Poznati srpski pravnik, povjesničar i diplomat Milan St. Protić napisao je svoj osvrti za Novu RS oko današnje Srbije i zaluđenosti Rusima i Rusijom.
Pa kaže:
Neznanje i glupost obično idu ruku pod ruku. S njima se često udružuju zloba i nasilje. Lijepo društvo, zar ne?
Posljednjih desetljeća naslušali smo se salvi besmislica i netočnosti o dvije nacionalne ideje koje su, u novokomponiranom obliku, trebale biti nametnute i utisnute u svijest ovdašnje javnosti. Srpstvo i rusofilstvo. O tome su govorili profesori, vladike, javne ličnosti, umjetnici, politolozi, povjesničari. Najčešće političari. Svi takozvani. I svi svakakvi.
Otkako se srpstvom ponovno zamahnulo, još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ono je bilo zloupotrebljavano. Zloupotrebljavano i krivotvoreno. Od Ćosićevih romana, preko Memoranduma SANU do Miloševićeve ratne politike u krvavom raspadu SFRJ. Do dana današnjeg te su lažne predodžbe o srpstvu ostale dominantne. Prevladavajuće. Gotovo isključive u svijesti nekoliko generacija srpskog naroda. U tom fabrikiranju slike o vlastitom kolektivnom identitetu sudjelovali su mnogi: snimani su filmovi i televizijske serije, pisane kvazi-povijesne knjige, pjevane pjesme, pričane neistinite priče. I uspjelo je...
U Srbiji se politički oponenti progone, u Rusiji se ubijaju. U Rusiji jedan čovjek vlada četvrt stoljeća, uskoro će i u Srbiji. U Rusiji se u zatvor ide zbog kritike vlasti, u Srbiji se za isto doživljava hajka i zlostavljanje. Srbija je na korak od Rusije.
Stvorena je nacionalna pararealnost, opće uvjerenje, narodna unisonost o tome što predstavlja i što podrazumijeva pojam srpstva. Laž na laž. Namjerno smišljene kako bi se kod običnog naroda izazvala određena reakcija i stav. Kako bi se stvorilo određeno skupno raspoloženje kojim će vlast manipulirati po svom nahođenju i interesu.
Počelo je s mitom o Kosovskoj bitci, nastavilo se iskrivljenom predodžbom o Sarajevskom atentatu i Prvom svjetskom ratu, zatim koketiranjem s ljotićevštinom, da bi se na kraju stiglo do glorificiranja Rankovića kao velikog branitelja srpstva...
Utemeljenje srpske države i crkve (1217. i 1219.) relativiziralo se ili se nije ni spominjalo, zato što je Srbija krunisana krunom sa Zapada, a autokefalnost crkve stečena kanonskim odvajanjem od istočne crkve. Despot Stefan Lazarević, obnovitelj srpske despotovine i simbol procvata Srbije nakon Kosova, zaobilazio se u širokom luku. Njegov pristanak na vazalstvo Turcima nije se uklapao u viziju koja je trebala biti plasirana neukom srpskom puku.
Knez Mihailo Obrenović nazivan je najvećim srpskim vladarom 19. stoljeća zbog svog apsolutizma, ne zbog prosvjetiteljstva. Nikola Pašić, unatoč nespornoj povijesnoj važnosti, prikazivan je kao autokrat i čovjek nečasnih namjera, posebno se isticala i preuveličavala sklonost korupciji njegova sina Radomira. Pogibija na fronti sinova tadašnjih ministara nije se spominjala: Davidovića, Garašanina, Živanovića… Povijest Drugog svjetskog rata zloupotrebljavana je s obje strane: i kada se ocjenjivao pokret generala Mihailovića, i kada se govorilo o Titovim partizanima. U oba slučaja s velikom dozom zlobe. Isticalo se nepovoljno stanje Srba i Srbije u socijalističkoj Jugoslaviji; izostanak političkih sloboda i sustavna ideološka indoktrinacija dobivali su puno manji značaj, ako su se uopće spominjali.
