13. srpnja 1955. godine, u prijepodnevnim satima, kod tada još poludivlje plaže Mogren u Budvi, život je izgubio mladi student elektrotehnike iz Čačka, Stevan Stevica Tomašević, u jedinom zabilježenom smrtonosnom napadu morskog psa u povijesti Crne Gore.
Vijest o ovoj nesvakidašnjoj tragediji bila je tog ljeta tek usput spomenuta u nekoliko šturih rečenica, među njima i u arhivskoj bilješci lista "Pobjeda" iz kolovoza iste godine, bez detalja, imena ili pokušaja rasvjetljavanja okolnosti tragedije.
Između legende i istine
U nedostatku institucionalnih izvora i službenih izvještaja, događaj se ubrzo pretvorio u lokalnu legendu, prenositelja straha, koji se, kako su tvrdili mještani, zadržao u sjećanjima čitavih generacija kupača i ribara. Upravo u tom vakuumu između činjenica i potrebe za objašnjenjem, nastale su prve senzacionalističke tvrdnje o "skakanju u usta morskom psu", “lešini magarca bačenoj u more”, "misterije brojeva"... Sve ove verzije opstajale su bez ijedne fotografije, znanstvene potvrde ili direktnog svjedočanstva, ali su, paradoksalno, postale dominantna naracija u medijima i usmenim predanjima.
Godinama poslije nesreće, uslijed sveprisutne tišine nad konkretnim činjenicama, prostor su zauzele i alternative koje su tragediju tumačile kroz prizmu banalne nesreće, među kojima se najupornije zadržala verzija da je Stevica stradao prilikom skoka sa stijena. Prema toj teoriji, koje se i danas drže pojedini lokalni izvori i forumi, student nije napadnut u moru, već je navodno skočio i smrtonosno udario u podvodne stijene, a snažne morske struje su potom tijelo odnijele dalje ka pučini. Ova pretpostavka nikada nije potkrepljenja niti jednim dokazom, niti svjedočenjem bilo koga tko je bio prisutan, ali se kroz desetljeća uvrstila u vjerovanje bez ikakve analitičke provjere. Štoviše, upravo ta verzija je postala zgodna za neutraliziranje teme o napadu morskog psa, jer je, u kontekstu tadašnjeg razvoja turizma, bilo poželjnije govoriti o "nesretnom skoku" nego o predatoru u Jadranu. U međuvremenu, obitelj žrtve i prijatelji koji su tragediji svjedočili nikada nisu javno govorili, pretpostavka je, dijelom i zbog ondašnjih društvenih okolnosti, a prvenstveno zbog bola koji nikada nije dobio prostor da bude jasno artikuliran.
Danas, sedamdeset godina poslije tragedije, portal Srbija Danas po prvi put objavljuje autentično svjedočenje osobe koja ima neposrednu obiteljsku vezu s ključnim očevicem, čovjekom koji je bio jedan od Stevinih najboljih prijatelja i čovjekom koji je bio u vodi s Tomaševićem u trenutku napada. Ovo svjedočenje D. J. prenijeto kroz riječi njegove kćerke Lj. U. donosi verziju događaja lišenu nagađanja, romantizacije i senzacije, verziju koja ima osobno, emotivno i povijesno utemeljenje.
- Tog ljeta su oni ljetovali u čuvenoj vili "Manojlović". Njih četvorica prijatelja su se najviše družila, odnosno Stevica i moj tata su bili jako dobri prijatelji i zajedno su živjeli u Loli (Studentski dom Kralj Aleksandar I kod Vukovog spomenika). Tata mi je pričao da je Stevica trebao u kolovozu ići na more, ali moj otac tada nije mogao, pa je Stevica otišao na ljetovanje u srpnju, kako bi bili zajedno na moru - počinje svoju priču Lj. U. kćerka D. J., čovjeka koji je svojim očima svjedočio smrti svog prijatelja
- Tog kobnog dana, 13. srpnja 1955. godine, na Dan ustanka Crne Gore, oni su se zapravo dogovorili da idu na Lovćen. Plan je bio da na Lovćenu provedu cijeli dan. Međutim, zbog velike gužve u kamionu (u to vrijeme se išlo "Dajcovim" kamionima s klupama) koji je prevozio i puno prvoboraca, nisu uspjeli pronaći mjesto. Poslije toga su odlučili posjetiti prijatelja u Sutomoru. Za Sutomore se išlo brodom koji je kretalo s doka Slovenske plaže u Budvi. Nažalost, brod su propustili za dlaku, gledajući ga kako se polako udaljava od mola. Inače, sva četvorica su bili odlični plivači, a Stevica je bio i kajakaš, bio je član čačanskog kajakaškog kluba. Po priči mog oca, Stevica je bio taj koji je onda predložio da tada odu na Mogren, gdje su se često kupali i gdje se tog dana kupala i njegova sestra - priča Lj. U. i uvodi u splet nesretnih okolnosti koje su prethodile stravičnoj tragediji.
- Kada su stigli na Mogren, na plaži je bila ogromna gužva, vjerojatno jer je tog dana bio praznik, pa su zato odlučili otplivati malo dalje, do stijena iza Mogrena 2 gdje su njih četvorica inače voljeli penjati se i skakati. (U orijentaciji prema spomeniku koji je postavljen, Lj. U. kaže da se tragedija desila iza plaže Mogren 2, kod uvala gdje postoje i podvodne pećine). Međutim, baš na toj stijeni, prema riječima mog oca, naišli su na neke zagrebačke balerine koje su se tu sunčale u toplesu, i oni nisu željeli da se djevojke osjećaju neprijatno, pa su nastavili plivati. Kako su svi plivali kraul stilom, jedan za drugim s glavom u vodi, Stevica je bio prvi, a moj otac četvrti. U jednom trenutku, moj otac je osjetio da ga neko udara po ramenu. To je bio momak koji je plivao treći po redu, ispred mog oca. Podigao je glavu iz vode, i čuo urlik: "Stevica se bori s morskim psom!". Moj otac je pričao da je sljedeća stvar koje se sjećao, to da su se njih trojica nekako, ne sjeća se ni kako, izvukli iz vode penjući se na neku malu vertikalnu stijenu. Vidjeli su kako se Stevica bori s morskim psom, koji se u jednom trenutku odmakao, a zatim opet, fatalno, naletio na nesretnog momka u jednom stravičnom prizoru - prizoru kog se Lj. U. sjeća iz priče svog oca i spominje ga s jezom u glasu, a koji iz poštovanja prema žrtvi i sugovorniku nećemo opisivati.
- Jedan jedini put nam je moj tata opisao tu stravičnu scenu. Tom prilikom nam je rekao da mjesec-dva nakon tragedije nije mogao govoriti. Nedugo zatim, barka koja je dolazila iz pravca Jaza, a koju je vozio mještanin, ih je uočila. On je njih i pokupio s te male stijene i odvezao na obalu, do Mogrena. Njih trojica su se htjeli vratiti na mesto tragedije potražiti svog prijatelja, računajući da je morski pas otišao. Međutim, Budvanin koji ih je doveo je rekao da ne želi ići, ali da će im dati barku. Pričalo se nakon toga da se već znalo da je tu bio morski pas, da je već bio viđen tu i da je došao za nekim engleskim brodom (ne američkim kako se pisalo) koji je išao iz Londona u Split ili prema Brijunima. To je po priči bio brod britanske kraljevske mornarice i pretpostavlja se da je morski pas došao za tim brodom, jer se pojavilo u vrijeme kada je taj brod prolazio tu - prepričava Lj. U. traumu koja je njenog oca morila cijeli život...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....