Izborni poraz Aleksandra Vučića i pad režima Srpske napredne stranke u Srbiji predstavljaju tektonski preokret koji iz temelja mijenja geopolitičku dinamiku čitave jugoistočne Europe. Sustav temeljen na hibridnoj autokraciji, kontroli medija i stalno podgrijavanom etno-nacionalizmu, mržnji i ratnim sukobima time gubi svoje temelje u svom arhetipskom rodnom mjestu, tamo gdje je još u devedesetima izvorno i ponikao.
Dalekosežan je i vrlo edukativan uspjeh veličanstvenog studentskog pokreta u Srbiji i svi koji te događaje minoriziraju su ili slijepi ili u golemome strahu od propasti vlastitih političkih tantijema. Gubitak vlasti dosadašnje garniture označava, naime, kraj ere u kojoj je Beograd funkcionirao kao glavno žarište regionalne nestabilnosti, nepresušnih medijskih manipulacija i permanentnog izvanrednog stanja. Vučićev pad relaksirat će ne samo politički život i atmosferu u Srbiji, nego i oko nje: na normalizaciju i simboličko okončanje rata trebalo je čekati gotovo 40 godina, no svemu dođe kraj.
Srbija s padom Vučićeva režima ulazi u kompleksno i izazovno razdoblje institucionalne reanimacije. Poredak koji je trajao 14 godina izgrađen je po modelu zarobljene države u kojoj su granice između vladajuće stranke, državnih institucija, kriminalnog podzemlja i medija bile potpuno izbrisane. Korupcija u tom sustavu nije bila nuspojava, nego osnovni mehanizam vladanja i glavni instrument redistribucije društvenog bogatstva prema partijskoj eliti i njihovim poslušnicima. Rušenjem vrha te piramide započinje teška no neizbježna razgradnja klijentelističke mreže, što novim vlastima nameće hitnu potrebu otvaranja tajnih ugovora, neovisne revizije javnih financija te korjenite reforme pravosuđa.
Važniji korak od tog čišćenja Augijevih štala bit će im samo oslobađanje medijskog prostora i dekonstrukcija dugogodišnje propagandne mašinerije, pošto bez slobodnih medija nema ni slobodnih građana ni političara. Prekidom državnog financiranja tabloidnih i medijskih tvornica mržnje i paranoje stvara se prostor za objektivno informiranje i postupno zacjeljivanje i liječenje duboko polariziranog društva. Srbija se mora vratiti ustavnom sustavu trodiobe vlasti i povratku političke debate u parlamentarne okvire.
Demontaža autokratskog sustava koji je desetljećima prožimao sve pore društva predstavlja najdelikatniji zadatak novih upravljača. Kako bi spriječili nastanak "političkog vakuuma" i izbjegli prazni revanšizam koji bi dodatno polarizirao društvo, novi predstavnici vlasti moraju najurgentnije korake poduzeti već u prvih 100 dana. Medijima koji su godinama kršili zakone, propagirali mržnju i služili kao stranačka propagandna glasila moraju se oduzeti nacionalne frekvencije i dodijeliti neovisnim redakcijama.
Javni servis RTS-a mora također odmah proći kroz restrukturiranje te otvoriti svoja vrata stručnjacima, oporbi i kritičkoj javnosti, te vratiti svoju ulogu informiranja svih građana. Nakon uspostave slobodnih komunikacijskih kanala, nova vlast mora staviti pod nadzor ključne državne agencije, ministarstva i javna poduzeća kako bi se spriječilo uništavanje dokumentacije vezane uz infrastrukturne projekte, nabave i ugovore.
Formiranje neovisnog antikorupcijskog tima sa specijalnim ovlastima za reviziju svih velikih državnih projekata također je više nego logičan korak u demokratizaciji i jačanju institucionalnih ovlasti u Srbiji, sutra možda i u Hrvatskoj. Uvođenje mehanizama za ispitivanje imovine državnih dužnosnika i s njima povezanih osoba, uz zamrzavanje sve imovine za koju postoji osnovana sumnja da je stečena kaznenim djelima također je pravedan i opravdan potez: nema dugoročnog ni trajnog oprosta bez adekvatne kazne koja mu prethodi. Prekid prakse u kojoj su policija i obavještajne službe služile za praćenje političkih protivnika i novinara valja označiti s njihovim stavljanjem pod čvrsti parlamentarni nadzor. Poznato je jako dobro i da bez neovisnog sudstva ne postoji vladavina prava, a bez vladavine prava nema ni stabilne države.
Vanjsko-političko sidrenje i relaksacija regionalnih odnosa biti će jedan od prioriteta nove vlasti u Srbiji: to jasno proizlazi iz riječi nositelja Studentske liste Ilije Srdanovića još u izbornoj noći. "Gradit ćemo bolju Srbiju, za dobrobit naših građana, za bolje odnose sa susjedima i cijelom međunarodnom zajednicom. Hvala svima", poručio je Srdanović.
Prvi službeni posjeti i izjave novih predstavnika srpske države moraju prekinuti retoriku "zatezanja konopa" i pokrenuti pragmatičnu suradnju s BiH, Hrvatskom, Crnom Gorom i Kosovom na bazi međusobnog uvažavanja. Tu je i predanija izgradnja europskog puta: slanje nedvosmislenog signala Europskoj uniji i međunarodnim financijskim institucijama da je Srbija spremna za stvarne, a ne deklarativne reforme u poglavljima vladavine prava i medijskih sloboda. Samo odlučnim, zakonitim i transparentnim djelovanjem u ovim područjima nova vlast može dokazati da nije tek "zamjena jedne garniture drugom", nego početak stvarne tranzicije Srbije u moderno i funkcionalno demokratsko društvo.
