Od prvog dana uz studente i studentski pokret u Srbiji stala je dr. Aleksandra Đurić Bosnić, novosadska kulturologinja, spisateljica i aktivistica, čija su uža specijalnost teme nacije i kulture otpora.
I kada su mnogi proteklih mjeseci i godina gubili nadu da će se stvari promijeniti, ona nije. Zato je bilo deplasirano početi razgovor pitanjem je li očekivala ovakve rezultate izbora, pravo je pitanje bilo je li vjerovala da će Aleksandar Vučić ovako glatko priznati poraz na izborima?
– Nisam – kaže nam ona i objašnjava:
– Mislim da je daleko veći broj onih koji nisu to očekivali iz prostog razloga što smo, podučeni ovom četrnaestogodišnjom agonijom, shvatili da je Vučić sklon uzurpaciji državnog i represivnog aparata. Znali smo da je sve u njegovim rukama i nismo vjerovali u njegov ni ljudski ni demokratski kapacitet da će napraviti ovako nešto. Ne vjerujemo mu ni dalje.
Rezervni položaj
On misli da je nakon što je izgubio koliko-toliko našao neku vrstu izlaza i sebi izborio poziciju s koje sada opet drži predavanja onom istom starom radikalskom retorikom. Nada se da će biti u mogućnosti sa svojom strankom i pristalicama oblikovati ideološki i politički prostor Srbije. Uvjerena sam da jako griješi. Nakon što su, koliko god to paradoksalno i bizarno zvuči, proslavljali gubitak izbora, oni su opet pjevali pjesmu Ratku Mladiću. Ono što se dogodilo nakon proglašenja pobjede Studentske liste jest jedna jako dobra gesta bunta. U Novom Sadu je sa zgrade u kojoj su prostorije Srpske radikalne stranke skinut transparent Vojislava Šešelja, koji je tu bio svih ovih godina. Ljudi su u komentarima pisali da je gotovo s okupacijom.
Što mogu biti prva tri poteza nove vlasti?
– Studentska lista, odnosno oni koji su najaktivniji u studentskom pokretu, već su najavljivali to kroz točke svog programa. Rekli su, a mislim da tako i mora biti, da postoji sustav lustracije. To, po onome što su rekli, neće biti neki revanšistički, iracionalni potez. Postoje dokazi za svaku zloupotrebu. One su bile piramidalne, dakle od najnižih činovnika do državnog vrha. Ako želimo da ova pobjeda bude uistinu oporavak ovog društva i zemlje, onda se naprosto mora krenuti vrlo pažljivo i marljivo čistiti sve što je sudjelovalo u uzurpaciji i činilo kriminalne radnje.
Ali lustracija traži vrijeme, institucije u svojim rukama ...
– Naravno. Pitali ste što se treba dogoditi i, politički gledano, ono što je primarnije jest oslobađanje institucija koje su vitalne za društvo. To svakako jesu sudstvo i mediji, potom i sve ono što treba biti oslobođeno od onih koji su preoteli te institucije – pri čemu mislim na policiju i ostale službe koje nisu radile za građane, nego upravo protiv njih. Mi smo često govorili da su te institucije otete i odmetnute, a da je Srbija zarobljeno društvo. To je apsolutni početak.
Odnosi sa susjedima
Naveli ste lustraciju i oslobađanje institucija. Što bi bilo treće?
– Zvučat će malo čudno, ali mislim da u dobroj i plemenitoj namjeri treba odanom zahvalnošću uzvratiti svim onim ljudima iz susjedstva i regije, svim onim običnim građanima te političkim akterima u tim zemljama koji nisu podržavali posljednji autokratski režim u Srbiji, već su, naprotiv, podržali nadu da Srbija može kao društvo ozdraviti. Jako je važno u prvim izjavama povući granicu i reći što su to dobri dobrosusjedski odnosi, jer smo mi, zarobljeni u autokraciji, nekako navikli da je Srbija neka vrsta izoliranog otoka. To ne smije biti tako.
Pretpostavljam da tu mislite u prvom redu na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
– Apsolutno, na zemlje koje su nam u najbližem susjedstvu i koje su studentima, studentskom pokretu i građanima koji su se borili za slobodu pružale nedvosmislenu podršku. Ta je podrška u njihovim tabloidima demonizirana i stigmatizirana kao neki strani, neprijateljski utjecaj.
Hoće li to i sada biti dočekano na isti način? Dojma sam da Vučić i njegovi takvo što jedva čekaju.
– Što će oni proglasiti nakon ovog demoliranja društva i države, njihov je problem. Mislim da oni trebaju podnijeti odgovornost, kao što mi svi trebamo biti svjesni odgovornosti koju je donijela pobjeda na ovim izborima. Oni nisu bili obični, demokratski, regularni, već se ovdje dogodio tektonski poremećaj, veliki preokret koji može imati smisla i efekta jedino ako to bude temeljni društveni preokret.
Studente se, s ove distance gledano, doživljava kao pokret i jedno heterogeno društvo. Koliko su oni suglasni oko primarnih politika i ciljeva?
– Ideološki je studentski pokret morao biti takav kakva je zemlja, dakle ideološki heterogen. Do sada je svaki put Vučiću i režimu uspijevalo razbiti svaki prosvjed i pobunu upravo inzistiranjem na ideološkim razlikama. Vučićev režim bio je ideološka hidra, dakle nije bio gadljiv na sudjelovanje u uzurpaciji države. Bila je to i ambivalencija s europskim vrijednostima, Rusijom, Trumpom... Tako je ovaj pokret zapravo slika trenutačnoga zatečenog stanja u društvu.
Heterogeno društvo
Ono u što sam sigurna jest da će svi ljudi, bez obzira na njihove ideološke razlike, znati vrednovati politiku koja ne počiva na principu "mi protiv njih". Dakle, sve ono što nije huškanje, što nije mržnja i što nije recikliranje starih ideoloških matrica i obrazaca iz 90-ih godina. U toj jednoj sinergiji, pa čak i vjerskih insignija, te divnog bratstva između studenata Novog Pazara i Beograda moglo se vidjeti da je ljudima to potrebno. Čak i ako imaju neke ideološke predrasude ili tvrde stavove, nitko od njih nema namjeru nametati takav stav na štetu društva.
Kakvu sudbinu predviđate Aleksandru Vučiću? Hoće li to biti slično kao u slučaju Viktora Orbána – dugo kružiti oko njega i bliskih mu ljudi kako bi se dočekao pravi trenutak da završi na optuženičkoj klupi?
– To je posao za tužiteljstvo, pa čak ne samo za naš pravosudni sustav. Pretpostavljam da ima dovoljno relevantnih dokaza za krupna kaznena djela koja je činio dulje od desetljeća. U tom smislu vidim i njegovu političku sudbinu.
Neminovna je i paralela s 5. listopada 2000. godine i kasnijom tragičnom sudbinom Zorana Đinđića, kojemu je presudila duboka srpska država. Mogu li se studentski pokret i njegovi lideri naći na sličnom udaru, čak i strahovati za goli život?
– Ne ovog puta. To je ona čuvena floskula da se povijest ponavlja, jedanput kao tragedija, a drugi kao farsa, ali mislim da sve ono što je pridonosilo ovakvoj razgradnji mora postati politička prošlost i više ne smije imati utjecaja. Ovdje se radi o velikom broju građana kojima nitko više neće moći manipulirati onako kako se to nekada radilo, posebno onda kada im je aparat sile oduzet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....