Srbija kupuje kineske rakete koje mogu "dosegnuti veće dijelove Hrvatske, a to izaziva zabrinutost kod susjeda" - tako švicarski list Neue Zürcher Zeitung (NZZ) započinje svoj tekst u kojem objašnjava o kakvom se to naoružanju radi. Vijest o kupovini raketa tipa CM-400 je osobno na televiziji potvrdio predsjednik Aleksandar Vučić, dodaje NZZ.
„Time, kako piše stručni magazin ‚The War Zone‘, Srbija raspolaže raketnim sustavom kakav je u Europi, izuzmemo li Rusiju, jedinstven", nastavlja dopisnik švicarskog lista s Tajvana Patrick Zoll.
Kako prenosi DW, nakon podrobnijeg opisa bojnih karakteristika raketa Made in China, NZZ piše: „Posebne brige nova je srpska nabavka izazvala u Hrvatskoj. Glavni grad Zagreb je udaljen oko 200 kilometara od srpske granice. To znači da srpski borbeni avion opremljen kineskom raketom može gađati ciljeve u hrvatskoj prijestolnici a da ni ne mora napustiti vlastiti zračni prostor. Ako se računa s većim dometom od 400 kilometara, to znači da beogradsko zračno oružje sa CM-400 može dosegnuti gotovo cijelu Hrvatsku."
NZZ napominje da se, nakon što je Vučić obznanio kupovinu raketa, premijer Hrvatske Andrej Plenković obratio glavnom tajniku NATO-a Marku Rutteu: „Hrvatska je članica NATO-a, Srbija je partnerska zemlja NATO-a."
Švicarski dnevnik dalje navodi kako Srbija trenutno raspolaže sa 14 MiG-ova 29 koji su u službi, te da je Beograd prije dvije godine za 2,7 milijardi eura naručio 12 francuskih Rafalea, koji bi trebali biti isporučeni od 2028. „Ne zna se hoće li kineske rakete onda biti montirane na Rafale. Bilo bi iznimno neobično da neki zapadni borbeni avion nosi kinesko oružje", zaključuje NZZ.
„Srbija je tek druga zemlja koja u službi ima kineske rakete" tipa CM-400, nastavlja ovaj list. I dodaje da je najvažniji kupac – Pakistan, koji ih koristi u kombinaciji s kineskim bombarderom J-10.
Srbija je, kako se dalje kaže u članku, testno tržište za plasman kineske vojne opreme u Europi. Kina je posljednjih godina najvažniji opskrbljivač Srbije naoružanjem, dodaje NZZ. I nastavlja da Beograd vojnu opremu kupuje i od Rusije, Francuske, Njemačke i Izraela. I po pitanje naoružanja se manifestira geopolitičko balansiranje Vučićeve vlade, zaključuje NZZ.
Geopolitičko balansiranje Beograda
Ova tema zaokuplja pažnju i drugih medija na njemačkom. Javni servis ARD tako na svom portalu tagesschau.de piše da je kupovina kineskih hipersoničnih raketa od strane Beograda „reakcija na moguću prijetnju od strane NATO-članica na Balkanu".
Autor članka David Freches iz ARD-ovog dopisništva u Beču osvrće se također na geopolitičko balansiranje Srbije u kontekstu nabavke vojne opreme. Podsjeća se na pokušaj modernizacije i kadrovskog jačanja Vojske Srbije posljednjih nekoliko godina, u okviru čega se kupuje opremu od više raznih zemalja, te navodi podatak da više od 60 posto nabavki stiže iz Kine:
„Upravo te kupovine na Dalekom istoku uklapaju se u geopolitičko balansiranje Vučića. Pritom on već godinama na jednoj strani koketira s autoritarno vođenim državama poput Kine i Rusije, a na drugoj strani Srbija kao kandidatkinja za ulazak u EU kupuje borbene avione u Francuskoj, te sudjeluje u zajedničkim vojnim vježbama s NATO-om."
ARD prenosi izjavu predsjednika Vučića kako Srbija naravno ne namjerava napasti NATO-države, ali i da ta zemlja želi ostati vojno neutralna, odnosno da neće postati članica Sjevernoatlantskog saveza. Kupovina raketa izaziva pažnju, kaže autor ARD-a, ali i napominje da je retorika predsjednika Srbije koja prati taj čin „poznata politička igra". Tagesschau prenosi kako „promatrači u tome vide pokušaj Vučića da demonstrira snagu na unutarnjopolitičkom planu".
Dobro poznati narativ
Autor članka podsjeća naime da je predsjednik Srbije predbacio Hrvatskoj da upravlja studentima i građanskim protestima kako bi ga srušili s vlasti, odnosno da je vojna suradnja Zagreba, Tirane i Prištine usmjerena protiv Srbije. Hrvatska je na sve to, dodaje ARD, reagirala rezervirano: „Nije novost da Vučić opslužuje narativ po kojem Srbiji prijeti opasnost sa svih strana."
Podaci iz Stockholm International Peace Research Institute pokazuju da, iako su izdaci za vojsku u zapadnom Balkanu porasli, Srbija je najveći uvoznik glavnih oružanih sustava u regiji.
Srbija prva po naoružavanju na zapadnom Balkanu
U posljednjih pet godina, Srbija je uvezla više glavnih oružanih sustava nego bilo koja druga zemlja zapadnog Balkana, prema najnovijim podacima SIPRI-ja. Iako su i druge zemlje regije povećale vojni proračun, razlika u razini nabave ostaje značajna.
Srbija se nalazi na 37. mjestu u svijetu po uvozu glavnih oružanih sustava, ispred nekih članica EU u regiji, poput Hrvatske i Bugarske, prenosi DW.
