Odlazak na carinu često nije ugodan, naročito ljudima s ovih prostora punim represivnih iskustava. Nije ugodan i kada su na snazi strogi zakoni i zabrana prijevoza nekih stvari.
A kada ljudi žive na dvije adrese u dvije različite države, jednoj u kojoj im je zavičaj i drugoj u kojoj rade, s njima ide puno uspomena i drugih stvari od kojih neke podliježu carini ili imaju zabranu prelaska.
Takva je situacija kada se iz zemalja okruženja ide u države Europske unije, pa postoje različiti događaji s carinicima.
Ovo je iskustvo čovjeka iz Bosne i Hercegovine na radu u Njemačkoj objavljeno u Facebook grupi "Balkanci u Njemačkoj".
– Vraćali smo se prošlog mjeseca iz Bosne, automobil krcat, ne možeš zatvoriti kufere. Ajvar, sudžuk, sir u kantama, rakija zamotana u čarape, sve po propisu, samo što baš i nije. Na granici red, svi nervozni, djeca plaču, žena ponavlja: "Rekla sam ti da ne nosiš tolike stvari." Ja šutim, znojim se, mislim se, ako nas sad otvore, ostajemo i bez sira i bez časti. Dolazimo do kabine, policajac mlad, ali ozbiljan, onaj izraz pola te mjeri, pola se smije. Kaže: "Gdje idemo?" Ja velim: "U Njemačku, radimo gore." On klimne glavom i pita: "Imate li što za prijaviti?" Ja kažem: "Imamo malo hrane, ništa komercijalno." On pogleda prema gepeku pa me pita je li ajvar domaći. Ja kažem: "Domaći, majka pravila, ljuti" – opisuje svoj dolazak na carinu čovjek iz Bosne u Facebook grupi "Balkanci u Njemačkoj".
– On se nasmije i kaže: "E onda ništa, samo mi reci gdje da naručim sljedeće godine." Otvorim gepek, on pogleda sve i kaže: "Neću ništa oduzimati, samo da znate kako nije po pravilima, ali ako je za svoju dušu, neka ide." Čovječe, srce mi poraslo, prvi put da me na granici netko ne gleda kao da krijem oružje, nego kao da nosim uspomene. I kad smo krenuli, žena kaže: "Vidiš još ima normalnih ljudi." Ja se samo nasmijem, jer, eto, poslije svih onih stresova, papira, pasoša i nervoze, jedan osmijeh na granici mi popravi čitavo putovanje.
Da kažem iskreno, dok je bio onaj stari sistem, svi smo imali strah od granice kao od suda. Danas kad vidiš da ima policajaca koji razumiju da ne nosimo švercane stvari, nego miris doma, nekako ti dođe lakše na duši. Sad me baš zanima jeste li i vi imali nekad ovakvu situaciju, da vas carinik iznenadi ljudskošću, ili ste više imali one što vam pretresu auto zbog dvije paprike i pola kilograma sira. Ne mogu vjerovati koliko mi znači kad nekog sretneš pa vidi da si čovjek, a ne švercer. Ne znam, možda sam ja samo emotivan, al‘ eto meni to sve nešto ostane u glavi – napisao je čovjek na Facebooku i otvorio "pun gepek" komentara:
"Baš čovjeka dirnu male stvari, mali postupak. Majka spremi komadić sira, a na carini uzme. To mi je kao da mi je komad srca uzeo! Nije poanta taj sir nego onaj osjećaj, mama ga pravila! Baš me to dirne!";
"Ovo pišu hrvatski graničari ne bi li se opustili pa sad za praznike da vas okrenu na ražanj";
"Prije tri godine na hrvatskoj granici, suprug vozio mene i mlađeg sina za Austriju. Pita ga carinik ima li nešto da prijavimo, a moj suprug kaže: Imam vreću 5 kilograma brašna tip 400 jer žena nema to tamo kupiti. Carinik se nasmija i kaže: Dobro, da je tip 400, a da nije tip 500. Slobodni ste, sretan put";
"Carinik može izgubiti posao zbog toga. Mene pita: Nosiš li što, ja kažem: Kobasice. Kaže on: U kojem pretincu, pokaži mi da ga ne otvaram jer me kamere snimaju i ako vidim, a pustim te, nije dobro";
"Što se mene tiče, nek prevrću i auto ako hoće, ali će lijepo sve vratiti na mjesto. Neke godine na hrvatskoj granici carinik zapeo, a lupka pasošima u ruci: Baš nemate ništa prijaviti? Rekoh: Ništa. Pa kako, pa zar nemate ni sendvič? Rekoh: Ne, dijete mi povraća kad čuje miris hrane, samo kifle imam. On lijepo razočaran kaže: Haj‘te. Tako da od tada nosim samo odjeću u kuferima, ama ni čokoladu, ni mamin grah koji jedino jedem. Zato neka prevrću sve, ali bogami će vratiti sve, dosta mi je nepravde za tri života";
"Najgore mi bilo posljednji put kad sam se vraćao na mađarskoj granici naš policajac me pregleda na izlasku iz zemlje! I još me pet puta pita i samo ponavlja: I šta još imaš? Što imam druže? Pa majka mi plače i pravi sendvič da imam za put, a ja šutim, neću ništa da joj kažem i moram ga pojesti do granice da mi ne bi oduzeli! Što imam još!" – dio je emotivnih komentara i doživljaja s Facebook grupe "Balkanci u Njemačkoj".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....