Kada ga je prije šest godina slušao na tribini na Filozofskom fakultetu, kada se, među ostalim, složio s ostalim govornicima da bi se crkva trebala konfrontirati s državom, tko god da je na vlasti, i da bi trebala biti korektiv društva inzistirajući na pitanjima morala i iskorjenjivanju mržnje, te kada je rekao da je moguće biti socijalist a ne biti kršćanin, ali da nije moguće biti kršćanin a ne biti socijalist i da isto to vrijedi i za borce za slobodu, vašem izvjestitelju je prošlo kroz glavu: "Bože, ovaj čovjek je iskreni kršćanin, zalutao je u Srpsku pravoslavnu crkvu. Teško da će dugo tu opstati."
Nažalost, to se pokazalo vizionarskim: Vukašina Milićevića, teologa i svećenika, Crkveni sud Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke Srpske pravoslavne crkve osudio je prije nekoliko tjedana na najtežu kanonsku kaznu – isključenje iz Crkve i oduzimanje zvanja svećenika. Zajedno s teologom Blagojem Pantelićem, koji je također isključen iz Crkve, poznati su po podršci studentima u blokadi, kao i po kritikama državnih i crkvenih vlasti.
Vukašin Milićević, danas direktor Fondacije "Ljuba Davidović" i član Predsjedništva oporbene i proeuropske Demokratske stranke (DS), oštro je reagirao na vijest ocijenivši da je donesena u dosluhu s vrhom države, "jer ovom režimu – kako u državi, tako i u crkvi – smeta svaki kritički glas". Rekao je i da je "počastvovan priznanjem" koje mu je vrh Crkve dodijelio i da će se potruditi "opravdati povjerenje", te da će nastaviti ukazivati na "licemjerje i herezu" vrha SPC-a.
U čemu se najviše, ako je moguće to sažeti, manifestiraju to licemjerje i ta hereza?
– U tome što se "jedinstvo", na koje se vrhuška SPC-a neprestano poziva, sastoji u pristanku na bespogovorno služenje jednom kriminalno-ratnohuškačkom projektu čiji je propagandni naziv "Srpski svijet". To je, s točke gledišta kršćanske doktrine i morala, jednako hereza koliko i licemjerje. U tome smislu, to što su me osudili kao ni manje ni više nego ateista čini mi osobitu čast, jer ja u zločeste idole jednog sluđenog i isfrustriranog plemena uistinu ne vjerujem, a još manje u autoritet plemenskih vračeva čiji je posao da tu sluđenost i frustriranost promoviraju kao stvar, oprostite mi što psujem, "identiteta".
Patrijarh Porfirije je prije izbora na najvišu poziciju predstavljao SPC i predvodio SPC u Hrvatskoj. Njegovi nastupi u to vrijeme bili su pomirljivi, nisu izazivali ni dizali tenzije i podjele; često je govorio o onim brojnim zajedničkim nitima učenja dviju crkava koje ih približavaju. Zbog toga je uživao ugled u hrvatskoj javnosti, među intelektualcima, novinarima... Danas, pak, čvrsto stoji uz režim koji redovito šalje poruke mržnje, iznosi neistine, targetira posebno Hrvatsku i tako destabilizira čitavu regiju posredno ugrožavajući, među ostalim, i položaj srpske manjine u Hrvatskoj. Zašto je napredovanje Porfirija u hijerarhiji SPC-a donijelo tu promjenu? Je li to neizbježna cijena napredovanja u hijerarhiji?
Crkva kao projekt kriminalno-političke elite
– Ovakav SPC je projekt kriminalno-političke elite koja, u različitim inkarnacijama i fazama, već desetljećima pustoši srbijansko društvo. Njezin zadatak je beskrajno reproduciranje autoviktimizacijskih mitova i anatemiziranje svakog pokušaja da se, kroz samokritičnu refleksiju, dođe do istinske moralne katarze društva. A ta samokritična refleksija trebala bi biti, pored svega drugog, u biti i jedna od temeljnih kršćanskih vrlina.
Što se tiče Porfirija, tu sasvim vrijedi ona čuvena izreka o tome da "ako želiš vidjeti kakav je netko uistinu, daj mu vlast". Međutim, u zemlji kakva je Srbija danas, vlast se čak ni ne želi prikazati lijepom i dobrom, već samo i isključivo nezamjenjivom.
I tu ne pomaže čak ni Porfirijeva slatkorječivost; njegove priče o ljubavi i spremnosti da se razumije i prihvate drugi i drugačiji samo pojačavaju okus gorčine i osjećaj ljigavosti koji nastaju pri suočavanju s činjenicom da on sve vrijeme odrađuje jedan vrlo prljav posao. Fasada je pala, ukazali su se mrak i praznina, a je li na njezinu mjestu ikada stajalo nešto drugo, pitanje je na koje bi samo Porfirije mogao odgovoriti. Kada bi htio.
