić rođen je 18. kolovoza 1955. godine u Međugorju, mjestu s kojim je ostao trajno povezan kroz cijeli svoj život i rad. Ekonomski fakultet završio je u Sarajevu, no svoj profesionalni put nije nastavio u struci, nego se u potpunosti posvetio pisanom novinarstvu, pozivu koji je obilježio njegov život i ostavio dubok trag u javnom prostoru.
Manjo kako su ga zvali kolege i prijatelji pripadao je onoj generaciji novinara koja je svoj poziv shvaćala kao odgovornost, a ne samo kao posao. Novinarstvo za njega nije bilo sredstvo osobne promocije, nego prostor u kojem se gradi povjerenje, traži istina i štiti dostojanstvo svakog čovjeka. Njegovi tekstovi bili su odmjereni, jasni i temeljiti, uvijek prožeti dubokim razumijevanjem konteksta i ljudi o kojima je pisao.
Svoj novinarski put gradio je kroz rad u Slobodnoj Dalmaciji, gdje je pisao novinske članke o širokom spektru tema iz krševite Hercegovine ostavljajući prepoznatljiv trag među urednicima u redakciji i među čitateljima na terenu. Kasnije nastavlja djelovati i u posebnom izdanju za Bosnu i Hercegovinu, Slobodna BiH, kao i kroz rubriku „Herceg Bosna“ koja je izlazila u Slobodnoj Dalmaciji. Upravo kroz te tekstove dodatno je učvrstio svoj ugled novinara koji razumije prostor i ljude o kojima piše u teškim poratnim vremenima sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Posebno mjesto u njegovu radu zauzimala su izvješća o međugorskim ukazanjima. O toj temi pisao je predano, sustavno i s dubokim poštovanjem prema domaćim vjernicima, ali i brojnim turistima i fenomenu koji je obilježio Međugorje i šire područje Hercegovine. Njegovi tekstovi bili su vrijedan dokument vremena, ali i svjedočanstvo jednog dugotrajnog i složenog društvenog i duhovnog fenomena, koji nisu mogli raspetljati ni najveći crkveni krugovi ni teološki autoriteti.
Sivrić je bio i koautor knjige „Međugorje – 30 godina fenomena“, koja je objavljena na čak šest jezika, čime je njegov rad dosegnuo i međunarodnu publiku. Ta knjiga ostaje trajni zapis njegove posvećenosti temi koja je obilježila velik dio njegova profesionalnog života.
Ni nakon umirovljenja nije mirovao. Nastavio je surađivati s brojnim novinskim kućama u Bosni i Hercegovini, pokazujući kako novinarska strast ne prestaje. Posebno se ističe njegov doprinos kao dopisnika za bh. izdanje Večernjeg lista, gdje je i dalje pratio teme iz društvenog i lokalnog života, zadržavajući svoju profesionalni pristup koji je gradio godinama.
Uz društvene i vjerske teme, rado je pisao i o sportu, osobito o mladim talentima iz svoga kraja. S posebnom pažnjom pratio je početke karijera međugorskih tenisača Marina Čilića i Ivana Dodiga, prepoznajući njihov potencijal u ranim danima i bilježeći njihove prve uspjehe. I u tim tekstovima vidjela se njegova sposobnost da prepozna ljudsku priču iza rezultata.
Ono po čemu će ga mnogi pamtiti nije samo njegov novinarski rad, nego i njegova osobnost. Bio je čovjek tihe snage, nenametljiv, ali odlučan u svojim stavovima. U razgovoru je znao slušati, razumjeti i dati prostor drugome, što je rijetka, ali dragocjena vrlina – kako u novinarstvu, tako i u životu. Kolege su u njemu imali pouzdanog suradnika, ali i prijatelja, čovjeka na kojeg se moglo osloniti u svakom trenutku.
Njegova profesionalna etika bila je besprijekorna. U vremenu kada su brzina i površnost često ispred temeljitosti, Marijan je ostajao vjeran principima stare škole novinarstva. Provjerene informacije, odgovornost prema javnosti i poštovanje prema sugovornicima bili su temelj njegova rada.
Odlaskom Marijana Sivrića izgubili smo više od novinara koji je svojim radom i životom svjedočio da novinarstvo može i mora biti časno zanimanje. Njegova ostavština ostaje u tekstovima koje je napisao, ali i u vrijednostima koje je živio i prenosio drugima.
U vremenu koje dolazi, njegovo ime podsjećat će nas na ono što novinarstvo u svojoj biti jest – služenje istini i ljudima. A oni koji su ga poznavali nosit će uspomenu na čovjeka čija je skromnost bila jednako velika kao i njegov profesionalni doprinos pisanom novinarstvu.
Počivao u miru.
Obitelji, prijateljima i kolegama izražavamo iskrenu i duboku sućut.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....