Antizapadnjaštvo i antieuropejstvo bili su i jesu temelji ovog monstruoznog eksperimenta oblikovanja mišljenja srpskog naroda o samom sebi. Demokracija, pravna država, podjela vlasti, ljudska prava – sve su to vrijednosti koje su predstavljane kao subverzivna “nedobronamjernost” Zapada prema Srbiji. Pojmovi “obojena revolucija”, “plaćenici” i “izdajnici” za neistomišljenike udomaćili su se u javnom prostoru i govoru. Vlastodršci od Miloševića do danas preuzeli su pravo definiranja i tumačenja srpskog nacionalnog interesa.
Od pobornika Brozovog “bratstva i jedinstva” svih naroda i narodnosti pretvorili su se u mrzitelje drugih i sudionike krvavih bratoubilačkih ratova. Širena je i inducirana patološka mržnja prema Hrvatima, Bošnjacima, Albancima… I to nije prestalo. Bespoštedna propaganda protiv “neprijatelja iznutra i izvana” traje neprekidno i ne namjerava stati.
Na sve to nadovezalo se zaglupljujuće rusofilstvo. Ni na čemu utemeljeno osim na predrasudama o zajedničkom slavenskom podrijetlu i istoj pravoslavnoj vjeri. Iz ove naopake interpretacije isključeni su svi ostali slavenski narodi, kao i samo kršćansko opredjeljenje pravoslavlja. Rusi i Srbi su jedini bratski narodi i jedini narodi pravoslavne vjeroispovijesti. Zanimljivo je da su ove besmislice najviše širili ateisti, bilo u mantiji ili u civilu.
To je rusofilstvo ispražnjeno od sadržaja, kao i ono srpstvo bez ikakve istinitosti. U povijesnom smislu, u njemu nema mjesta ni za sovjetski period, ni za staljinizam, a još manje za stoljeća carizma. Nema fascinacije Petrom Velikim i razvijenom Europom, ni Sankt Peterburgom građenim po europskom uzoru, ni europskim političkim idejama koje su došle do Rusije, od kmetstva i apsolutne monarhije do socijalizma i anarhizma. Zanemaruje se ruska prisutnost na međunarodnoj sceni Europe kroz 19. i početak 20. stoljeća. Rusija je tada bila jedan od glavnih faktora, i vojno i diplomatski, gotovo stoljeće i pol. Rusija se u tom razdoblju doživljavala i bila doživljavana kao europska sila prvog reda.
Puškin, Ljermontov, Gogolj, Turgenjev, Dostojevski, Tolstoj i Čehov, kasnije Jesenjin, Majakovski, Jevtušenko, Bulgakov, Pasternak, Solženjicin, Nabokov i Brodski bili su i europski i svjetski pjesnici i pisci. Isto vrijedi za Glinku, Borodina, Rimskog-Korsakova, Čajkovskog, Musorgskog, Rahmanjinova, Šostakoviča, Prokofjeva i Stravinskog ili Marka Šagala, Galu Dali i Kandinskog. Imena poput Stanislavskog, Ejzenštajna i Tarkovskog stoje na samom vrhu, i u središtu kazališne i filmske umjetnosti. Pa onda Uljanova, Plisecka, Nurejev, Barišnjikov. Lomonosov, Mendeljejev, Pavlov, Oparin… Aljehin, Botvinik, Kasparov… I mnogi drugi europski velikani ruske krvi.
U današnjem rusofilstvu nema nijednog od njih. Nema ni Suvorova, Bagrationa, Kutuzova, Tuhačevskog ili Čujkova. Nema nijednog Romanova. Ni Hercena, Černiševskog, Bakunjina, Kropotkina, Nečajeva. Nijednog boljševika, menjševika ili esera. Nema ni Kerenskog, ni Trockog. Ni Plehanova. Ni Buharina. U stvari, nema ničega i nikoga. Osim, naravno, Vladimira Vladimiroviča Putina. On zauzima sva mjesta i nosi sav oreol. Sve se današnje rusofilstvo svodi na njega. Uvredljivo za Ruse. I sramotno. Kad se kaže Sveti Vladimir, ne misli se na rodonačelnika ruskog kršćanstva iz 10. stoljeća, već na aktualnog predsjednika Ruske Federacije. Sramota.