Zbog čega je Crkva po pravilu čvrsto uz vlast? Je li razlog to što je preživio model čiji je korijen u dalekoj ljudskoj povijesti, kada se na društvo više gledalo kao na jedinstveni organizam u kojem svatko ima strogo određenu ulogu (pa se svećenik po defaultu moli za vladara, odnosno "glavu" društva) ili je stvar mnogo modernije koristoljublje, moć i materijalna dobrobit?
– Marx bi rekao da su koristoljublje, moć i materijalna dobit bili razlozi zbog kojih su svećenici u tom prijašnjem, kako ste rekli, modelu propovijedali i naučavali o društvu kao nekakvom jedinstvenom organizmu. I bio bi u pravu, naravno. Nakon što smo se oslobodili socijalizma, Jugoslavije i ostalih pošasti moderne, živimo sretno u društvenom modelu koji se sve više osvjedočuje kao kakav bastard kapitalizma i feudalizma.
I to ne tehnofeudalizma, jer ta je stvar namijenjena globalnom planu i velikim igračima, već onog klasičnog u kojem vladajuća klasa sve više i sve brutalnije naprosto ulazi u direktan posjed svega onoga što bi se danas moglo nazvati "zemljom". Otuda nema mjesta čuđenju što ovo što živimo tako podsjeća na prijašnje "modele".
I u Srbiji i u Hrvatskoj velika većina građana izjašnjava se kao "vjerujuća". Crkve, stoga, imaju značajan utjecaj u društvu, u raznim sferama života, pa i u politici. U Hrvatskoj je to Katolička crkva, koja je centralizirana i definitivno prozapadno orijentirana, dok je u Srbiji to SPC. Pravoslavne crkve nisu formalno centralizirane, ali veze SPC-a i Ruske pravoslavne crkve su stoljećima vrlo snažne. Koliko je ta veza kamen oko vrata Srbiji i razlog gotovo konstantne "pogubljenosti" u vanjskopolitičkom i civilizacijskom opredjeljenju Srbije? Bi li u aktualnom i sve vidljivijem sukobu Ruske i Grčke crkve (Carigradske patrijaršije) Srbiji bilo oportunije približiti se Grčkoj crkvi? Ima li uopće u SPC-u snaga koje tako nešto zagovaraju ili je ruski kurs apsolutno dominantan?
– Treba primijetiti i to da su, uz nekolicinu časnih iznimaka,među visokim klerom, obje crkve, usprkos drugačijoj usmjerenosti u kontekstu vanjske politike, u osnovi na istim političkim, radikalno konzervativnim i antimodernim pozicijama u vrijednosnom smislu. I to nije slučajno, razumije se. Hrvatska i Srbija su po mnogo čemu spojene posude. No, čak bi se i priroda te drugačije vanjskopolitičke orijentiranosti mogla propitati jer, u konačnici, europski neokonzervativci svojim postupanjem direktno služe agendama istočnih i prekoatlantskih centara moći koje se u mnogo točaka poklapaju.
Recimo, hrvatska javnost možda s tim nije upoznata, ali bi kao ilustracija ovome moglo poslužiti i to što su pripadnici srpskih političkih elita u Srbiji i BiH prolili mnogo suza nad odrom Charlieja Kirka, a crkveni su sajtovi i nalozi na društvenim mrežama bili preplavljeni tekstovima o, pazite sad, "čovjeku čije je ime crkva".
No, kada je riječ o odnosu SPC-a prema Vaseljenskoj patrijaršiji, to ne smije biti tek stvar oportunizma, već odnosa prema vlastitoj povijesti i tradiciji u kojoj Carigrad, ne treba na to podsjećati, zauzima neusporedivo važno mjesto.
A što se tiče odnosa prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi, stvarne povijesne veze tu ne igraju neku veliku ulogu, već je stvar u tome što današnja Moskovska patrijaršija funkcionira kao integralni dio i vjersko-propagandni odjel ruskog režima, koji među pripadnicima aktualne srbijanske elite ima mnogo ljudi na platnom popisu. Njima je pozivanje na "povijesne veze" idealan paravan za poslovne "kombinacije", a SPC je, zbog toga što posluje mimo regularnih financijskih tokova, naročito zgodan pogon za pranje novca ili savjesti, svejedno je.
Konačno, kada je riječ o "konstantnoj pogubljenosti u vanjskopolitičkom i civilizacijskom opredjeljenju Srbije", to je, s povijesne točke gledišta, relativno nov fenomen. U pitanju je konstrukcija srpskih klerofašista iz međuratnog i ratnog perioda, inspirirana jednako njemačkim koliko i ruskim "antizapadnjaštvom", koja se uspinje na pijedestal nacionalne ideologeme tek počevši od osamdesetih godina.