Za Hrvatsku ovaj politički preokret označava kraj dugogodišnje manipulatorske taktike Vučića i sudrugova u kojoj je Zagreb služio kao dežurni krivac i idealna meta za skretanje pozornosti sa srbijanskih unutarnjih problema. Bivši režim u Beogradu redovito je koristio zapaljivu retoriku, komemorativni inat i diplomatske incidente kako bi biračima skretao pažnju s pada životnog standarda i visoke korupcije u vlastitoj režiji. Nestankom takvih podražaja s beogradske scene bez pogonskoga goriva ostat će, međutim, i desne populističke opcije unutar same Hrvatske koje su godinama politički profitirale odgovarajući na srpske provokacije, a i servirajući Vučiću povode za njegova ideološka likovanja.
Sve to bi trebalo stvoriti konstruktivniju klimu za rješavanje dugogodišnjih otvorenih pitanja, poput nestalih iz Domovinskog rata, demarkacije granice na Dunavu i obostrane zaštite manjinskih prava. Umjesto medijskih predstava i političke trgovine, ta se pitanja napokon mogu prepustiti stručnim povjerenstvima i neposrednom institucionalnom dijalogu. Povrh svega, relaksacija političkih odnosa otvara put znatno jačoj gospodarskoj, kulturnoj i prometnoj suradnji, boljem prometnom povezivanju te sigurnijim investicijama s obje strane granice. Nadajmo se i skorom kraju sulude utrke u naoružavanju u kojem su nekad zaraćene i podjednako siromašne nacije u obostrano hranjenoj paranoji bezglavo trošile milijarde na nove strojeve za ubijanje.
U širem kontekstu, smjena vlasti u Beogradu izravno ruši prešutni pakt regionalnih autokrata i nacional-populista koji je godinama dominirao prostorom bivše Jugoslavije. Taj je sustav desetljećima funkcionirao po principu spojenih posuda, gdje bi nacionalističke izjave u jednoj metropoli smjesta izazvale reakciju u drugoj, a vlastodršci i tamo i ovdje nakon svega zbijali redove u vlastitom biračkom tijelu. Paradni je nacionalizam služio kao prilično jeftin anestetik koji je i tamo i ovdje odvlačio pažnju mentalno nezahtjevne javnosti s masovne korupcije i golemih ekstrakcija javnog novca u privatne džepove uz sistemsko slabljenje svih demokratskih kontrola. Gubitkom glavnog regionalnog generatora takvih tenzija razbija se kružni tok profiterske mržnje: kad Beograd prestane slati poruke o ugroženosti nacije, i ovdašnje parazitske politike izgubit će alibi za svoje ideološke harange, ritualni uvoz kostiju stradalih iz Drugog svjetskog rata, uništavanje zdravstva, školstva, pravosuđa i zdravog okoliša…
Posebno dubok i sudbonosan utjecaj ovaj preokret mogao bi imati na Bosnu i Hercegovinu, Republiku Srpsku te na politički opstanak Milorada Dodika. Dodik je svoju dugogodišnju vladavinu i agresivnu secesionističku retoriku temeljio upravo na snažnoj logističkoj, financijskoj i medijskoj potpori iz Beograda. Izbornim porazom dosadašnje srbijanske vlasti, Banja Luka ostaje bez svog ključnog regionalnog oslonca.
Nova, reformska vlast u Beogradu, usmjerena na vlastiti gospodarski oporavak i europske integracije, nema nikakav interes sponzorirati političke avanture koje ugrožavaju regionalnu stabilnost. Time Dodikova politika mirnog razdruživanja i blokade državnih institucija gubi stvarnu snagu i pretvara se u neodrživu politiku bez zaleđa. Oporba u Republici Srpskoj, koja je godinama trpjela strahovit pritisak i etiketiranje iz beogradskih medija, dobit će time prostor za ravnopravnu utakmicu, a građani Republike Srpske, pritisnuti lošom ekonomskom situacijom, bez nacionalističke dimne zavjese moći će jače usmjeriti svoj fokus na pitanja zaduženosti i rasprodaje resursa. U konačnici, relaksacija odnosa i smanjenje secesionističkih prijetnji iz Banje Luke automatski smanjuju i istovjetni "obrambeni nacionalizam" u Sarajevu i Mostaru, čime cijela Bosna i Hercegovina dobiva povijesnu priliku za izlazak iz desetljetne blokade, funkcionalniji rad institucija i ubrzanje puta prema Europskoj uniji.
Na prostoru čitave regije, uključujući Crnu Goru, Kosovo i Sjevernu Makedoniju, slom Vučićeva režima trebao bi označiti kraj ideološkog projekta koji je lažnu brigu o sunarodnjacima s druge strane granice pretvorio u alat za uplitanje u unutarnje stvari susjednih država. Crna Gora time dobiva prijeko potreban mir za nastavak europskih integracija bez vanjskih opstrukcija, dok dijalog Beograda i Prištine gubi dosadašnje elemente medijskog teatra i dobiva priliku za pragmatično i civilizirano rješavanje svakodnevnih problema. Uklanjanjem korupcije i nacionalizma kao osnovnih alata vladanja u Beogradu, čitava regija napokon dobiva priliku za tranziciju iz zone vječnog zamrznutog konflikta u stabilno i prosperitetno europsko okruženje. Naravno, pod pretpostavkom da će nova vlast u Beogradu doista biti progresivna, kompetentna i lišena fatalnih i krvavih nacionalističkih utega. Samo odlučnim, zakonitim i transparentnim djelovanjem može dokazati da nije tek "zamjena jedne garniture drugom", nego početak stvarne tranzicije Srbije u moderno i funkcionalno demokratsko društvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....