I tako već više od četiri desetljeća. Prvo žal za Sovjetskim Savezom, zatim pogrde na račun Gorbačova i Jeljcina, na kraju fascinacija Putinom. To je to rusofilstvo. Prazno, površno, trivijalno.
Došli smo do velike moskovske bine na paradi ruske sile i žive snage. Na demonstraciji moći probuđene nemani. S predsjednikom Srbije, ponosnim i dičnim, u svečanoj loži. Tijelom ili duhom, svejedno. Među istočnjačkim diktatorima, autokratima raznih vrsta, vlastodršcima čvrste ruke, antizapadnjacima i antieuropejcima. Tamo mu je mjesto, tamo želi biti, za tim društvom žudi. On tamo i među takve pripada. Zahvaljujući njemu na tu sumornu stranu svijeta svrstana je i Srbija. Zahvaljujući ispiranju mozgova i značajan broj Srba. I njemu i njima draži su tenkovi i uniformirani redovi, borbeni avioni i smrtonosno oružje od Nataše Rostove i Sonje Marmeladovne. Od Puškinove poezije i Rahmanjinovog klavira. Za Solženjicinov "Arhipelag" i ne znaju. Ne znaju i ne mare.
U nametnutom ludilu, mnogi ovdje ne prepoznaju istinska nacionalna dostignuća Srba i Rusa. Prepoznaju i prihvaćaju ono što im se nudi. Nudi i servira. Koliko god to bilo apsurdno i kontradiktorno. Ukrajinci su Rusi, ali su fašisti. Ukrajina je ruska zemlja, ali Bjelorusija zaslužuje državnu neovisnost. Htjeli su da NATO ne zakorači u Ukrajinu, a dobili su još tisuću kilometara izravne granice s NATO-om. Ne podnose ništa što dolazi sa Zapada osim zapadne tehnologije i pomodnosti. Luksuza i izobilja. I željeli bi živjeti kao što se na Zapadu živi.
Tako je kod Srba. Tako je kod Rusa.
Suština je, međutim, u postojanju ili nepostojanju demokracije, odnosno mehanizma smjenjivosti, kontrole i ograničenosti vlasti. Mehanizma po kojem se na vlast dolazi slobodno izraženom voljom naroda. Sa slobodom medija, političkog organiziranja i javnog nastupa, vladavinom prava. U Srbiji se politički oponenti progone, u Rusiji se ubijaju. U Rusiji jedan čovjek vlada četvrt stoljeća, uskoro će i u Srbiji. U Rusiji se u zatvor ide zbog kritike vlasti, u Srbiji se za isto doživljavaju hajka i zlostavljanje. Srbija je na korak od Rusije. Aktualni režim teži tom ruskom idealu, ali mu srpsko građanstvo, unatoč indoktrinaciji, ne dopušta. Možda Srbima nisu jasni pojmovi srpstva i rusofilstva, ali im je jasan pojam zloupotrebe vlasti. Korupcije i nezakonitosti.
Primarna razlika između Istoka i Zapada nije u suprotstavljenim interesima na globalnom planu, već u političkom sustavu. U poimanju vlasti i državnih institucija. U prednosti individualizma nad kolektivizmom ili obrnuto. Drugim riječima, u pravu građana da se zaštite od samovolje vlastodržaca. Je li narod suveren ili je sužanj? Bojimo li se vlasti ili nam ona služi? O tome se radi. O tome se oduvijek radilo.
Po svojoj čežnji za demokracijom, po uzastopnim pobunama u slavu demokracije, po nepristajanju na autoritarnost i otporu represiji, Srbi su drugačiji od Rusa, čak i ako toga ponekad nisu svjesni. Po toj svojoj osobini, toj narodnoj odlici, Srbi pripadaju Europi. Europi i zapadnoj civilizaciji. Jedino što nam taj cilj, to ostvarenje, neprestano izmiče. Taman pomislimo da smo ga dostigli, a ono nam se izmakne i opet nas vrati u sužanjstvo.
Još jednom onaj Miljkovićev stih…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....