Sveta Stolica već dugi niz godina, pa i desetljeća, želi vidjeti papu u službenom posjetu Srbiji. Prema vlastitoj praksi, Vatikan to ne želi učiniti samo u dogovoru s vrhom države, već inzistira i na dozvoli vodeće crkve u toj zemlji, u slučaju Srbije SPC-a, koja se posjetu uporno protivi. Postoji li šansa da se to u dogledno vrijeme promijeni i što bi to značilo za odnos dviju crkava i općenito odnose među njihovim vjernicima? Koji je glavni razlog odbijanja inicijative za približavanjem dviju kršćanskih crkava, najprisutnijih na ovim prostorima?
‘Obrana pravoslavlja‘ od pape
– Tim se pitanjem u srpskoj crkvenoj javnosti zlobno manipulira. Stvari se nastoje predstaviti tako kao da netko "brani pravoslavlje" time što "sprječava" posjet pape, čime se samo želi skrenuti pozornost s potpunog moralnog bankrota SPC-a u vezi s brojnim neusporedivo važnijim pitanjima. Pa, molim vas, papa Frane je bio u službenom posjetu otvoreno i krajnje antiekumenski nastrojenoj Gruzijskoj pravoslavnoj crkvi! No, da odgovorim ukratko na vaše pitanje: kada je riječ o približavanju crkava, stvari se neće bitnije promijeniti dok je na vlasti aktualni srbijanski državno-crkveni režim. Kada je, pak, riječ o papinskom posjetu, dovoljan je jedan mig Aleksandra Vučića vodstvu SPC-a da do njega dođe. Ipak, pitanje je bi li onda takav posjet imao ikakvog smisla.
Jedan istočnjački guru s kojim sam imao priliku razgovarati – naš čovjek, ali sljedbenik vedske tradicije – rekao je da je kršćanstvo vrlo ozbiljna religija, vrijedna svakog poštovanja, i da i sa stajališta vedske filozofije vrlo pogađa "srž" bitka. Međutim, rekao je, istodobno je suviše komplicirana za današnje stanje svijesti ljudi i da se zbog toga Kristova crkva podijelila na tako mnogo često posvađanih dijelova. Što je potrebno da bi se sljedbenici Kristova učenja ponovno međusobno prepoznali i razumjeli? Ili korak dalje – što je svim drugim vjernicima u jednog Boga potrebno da načine isti taj korak?
– A da načinimo, možda, još jedan korak dalje pa da se zapitamo što je potrebno da bismo shvatili kako smo svi ljudi. To koliko ovo pitanje zvuči apsurdno zapravo ukazuje na to koliko je ono ozbiljno, jer se sve rasprave vode oko stvari koje bi trebalo da su po sebi razumljive. Kršćani se vjekovima, a i danas, dijele i spore u vezi sa stvarima o kojima je onaj za koga oni isti vjeruju da je Bog rekao posve direktno što o njima misli: na pameti mi je nedvosmisleno jasan Isusov odnos prema nasilju, prema organiziranoj religiji koja se služi nejasnim simbolima i čudnom odjećom kako bi sakrila da je ono što je pokreće gola ovosvjetska moć, o njegovu odnosu prema askezi i prema manipuliranju njome na polju javnog morala...
Ukratko, sve su to stvari o kojima se sam Isus vrlo jasno izjasnio, a kršćani se vrlo često svojim postupanjem njegovim riječima izruguju. Zašto? Zato što je moralna i intelektualna glupost nezamjenjivo sredstvo za stjecanje i očuvanje moći.
A žudnja za njom, za dominacijom čovjeka nad drugim čovjekom, ono je čega se treba osloboditi kako bi se načinili koraci koje spominjete, i to je oslobađanje, treba li na to podsjećati, ne tek pitanje poboljšanja, već opstanka čovječanstva u svakom zamislivom smislu te riječi.
Za kraj bih se vratio na slučaj vašeg isključenja iz Crkve i na to kako to utječe na vas: što za nekoga tko drži do duhovne ispravnosti, za iskrenog vjernika i iskrenog kršćanina znači isključenje iz Crkve? Može li se nastaviti normalan život u duhovnom i vjerskom aspektu i vjerska praksa ili je neophodno pristupiti nekoj drugoj, bliskoj crkvi? Kako pravoslavni kršćanin živi bez mogućnosti pričesti ili ispovijedi?
– Odgovorit ću kratko: što se mene tiče, biti kršćaninom znači odreći se pretenzija na "normalan" život, naročito u duhovnom i vjerskom smislu. Nikada mi nije polazilo za rukom razumjeti što to tragaoci za duhovnom ravnotežom i mirom nalaze u knjizi kakva je Novi zavjet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....