Politički teatar u Podgorici: kako četnički vojvoda na čelu parlamenta drži ‘europski san‘ Crne Gore kao svog taoca

Zadnji događaji u crnogorskoj Skupštini, gdje je izvanredna sjednica o smjeni predsjednika parlamenta Andrije Mandića pretvorena u politički teatar iza zatvorenih vrata, ponovno su u fokus stavili jednu od najkontroverznijih i najbizarnijih figura suvremene crnogorske politike. Zahtjev oporbe za Mandićevom smjenom, potaknut njegovim izrazima sućuti obitelji ratnog zločinca Ratka Mladića (osuđenog u Haagu za genocid), završio je dramoletom, zaključanom skupštinskom dvoranom i bijegom predsjednika parlamenta. Istodobno je vladajuća većina provela i akciju bojkotiranja potrebnog kvoruma, a novinari nisu pušteni u skupštinu kako ne bi mogli prebrojati tko je došao a tko Mandiću drži štangu. Uglavnom, "ekološka država" odlučila je očito do Europske unije i dalje gaziti putem velikosrpske propagande i institucionalnog nasilja.

Za one koji desetljećima prate Mandićev politički put ni njegova sućut Mladićevoj obitelji ni ovakav manevar ne predstavlja nikakvo iznenađenje, već kontinuitet političkog djelovanja čovjeka koji je od radikalnog srpskog nacionalista izrastao u ključnog arbitra crnogorske vlasti. Po struci inženjer metalurgije, na crnogorsku političku scenu stupio je kasnih devedesetih. Ranije nije imao vremena, jer je kao rezervist i dobrovoljac morao napadati Dubrovnik, pljačkati i paliti hrvatske kuće i na zgarištima ostavljati kao svoj potpis četničke parole i slavna "četiri ocila". Kao beskompromisni zagovornik srpskog nacionalizma u Crnoj Gori, kao i čvrstih veza s Beogradom i Srpskom pravoslavnom crkvom, i kroz kasniji je politički angažman jednako predano gradio imidž velikog zaštitnika prava "ugroženog" srpskog naroda.

Svoj javni identitet Andrija Mandić je 2007. godine ovjenčao i službenom titulom "četničkog vojvode". Mileta Pavićević, umirovljeni ravnogorski četnik i samoproglašeni komandant, dodijelio mu je prestižnu koljačku titulu zbog čega je Mandić u dijelu javnosti i medijima postao ubrzo poznat kao neka lokalna varijanta crnogorskog Voje Šešelja. Iako je je taj status u modernom političkom diskursu nosio izrazito negativnu konotaciju – simbolizirajući povijesni revizionizam, ideologiju Velike Srbije i veličanje koljačkog i kolaboracionističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata – Mandić se svoje prošlosti i ideoloških korijena nikad nije javno odrekao, već ih je vješto koristio za mobilizaciju najtvrdokornijeg velikosrpskog biračkog tijela u Crnoj Gori.

Godinama je bio na čelu Nove srpske demokratije (NSD), a kasnije i široke koalicije Demokratski front (DF). Iz te pozicije vodio je žestoke oporbene bitke protiv dugogodišnje vladavine Mila Đukanovića koji je u međuvremenu prestao biti lojalan Beogradu i okrenuo ćurak. Mandićeva politika bila je, za razliku od kasnije Milove, izravno suprotstavljena crnogorskoj neovisnosti 2006. godine, priznanju Kosova te ulasku Crne Gore u NATO savez. Mandić je svim tim povodima koji su tendirali učvršćenju državnih veza s demokratskim zapadom organizirao masovne prosvjede, blokade i ulične akcije, često na rubu incidenta, a nemalo puta bio je i višestruko privođen i optuživan.

Njegova karijera doživjela je dramatičan zaplet 2016. godine, kad je optužen za sudjelovanje u navodnom pokušaju državnog udara na sam dan parlamentarnih izbora. Akcija je bila organizirana u suradnji s ruskim obavještajnim službama i srpskim nacionalističkim skupinama. Prvostupanjski je Mandić bio osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, no presuda je kasnije ukinuta i vraćena na ponovno suđenje. Taj sudski proces Mandić je razvukao i potom pretvorio u svoju političku platformu, prikazujući se kao žrtva političkog progona Đukanovićeva režima.

