Ako ih ne možeš pobijediti, a ti im se pridruži. Nakon punih sedam mjeseci ljutih prosvjeda protiv svoje vlasti, Aleksandar Vučić djelomice je trijumfirao tek u subotu, na veliki srpski mitomanski praznik Vidovdan, i to upravo baštineći gornje načelo. Ubacivši u redove svojih upornih kritičara vlastite sluge i desničarske provokatore, nacionalistički šljam i najgoru četničiju zadojenu "slavnom prošlošću" i mržnjom, režim je prvi put od izbijanja masovnih prosvjeda kotač vremena uspio malo vratiti unatrag. Posijao je u širu javnost skepsu i slamku spasa svih autokrata o tome kako su njihovi protivnici još puno gori, te počeo demontirati po sebe krajnje smrtonosnu ideju neke bolje, poštenije i naprednije Srbije.
Masa od okupljenih 140 tisuća ljudi usred Beograda, po tvrdnjama tamošnjih nepristranih analitičara, u subotu je neodoljivo podsjećala na svojedobno okupljanje u slavu "antibirokratske revolucije" i Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Djelovalo je vrlo očito da su prosvjede potiho preuzeli ideološki neprijatelji same suštine studentskog bunta i glasnogovornici prorežimskih "ćacija".
Redali su se usred prijestolnice sve sami govornici sa šajkačama i s imenom cara Lazara na usnama. Pjevale su se himne krvavih jedinica poznatih po ratnim zločinima iz ratova devedesetih, kao i pjesme o Milošu Obiliću i sultanu Muratu. Javno su se dijelili zavjeti o skorom povratku na Kosovo. Kruna svega bio je studentski govor u kojem je ponosno citiran ljotićevac i nacistički sluga Nikolaj Velimirović, poznat, među ostalim, i po tome da je Adolfa Hitlera svojedobno uspoređivao sa samim svetim Savom. U veliku "mašinu pobune" uspješno su se ubacili i Putinovi agenti-provokatori, slaveći na sva zvona rusko-srpsko bratstvo, kao i "srpski integralizam" i "srpski svet". A ovo potonje je, kao što se zna, tek moderni eufemizam za veliku Srbiju i staru priču o ugroženim Srbima u susjednim državama koje njihova matica mora po svaku cijenu obraniti. Pod tim su tobožnjim izlikama i na tom ideološkom kvasu svojedobno počinjeni najstravičniji ratni zločini i etnička čišćenja na ex-SFRJ prostoru, uključujući genocid u Srebrenici. Riječju, Aleksandar Vučić i njegov korumpirani režim mogli su biti više nego zadovoljni velikim vidovdanskim okupljanjem: subotnjim su govorima, prvi put u sedam mjeseci, verbalno poništene sve kvalitativne razlike između zloćudne srbijanske vlasti i njezine moguće alternative.
Je li to bila posljedica predanog obavještajnog i koruptivnog rada Aleksandra Vučića i njemu prodanih i egzistencijalno podređenih društvenih struktura? Kako su se "ćaci" uspjeli probiti u neprijateljske redove? Nema još vidljivih dokaza, ali – što kaže Sherlock Holmes – lako je zaključiti tko od bilo kojeg zločina ima najviše koristi. U ovome je slučaju megaprofiter bez ijednoga promila dvojbe postojeća vlast. Istinabog, u optjecaju su i naivna tumačenja da je srbovanje na vidovdanskom skupu bila obrana studenata od kampanje režimskih medija koji ih sustavno prikazuju kao izdajnike srpskog naroda, ustaše i teroriste.
