Dramoletom oko Vučićeva propagandnog glasila, zloglasnog Informera, započeo je postizborni preustroj srpskog društva. Upad građana u redakciju i javno saslušanje vodećeg srpskog antinovinara i Vučićeva adlatusa Dragana Vučićevića označili su pokušaj suočenja tamošnje mašinerije laži s vlastitim nedjelima i, nadati se, njezinu skoru razgradnju.
Dragan J. Vučićević, rođen 1973. godine, desetljećima je već jedna od najflagrantnijih i najspornijih figura srbijanske tabloidne scene. Nakon kraće karijere u dnevnim listovima poput Politike, Blica i Glasa javnosti, 2000-ih je sudjelovao u osnivanju tabloida Nacional, Kurir i Press. Prekretnica u njegovu djelovanju događa se 2012. godine, u vrijeme dolaska Srpske napredne stranke na vlast, kad uz logističku podršku Vučića i vučićevaca pokreće tabloid Informer, koji se s vremenom širi na portal i televizijski kanal Informer TV.
Uloga kuće Informer u učvršćenju i održanju režima Aleksandra Vučića bila je stožerna: njezina glasila nisu djelovala kao klasični mediji, već kao glavno operativno, difamacijsko i propagandno oružje vlasti. Vučićević je vodio otrovne medijske kampanje usmjerene isključivo na diskreditaciju oporbe, neovisnih novinara i nevladinih organizacija.
Bile su to tjeralice nerijetko opasne po život prozivanih: redovito su optuživani za izdaju, špijunažu i pripremanje državnih udara, uz najgnusnije laži i izmišljotine koje su navodnu krivnju trebale potvrditi. Kroz stalno održavanje izvanrednog stanja na naslovnicama i u televizijskom programu, stvaran je konstantan osjećaj ugroženosti društva u kojem je Vučić bio jedini zaštitnik nacionalnih interesa, a svi drugi ustaše, smutljivci, neprijatelji srpstva, veleizdajnici i strani plaćenici. Zvuči odnekud jako poznato.
Zahvaljujući izravnoj povezanosti s političkim i obavještajnim vrhom Vučićeva režima, Informer je prvi dobivao povlaštene informacije i eksplicitne materijale za medijske linčeve, dok je istodobno uživao potpunu pravosudnu i financijsku zaštitu, unatoč brojnim građanskim tužbama i presudama za klevetu i širenje lažnih vijesti. Kulminacija višegodišnjeg društvenog nezadovoljstva u Srbiji takvim izokretanjem svih standarda javnog informiranja i načela novinarske profesije dogodila se tijekom zadnjeg vala prosvjeda u Beogradu.
Skupina okupljenih ušla je u prostorije televizije i tabloida, što je dovelo do prekida programa, naguravanja i demoliranja dijela studijske opreme, dok su Vučićević i dio zaposlenika fizički izvedeni iz zgrade. Snimke njegova napuštanja redakcije i emotivnog sloma brzo su se proširile društvenim mrežama, dok je on u kasnijim istupima tvrdio da je bio žrtva pokušaja linča i da je policija namjerno kasnila s reakcijom.
Događaji oko Informera i pad utjecaja Dragana J. Vučićevića u Srbiji imaju duboko političko i društveno značenje. Paraliza ovog tabloida označava slom glavnog mehanizma zastrašivanja kojim je vlast godinama kontrolirala javni prostor i utjerivala strah među političkim neistomišljenicima. Informerov gubitak medijskog monopola nad političkim narativom pokazao je da propaganda više ne može jamčiti stabilnost režima, čime je defakto započelo urušavanje cijelog sustava medijske autokracije koji je bio jedan od glavnih stupova Vučićeva vladanja.
Kroz godine djelovanja tabloida Informer pod uredničkom palicom Dragana J. Vučićevića na nišanu režimskoga nasilja našli su se svi koji su na bilo koji način predstavljali smetnju ili su baštinili i najmanju kritiku vlasti Aleksandra Vučića.