„Povećanje izdvajanja za obranu najvidljivije i dugotrajnije je u Srbiji,“ izjavila je istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić za DW. „Tijekom proteklog desetljeća postojalo je pritisak na zamjenu oružja naslijeđenog od Jugoslavenske narodne armije, dok je političko vodstvo također prepoznalo političku i simboličku vrijednost takvih ulaganja.“
Napetosti s Kosovo dodatno su pojačale percepciju da jači arsenal može biti koristan pregovarački adut u međunarodnim pregovorima, dodala je.
Udvostručenje vojnih kapaciteta Srbije
Uz najveći obim uvoza glavnih oružanih sustava, Srbija također ima najveći obrambeni proračun u regiji. Između 2020. i 2024., stvarna vrijednost vojnih izdataka Srbije bila je otprilike šest puta veća od Albanije, druge najveće u regiji.
Vučić je najavio plan udvostručavanja vojnih kapaciteta u narednih 18 mjeseci. Vojni analitičar Aleksandar Radić rekao je da ovo nije novi trend, već da je intenziviranje naoružavanja započelo oko 2016. godine, kada je Vučić prepoznao politički i ekonomski potencijal nabave oružja.
„Kupnja oružja često je motivirana politički,“ rekao je Radić. „Ponekad se čini da je i vojska iznenađena time što dobiva, jer ključni faktor nije što se kupuje, nego od koga se kupuje oprema.“
Dobavljači iz cijelog svijeta
Prema podacima SIPRI-ja, Srbija je u posljednjih pet godina uvezla glavne oružane sustave iz 13 različitih zemalja. Kina je najveći dobavljač, uglavnom zbog akvizicije sustava zračne obrane srednjeg dometa. Najveće vojne donacije dolaze iz Rusije i Bjelorusije.
Katarina Đokić napomenula je da bi se ova struktura mogla uskoro promijeniti jer su već potpisani ugovori s Francuska i Izrael, koji bi mogli postati glavni dobavljači Srbije u nadolazećim godinama.
„Ova raznolikost dobavljača pokazuje da Srbija nema jedinog vojnog saveznika i da ima dovoljno resursa i spremnosti podizati kredite za skupe oružane sustave, što je čini atraktivnim kupcem za različite izvoznike,“ rekla je Đokić.
SAD, Turska: ključni partneri za ostatak regije
Ostale zemlje zapadnog Balkana uvoze puno manji obim oružja. Albanija je druga u regiji, ali tek 103. u svijetu, s uvozom oko šest puta manjim od Srbije.
Kosovo je 118., Sjeverna Makedonija 138., Bosna i Hercegovina 144., a Crna Gora 152. od ukupno 166 primatelja glavnog oružja globalno.
„Zemlje NATO-a u regiji prvotno su reagirale na pritisak tijekom prve Trumpove administracije da povećaju obrambene izdatke i ulaganja u vojnu opremu. Nakon invazije Rusije na Ukrajinu, vidjeli smo dodatni porast narudžbi oružja,“ rekla je Đokić.
Situacija u Bosni i Hercegovini razvija se drugačije - ne bilježi se značajan porast vojnih izdataka, nego više ulaganja u policijsku opremu, što također može utjecati na percepciju prijetnji između dvaju entiteta, objašnjava Đokić.
Većina zemalja regije tradicionalno se oslanja na Sjedinjene Američke Države i Turska kao glavne dobavljače i donatore vojne opreme, čime se često jačaju političke veze sa savezom NATO.
Đokić ističe da planovi povećanja izdvajanja za obranu čine regiju zanimljivom tržištem i za druge izvoznike oružja, osobito Francuska, od koje nekoliko zemalja očekuje isporuke različitih oružanih sustava.
Primjer odnosa Albanije i Italije: Italija je već donirala patrolni brod Albaniji i odgovorna je za isporuku lakih oklopnih vozila u nadolazećem razdoblju, financiranih od strane Europske unije, piše DW.
Retorika i percepcija utrke u naoružanju
Iako se vidi porast nabave oružja, Đokić napominje da ukupni volumen ostaje relativno skroman u globalnim okvirima.
„Kada zemlje prelaze s nula nabave na nekoliko sustava, može izgledati dramatično u postocima. U kombinaciji s ratobornom retorikom političkih elita i senzacionalističkim izvještavanjem, to može stvoriti osjećaj nesigurnosti među susjedima i opravdati daljnje kupnje oružja,“ rekla je.
Takvu retoriku dodatno potiču vojni sporazumi potpisani između Srbije i Mađarska te Hrvatske, Albanije i Kosova, koje političari ponekad prikazuju kao nove vojne saveze.
„U Albaniji se srpska prijetnja često preuveličava, baš kao što se u Srbiji političkom retorikom preuveličavaju prijetnje iz susjednih zemalja,“ rekao je Radić. „Kombinacija politike i propagande pomaže opravdati nabavu oružja. Hrvatska pak želi izgraditi posebnu ulogu u regiji, posebno u odnosu na Srbiju, dok druge zemlje uglavnom slijede širi regionalni trend.“
Oba stručnjaka naglašavaju da se ti sporazumi ne mogu smatrati pravim vojnim saveznicima - uglavnom se radi o obuci, zajedničkim vojnim vježbama i koordinaciji aktivnosti koje bi se ionako odvijale unutar NATO struktura.
U takvim okolnostima, NATO ostaje ključni faktor odvraćanja u regiji, iako će njegova buduća uloga ovisiti i o širim dinamika unutar samog saveza.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....