Politolozi porast nacionalističkih tonova među govornicima obrazlažu i planom navodnog omasovljenja opozicijsko-studentskoga pokreta i pragmatičnim "prisajedinjenjem" s rusofilima, antieuropskim snagama i antivučićevski nastrojenim nacionalistima. Ideja već u startu toliko nakaradno zvuči da neodoljivo podsjeća na pokušaj izgona četnika uz presudnu pomoć nedićevaca i ljotićevaca. No, s obzirom da je riječ o Srbiji, zemlji koja je već gotovo 40 godina živi sinonim za autodestrukciju i sirovu kompromitaciju svake validne ideje u balkanski kaos, ništa nije isključeno.
Sociolog Zoran Gavrilović za njemački Deutsche Welle tvrdi da Srbija u procesu otpora režimu glavinja i traži svog konzervativnog lidera koji bi je vratio na demokratski put.
"Ono što se dogodilo u subotu, ali i ranije, govori da je u Srbiji otvoren natječaj za srpsku verziju Konrada Adenauera – lidera koji bi mogao provesti tranziciju iz etnonacionalizma u ustavni patriotizam. Koliko god bili usmjereni na potragu za pravdom i istinom u vezi s novosadskom nesrećom, studentski prosvjedi su prije svega izraz potrebe za uspostavljanjem moderne države Srbije lišene etnonacionalizma."
No Gavrilović upozorava da se za demokratske promjene mora pridobiti i konzervativno-nacionalistički dio društva jer je, po relevantnim istraživanjima, tek svaki drugi oporbeni birač u Srbiji proeuropski orijentiran. Ako, dakle, u našem istočnom susjedstvu dođe do prijevremenih izbora, a očito će morati, za konačnu pobjedu nad Vučićem bit će itekako potrebni i desničarski glasovi. Ma koliko to onda bila Pirova pobjeda.
Bez obzira na sve, srbijanski prosvjedni pokret ušao je i uz porast nacionalističkih tonova u novu fazu uličnoga prkosa, s blokadama cesta diljem zemlje. Svakodnevni su krvavi sukobi s maskiranom policijom, uvredom za svaki demokratski poredak, a što je rezultiralo teškim ozljedama na objema stranama. Glavne prometne arterije Beograda i svi glavni pristupni putovi srpskoj prijestolnici blokirani su spontano podignutim barikadama, a poremećaji i opće paralize prometnica proširili su se potom i na Zemun, Savski venac i nekoliko drugih dijelova glavnog grada. Ceste, mostovi i raskrižja blokiraju se i u Novom Sadu, Užicu, Čačku, Kragujevcu, Zrenjaninu... Željeznička pruga Beograd – Bar također je blokirana, kao i Ibarska magistrala prema Kosovskoj Mitrovici i Novom Pazaru. Organizacija CRTA izbrojila je gotovo 100 blokada diljem Srbije u posljednja 24 sata.
Kao što je često slučaj kad razmjeri prosvjeda iznenade srbijanske vlasti, Vučić je iznova ovog vikenda mogao računati na demonstrativnu podršku Kremlja. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozorio je Zapad još jednom da ne potiče "obojenu revoluciju" u Srbiji. Izjava iz Moskve došla je unatoč prošlomjesečnom diplomatskom sporu, kad je ruska Vanjska obavještajna služba (SVR) optužila Beograd za zakulisni izvoz oružja Ukrajini. No Vučić dobro zna kako se uvijek može okrenuti Istoku kad god poraste pritisak kod kuće.
No ni svi mogući oblici represije koje je u posljednjih sedam mjeseci isprobao na vlastitom narodu ne daju nikakvog ploda. Ni "ćaci" ni moskovski đaci, baš kao ni ubačeni ultranacionalistički elementi u prve redove pobune, ne umanjuju znatnije pučki gnjev i zasićenost Srbije dugogodišnjim despotom. Jedini častan izlaz iz krize Vučiću je povratak u ustavni okvir i raspuštanje vlade. Njega na predsjedničkoj funkciji zasad nitko ne spominje i ne dira, no on dobro zna da će, krenu li režimska kola kolektivno nizbrdo, jako brzo zaigrati mečka i ispred njegova čadora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....