Metodologija djelovanja ovog paramedija bazirala se na ciljanim kampanjama, izvlačenju privatnih detalja iz konteksta, montaži afera i javnom "crtanju mete na čelu".
Novinari i urednici neovisnih redakcija poput N1, Novine Nova, Vremena, KRIK-a te Danasa redovito su označavani kao "domaći izdajnici", "strani plaćenici" i "mrzitelji države". Njihova lica izmjenjivala su na Vučićevićevim naslovnicama uz optužbe da rade za strane obavještajne službe, komplotiraju s "ustašama" i ruše ustavni poredak, čime su direktno ugrožavana njihova sigurnost i fizički integritet.
Premda su građani Srbije o istom izbornom trošku nedavno smijenili i vlast i opoziciju, valja upamtiti da je gotovo svaki istaknutiji oporbeni političar u Srbiji također prošao kroz Informerov mlin optužbi.
Na naslovnicama su svakodnevno optuživani za lopovluk, planiranje državnih udara, tajne dogovore protiv Srbije ili su ismijavani kroz najprizemnije uvrede, pa i zbog bolesti (svaka sličnost s hrvatskim vlastodršcima sasvim je slučajna). Cilj tih kampanja bio je potpuno uništiti njihov politički i ljudski kredibilitet. Svaki put kada bi se pojavio masovniji građanski otpor ili studentski bunt, Informer ih je označavao kao "nasilnike", "blokadere normalnog života", "huligane" i "strane plaćene rušitelje". Aktivisti civilnog sektora bili su izloženi stalnim pritiscima i optužbama da primaju novac sa Zapada za destabilizaciju zemlje.
Glumci, glazbenici, književnici i intelektualci koji su javno podržali prosvjede ili kritizirali režim u ekspresnom roku bi postali meta ovog režimskog tabloida: objavljivani su tekstovi o njihovim privatnim životima, zaradama, stavovima i obiteljskim tajnama, uz pozive na bojkot njihova rada. Tužitelji, suci ili policajci koji su pokušavali profesionalno raditi svoj posao (posebno u slučajevima koji su na bilo koji način zadirali u interese ljudi bliskih vlasti) znali bi se također uredno naći na udaru Informera, koji bi ih, umjesto Vučića osobno, optuživao za spregu s kriminalom ili oporbom. Metodologija Informera svodila se na kreiranje atmosfere trajnog izvanrednog stanja, u kojoj svaka kritika vlasti automatski postaje izdaja, a svaka režimska meta označena njihovim pisanjem bila je izložena izravnom društvenom i sigurnosnom riziku.
Jedan od najprepoznatljivijih i najučestalijih elemenata propagandne matrice Dragana J. Vučićevića i Informera bilo je kontinuirano i sustavno huškanje protiv Hrvatske i Hrvata, te označavanje svakog ozbiljnijeg oponenta Vučićevu poretku etiketom "ustaša". Ta je retorika služila precizno zadanim političkim i društvenim ciljevima, pri čemu je na prvom mjestu bilo stvaranje "dežurnog" vanjskog neprijatelja i proizvodnja kolektivnog straha. Hrvatska i "ustaše" u narativu Informera funkcionirali su kao neprijatelj koji nikad ne spava.
Svaki put kada bi se u Srbiji pojavila unutarnja kriza, sistemska afera ili veće nezadovoljstvo građana prema vlasti, naslovnice Informera preplavili bi senzacionalistički naslovi o "novim ustaškim zavjerama", "tajnim planovima Zagreba za rušenje Srbije", "atentatu na predsjednika" ili "napadima na srpski narod". Cilj takve medijske politike bio je stalna radikalizacija javnog mnijenja i masovna zloupotreba povijesnih trauma. Manipulirajući takvim temama iz davne i nedavne prošlosti, Informer je generirao visok stupanj emocionalne napetosti kod publike. Kroz zapaljiv rječnik i dramatične najave navodnih novih ratova i sukoba stvarala se atmosfera u kojoj je vlast tretirana kao jedini zaštitnik od "povratka fašizma" i "novih mučkih napada starih dušmana". Isti model uporno pokušavaju implementirati i neki politički krugovi u Hrvatskoj kako bi trajno parazitirali na tuđoj muci, no sad su izgubili svoje nadahnuće i uzor s druge strane Drine.
