"Prometni znakovi, u smećkasto-crvenoj, pripovijedaju priče o otporu i uključivosti. Drugačije ne može biti. Ovo je Sarajevo", pisao je 2013. godine u tekstu "Ulice Sarajeva" talijanski fotoreporter Mario Boccia, prisjećajući se dana provedenih na ulicama ratnog Sarajeva u kojima je nastala njegova slavna fotografija "Djevojka koja trči".
Trideset godina nakon završetka opsade toga grada, 5. svibnja, u 18 sati, u Zagrebu se otvara izložba "Sarajevo 1992. – 1996. – najdulja opsada". U Talijanskom kulturnom institutu (Preobraženska 4) dopisnik, koji je godinama izvještavao iz Sarajeva za dnevnik Il Manifesto, izlaže fotografije koje progovaraju o prizorima kojima je svjedočio, piše Jutarnji list.
Kako je najavljeno, izložba čovjeka koji je izvještavao i iz Beograda, Prištine i Bagdada, te je dvadeset godina proveo po ratištima i u zonama siromaštva Europe, Afrike, Latinske Amerike i Bliskog istoka, "u fokus vraća svakodnevni život građana Sarajeva za vrijeme ratnih godina, od 1992. do 1996.", a crno-bijele fotografije "nisu samo dokumenti razaranja – bilježe i dostojanstvo, solidarnost i otpor ljudi koji su ostali živjeti u gradu pod opsadom".
Nije uključio kontinuirano snimanje
"Primijetim kretanje oko tržnice. Priđem, podesim (...) objektiv (...). Djevojka trči prema meni. Kadriram, okinem i proklinjem što nisam uključio kontinuirano snimanje (da ne trošim film). Prekasno je, sada je prošla pored mene, ignorirajući me. Gotovo je. Okinem ponovno. Par trči, s druge strane ulice je žena, no sada se sve čini neadekvatnim. U mislima mi je pogled djevojke koja trči. Ta djevojka nije trčala iz straha, već iz bijesa. To što smo oboje izloženi napadu, ne stavlja nas u istu poziciju. Njen bijes mogu slutiti, no ne i dijeliti. Ona je doma, pucaju na njen grad, njene navike, njen život. Ja brinem za volontere (i plaćen sam). Dio njezinog bijesa zasigurno je usmjeren prema meni, jer sam ukrao intimnost te trke. (...) Želudac mi se ponovno skuplja, bliža eksplozija i misli nestaju", prisjeća se Boccia "djevojke koja trči" u spomenutom tekstu iz 2013., pružajući čitatelju kontekst u kojem je nastala poznata fotografija:
"Bio je to dan kao svaki drugi u Sarajevu", piše. 30. rujna 1993. Radni dan bliži se kraju, a Boccia sjedi ispred malenog kafića u ulici koja u tom trenu nosi ime Radojke Lakić. U kafiću, u kojem je pio "najbolji Nescafe svog života", naruči kavu.
Njezin dolazak prati zastrašujuć zvuk, a onda se začuje eksplozija. Boccia zgrabi fotoaparat te potrči do ulice u kojoj je pala granata. Odjednom začuje muški glas koji mu poručuje da ne prilazi. S druge strane ulice nalazi se lobi. Dvanaestero ljudi drži se zajedno, u tišini. "Ostani ovdje", kaže muškarac.
‘Ruke mi se počinju tresti, ne mogu si pomoći‘
"Oči uperene u mene, napeti izrazi lica dostojanstvenih ljudi. Ovo je fotografija. Držim fotoaparat, objektiv je podešen, no ja oklijevam. Još jedna eksplozija. Potrčim van, nemam snage slikati. Žalim zbog toga. Ti pogledi. Osjećao sam se kao autsajder. Privilegiran i osuđivan jer sam odabrao biti tamo (možda se crvenim). Barem sam sada pod napadom kao i drugi. Kroz objektiv promatram što se događa. Fotoaparat je štit koji pruža zaštitu i drži me na određenoj distanci", piše Boccia o trenucima prije no što će ovjekovječiti već spomenutu djevojku u pokretu.
Kada se, nakon snimanja, vrati do kafića, kava je i dalje na stolu.
"Edoardo me zove, viče i psuje. Da ublažim napetost, napravim nešto neočekivano: unosim šalice. Gestom želim pokazati da je sve u redu. Kafić je, kao i lobi, pun ljudi. Ruke mi se počinju tresti, ne mogu si pomoći. Sada već hladna, kava se prolije. Svi se smiju. Barem je tome poslužila. Edo me grli (još uvijek osjećam taj zagrljaj). Djevojka s povezom preko oka daje mi rakiju. Zove se Amra. Smiješi se. Kasnije saznajem da joj je otac umro nekoliko mjeseci prije, štiteći je svojim tijelom kada je granata eksplodirala dok su izlazili iz kuće, u Ulici Mehmed-paše Sokolovića", zaokružuje svoju priču Boccia, koji će za malo više od tjedan dana prisustvovati zagrebačkom otvorenju izložbe svojih fotografija.
Izložba ostaje otvorena tijekom svibnja i lipnja u uobičajenom radnom vremenu Talijanskog kulturnog instituta. Prije Zagreba gostovala je u Roveretu i Beogradu, a nakon Zagreba predstoji joj gostovanje u Sarajevu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....