Ključni preokret u politički marginalnoj karijeri četničkog vojvode dogodio se u kolovozu 2020. godine. Pod snažnim utjecajem litija (vjerskih povorki) koje je organizirala Srpska pravoslavna crkva protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Mandićev Demokratski front bio je stožerna snaga koja je srušila tridesetogodišnju vladavinu DPS-a. Iako u prvoj "ekspertnoj" vladi Zdravka Krivokapića nije odmah dobio ministarsku fotelju zbog pritisaka zapadnih partnera koji su u njemu vidjeli proruski i srpski radikalni element, Mandić je iz pozadine strpljivo diktirao političke procese. Nakon idućih izbora 2023. godine i stvaranja nove političke konstelacije s Pokretom Europa sad (PES), Andrija Mandić ostvario je svoj politički vrhunac – četnik je izabran za predsjednika Skupštine Crne Gore. Dolaskom na jednu od tri najvažnije državne funkcije započeo je i proces "političkog umivanja": umjesto uličnog psovača i sirovine, nastojao se najednom prikazati kao konstruktivan državnik, zagovornik pomirenja i europskih integracija Crne Gore.

I aktualni događaji, među ostalim, pokazuju da je Mandićeva metamorfoza bila prvenstveno taktičke prirode. Dok je pred međunarodnim predstavnicima pazio na retoriku, u praksi je nastavio povlačiti poteze koji su duboko iritirali građansku i proeuropsku Crnu Goru. Isticanje srpske trobojnice u kabinetu, bliski odnosi s Miloradom Dodikom i Aleksandrom Vučićem, te slanje sućuti obitelji ratnog zločinca Ratka Mladića, otkrili su da Mandićeva ideološka matrica nikad nije promijenjena.

Dolazak figura poput njega na čelna mjesta u državi zrcali duboki paradoks crnogorskog puta prema Europskoj uniji. Premda Crna Gora službeno slovi za predvodnika europskih integracija na Zapadnom Balkanu, prisutnost likova s neskrivenim proruskim i probeogradskim agendama na čelnim funkcijama nije nešto što promiče čak ni masno plaćenim indolentnim damama i mužecima u Bruxellesu. Zapadne diplomacije nikad neće prihvatiti scenarij u kojem bi Podgorica rutinski postala "trojanski konj" ruskog ili pročetničkog utjecaja unutar procesa širenja Unije.

Osim geopolitičkog opreza, ovakva kadrovska i ideološka kriza u Crnoj Gori izravno usporava i nužne proeuropske reforme. Europa zahtijeva funkcionalne i stabilne institucije, a parlamentarne blokade, izbjegavanje kvoruma i izbacivanje javnosti s ključnih sjednica više od ičega unazađuju vladavinu prava i koče donošenje sistemskih zakona neophodnih za zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Umjesto da javni prostor u Crnoj Gori bude usmjeren na jačanje ekonomije i usvajanje europske pravne stečevine, politički fokus se tamo konstantno vraća na identitetske podjele, reviziju povijesti i beskrajne rasprave o ratnim zločinima. Pritom i pragmatizam proeuropskih opcija koje radi vlastitog sitnog ćara pristaju na suradnju s desničarskim velikosrpskim radikalima šalje poruku da je stranačka i koalicijska stabilnost stavljena ispred jasnog europskog kursa države.

Izjava oporbenih zastupnika nakon propasti Mandićeve smjene da "ovoga nema ni u Tanzaniji" te najava potpunog prekida suradnje s vladajućom većinom jasan je znak da je Crna Gora ponovno uvučena u duboku blokadu svojih institucija. I bit će tako sve dok Andrija Mandić ostaje nepomućen u središtu te demokratske oluje, kao političar koji je od nositelja četničke titule uspio doći do pozicije prvog čovjeka parlamenta, pa sad Crnu Goru drži u trajnom stanju nestabilnosti i ideoloških podjela te za račun stranih centara moći koči njezin "europski san".