Od napada na hrvatsku obitelj Erdeljac u tuzlanskom naselju Slatine prošlo je više od mjesec dana. Malo se toga, međutim, u istražno-pravosudnom smislu pomaknulo u odnosu na prve dane, jer je jedina prekršajno prijavljena ostala Samira Erdeljac, koja je pritekla u pomoć sinu Deniju i suprugu Zvonimiru dok im je teške ozljede nanosio Samir Berbić.
Sve se, podsjetimo, odigralo nakon što je obitelj Erdeljac mjesecima trpjela teror kćeri napadača, koja je organizirala razuzdane zabave u unajmljenom stanu i uopće nije marila za prigovore susjeda. U danu kada je reprezentacija BiH igrala jednu od svojih utakmica na Svjetskom prvenstvu u Americi, Samiru su na vratima stana uvredama "počastili" roditelji susjede. Čuvši buku, Deni i Zvonimir vratili su se do stana. Tu ih je Berbić pretukao bokserom i drškom pištolja "plašljivac", koji je Zvonimir nosio za podizanje navijačke atmosfere i u jednom trenutku mu je ispao iz torbe.
Pozivi iz MUP-a
Čuvši da stiže policija, Berbić se dao u bijeg, ali zaustavio ga je jedan od susjeda. Unatoč vidljivim ozljedama koje je nanio ocu i sinu i krvi na sve strane, Berbić nije priveden, ali zato jest Samira Erdeljac, koja će poslije u policijskoj postaji, prema svome kazivanju, doživjeti fizičko i psihičko maltretiranje od strane službenih osoba. Zbog svega toga preko odvjetnika je podnijela prijave i obratila se na više adresa kako bi zaštitila svoja prava.
– Pisala sam ombudsmanu, direktoru policije, policijskom komesaru, njihovoj Jedinici za profesionalne standarde i komisiji Gradskog vijeća, ali od svega sam tek dobila dvije povratnice o zaprimljenim dopisima. Obratila sam se i federalnom ministru unutarnjih poslova Rami Isaku, čija me je suradnica uputila da se obratim njihovoj ispostavi u Tuzli. To sam i napravila, ali mi je tamo jedan uspavani službenik rekao da o svemu čuje prvi put i tražio je da mu ispričam što se zbilo. Negdje početkom kolovoza zvali su me iz krim-službe i rekli mi da bismo trebali popričati, ali mi je odvjetnik, koji je bio odsutan, savjetovao da ne idem bez njega. Zvali su mi i sina jednu večer pitajući čega se sjeća i ostaje li pri svemu, a isto su pitali i susjeda koji nam je jedini pritekao u pomoć i uhvatio napadača. Oni zapravo strahom hoće zataškati cijeli slučaj. Osjećamo se kao glineni golubovi – kaže nam Samira.
Istjerivanje pravde
Obitelj Erdeljac krajem srpnja napustila je Tuzlu. Zvonimir se još nije oporavio od loma noge, dodatni su problem otvorene rane i podljevi koji su se stvorili zbog gipsa, dok je Deni izvadio konce iz nosa, ali teže se nosi s traumom i strahom za roditelje. Dobri ljudi koji su čuli što im se dogodilo i s kakvim se problemima suočavaju nakon svega ponudili su odvojeni odmor njima i sinu na Jadranu. Početkom ovog tjedna planirali su povratak, ali već osjećaju dozu nelagode što će ih dočekati u rodnom gradu, koji nisu napuštali čak ni u najtežim ratnim danima.
– Znate kako je to kada svi šute i prave se blesavi u javnosti, a kada vas vide u četiri oka, tope se od solidarnosti! Znam da neću dopustiti da moj sin, koji je apsolvent i uzoran student, nakon svega ima policijski dosje, a napadač se mirno šeta. Berbić je danima nakon napada čak dolazio u našu zgradu i iznosio stvari iz stana, koji mu je očito koristio za neke mutne poslove. To policiju nije briga, ali zato jest kako će nas ušutkati. Kakva bih ja majka bila kada bih zaboravila one strašne zvukove udaraca koje je Berbić nanosio mom sinu?! To mi je veća trauma od one koju mi je nanijelo šestero policajaca kad me se tuklo u stanici i bacalo niz stepenice. Sve mi to ne dopušta da odustanem dok pravda ne bude istjerana – poručuje Samira Erdeljac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....