Čim su građani upali u redakciju Informera, Aleksandar Vučić odmah je skočio u njihovu obranu, zgražajući se pitijski nad nasiljem prema (tobožnjim) novinarima. Kad se razgrne poza i patetika, braneći Vučićevića Aleksandar Vučić zapravo brani sebe i svoj propali režim. Između njih dvojice nikad nije postojala jasna granica; Informer je bio izravni produžetak predsjednikova ureda i Vučićeva obavještajnog aparata. Pad Informera zapravo predstavlja pad Vučićeva glavnog štita.
Narativom o "monstruoznom nasilju" pali srbijanski diktator pokušava post festum mobilizirati vlastito biračko tijelo, a možda i stvoriti alibi za daljnje djelovanje ili otpor mirnoj predaji vlasti. Optužujući Europsku uniju, međunarodne misije i neovisna novinarska udruženja da "šute na napade", Vučić nastoji stvoriti lažnu sliku opće nepravde i zapadne pristranosti, ponovno posežući za provjerenim receptom žrtve u borbi protiv "stranog faktora".
Osim toga, Informer nije bio samo Vučićev glavni medij i poluga straha, nego riznica tajni i kompromitirajućih materijala.
Slom kontrole nad tom redakcijom i njezinom arhivom znači opasnost da u javnost uskoro iziđe pozadina cjelokupnog medijsko-političkog podzemlja koje je godinama držalo poluge vlasti u Srbiji. Zbog svega toga braniti Dragana J. Vučićevića za Vučića nije pitanje nikakve obrane zakonitosti ili slobode medija; to je pitanje njegova političkog i osobnog opstanka, čak i u opoziciji. Bez Informera i njemu sličnih glasila njegovi redovi ostaju bez svoje medijske vojske, ogoljeni pred javnošću koja je već jasno demonstrirala svoj stav na ulicama i biralištima.
Nazivati Dragana J. Vučićevića novinarom još je jedan jeftini pokušaj Vučićeve obmane naivnog građanstva: taj je godinama radio isključivo ono što je u direktnoj suprotnosti s novinarskim kodeksom i zadaćom javnog informiranja.
Osnovni zadatak novinarstva jest pravodobno, točno i objektivno informiranje javnosti te argumentirano preispitivanje postupaka svih nositelja moći. Vučićević i Informer radili su upravo suprotno: sustavno su štitili vlast od bilo kakve odgovornosti, dok su oštricu napada usmjeravali prema onima nezaštićenima i bez realne moći: građanima, oporbi, aktivistima i neovisnim intelektualcima. Umjesto činjenicama, Informer se masovno razmetao falsifikatima.
Umjesto javnog dijaloga, njegov je metodološki obrazac bio medijski linč. Etiketiranjem ljudi kao "izdajnika" i "stranih agenata" direktno je ugrožavao fizičku sigurnost pojedinaca, što s novinarstvom nema nikakve veze. Vučićević je zapravo desetljećima bio antinovinar i ritualno odbacivanje njegovih usluga u Srbiji predstavlja izvrsnu vijest koja oslobađa put istini. Neovisno udruženje novinara Srbije najavilo je već da će Regulatornom tijelu za elektroničke medije (REM) uskoro predati inicijativu za formalno oduzimanje dozvole za emitiranje televiziji Informer.
Pokušaji Aleksandra Vučića i samog Vučićevića da nedavne događaje predstave kao "napad na slobodu medija" predstavljaju obično kmečanje palog diktatora i potpunu zamjenu teza: sloboda medija postoji kako bi štitila pravo javnosti na istinu i novinare koji kritiziraju moćnike, a ne kako bi služila kao štit onima koji javni prostor godinama truju propagandom, dezinformacijama i govorom mržnje, te su zapravo obični zaštitari u privatnoj službi jednog despotskog režima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....