Tko je ćaci, a tko naci? Vučićeva demagogija sve je predvidljivija: tko je protiv njega, taj je i neprijatelj države

Očito uvjeren da su studenti “ispucali” sve svoje adute, Aleksandar Vučić pustio je s lanca sve pse čuvare svojeg režima i okrenuo pilu naopako.

Studentsko “Tko ne skače, taj je ćaci”, koje su masovno prigrlili čak i navijači Crvene zvezde, što je donedavno bilo nezamislivo (ipak je Vučić stari pripadnik Delija), vladajući je režim preinačio u “Tko ne skače, taj je naci”. Melodije autokracije mogu početi, zasad kao farsa. Asistiraju režimu odani tabloidi i njihove televizije: studentski se zahtjevi prikazuju kao napad na Srbiju, ugrožavanje države kao takve, a svaki incident koji se može pripisati prosvjednicima napuhuje se do razmjera pojave nacizma u Beču ili Münchenu 30-ih godina prošlog stoljeća. 

Istina, valja i to kazati, amorfna masa nezadovoljnih vladavinom sveprisutnog srbijanskog predsjednika daje povoda za generalizacije utoliko što na neka važna svjetonazorska pitanja nije dala odgovor još od prvih prosvjeda, nakon tragedije u Novom Sadu, kada je u padu “obnovljene” nadstrešnice poginulo ukupno 16 ljudi.

Naime, vrlo brzo je, već na prvim okupljanjima, postalo upadljivo da organizatori izbjegavaju europska obilježja, a da istodobno toleriraju četničku simboliku kod nekih prosvjednika, očito u strahu da bi inzistiranje na takvim temama moglo polarizirati mase, a onda i oslabiti pokret iznutra. Kosovo je također “tema o kojoj se ne govori”. Odnos prema Rusiji, ne daj bože spomenuti sankcije, također... Malo čudno, ako uzmemo prosvjednike koji već mjesecima traže promjene i drukčiju Srbiju zdravo za gotovo kao reformističku snagu.

Prosvjed za bolje društvo i uređeniju državu ne može proći bez četničkih obilježja

Cropix

Novi partizani 

U međuvremenu, “imperij” je uzvratio udarac. “Bolje ćaci nego naci” lansirao je u javni diskurs osobno predsjednik Vučić. Parola je osvanula na transparentima u Nišu i Beogradu (između Pionirskog parka, pretvorenog u tzv. Ćacilend “studenata koji hoće učiti”, i Narodne skupštine). “Blokaderi” su tako postali i – nacisti. Tipski negativci koji zaslužuju samo osudu. I protiv kojih se valja boriti, kazat će logički slijed pomno birane etikete. Jer kako bi Vučić bio pozitivac kad njegovi kritičari ne bi bili – nešto najgore iz kolektivne memorije. Ali iz Drugog svjetskog rata, devedesete su za Srbe bile daleko kompleksnije u podjeli “uloga”. Otud i etiketa – ustaša...

“U toj krilatici ima i mnogo toga više nego što je apologija ‘ćacija’. Kratka, pamtljiva i jasna, ona nosi nedvosmislenu poruku: Srbija je, kao i u Drugom svjetskom ratu, izložena frontalnom napadu ‘nacista’ i zato je dužnost svakog patriota da se svrsta uz nove partizane (‘ćacije’) i novog vođu narodnooslobodilačke borbe – Aleksandra Vučića. Već ovo zvuči dovoljno besmisleno, ali ima još!”, komentira Aleksandar Molnar, profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu, za portal Peščanik.

Kadar s prosvjeda ispred Narodne skupštine Republike Srbije u Beogradu

Cropix

“Očito je kako je bitnu ulogu igrao tajming: studenti, ili, točnije, ‘studenti u blokadi’, postali su ‘nacisti’ kad su prihvatili opciju prijevremenih parlamentarnih izbora, izrazili spremnost da podrže kandidate koji će ispuniti njihove zahtjeve i započeli pripreme za uključivanje u sam izborni proces kako bi kontrolirali njegovu regularnost. To im je Vučić očito upisao u najveći grijeh, zbog kojega je prihvatio rizik daljnjeg produbljivanja političke krize u Srbiji. Taman kad su se (na pritisak svih udruženih frakcija unutar Europske unije?) politički akteri u Srbiji usuglasili oko toga da prijevremeni parlamentarni izbori – ako su pošteni i slobodni i ako se organiziraju u razumnom roku – predstavljaju najsigurniji put izlaska iz političke krize, iz boce je pušten duh ‘nacizma’ koji taj put blokira i koji se nedvosmisleno može upisati u odgovornost Vučiću”, konstatirat će Molnar.

Sveučilišni profesor zato upozorava da parlamentarnim izborima treba “posvetiti mnogo veću pozornost nego do sada”.

Donose li prosvjednici stvarnu alternativu?

Vlado Kos/Cropix

Lekcije iz novije povijesti

“Lokalni izbori u Kosjeriću i Zaječaru rječito govore u prilog tome da u postojećim uvjetima nikakvi slobodni i pošteni izbori nisu mogući i da prvo predstoji borba za promjenu izbornih uvjeta (u tu je svrhu još moguće pridobiti pomoć Europske unije, koja se može pokazati kao presudna). Osim toga, za pobjedu nad Vučićem će i u poboljšanim izbornim uvjetima (koji, to je sasvim jasno, nikada neće biti zbilja slobodni i pošteni) biti potrebno formiranje mnogo većeg pokreta nego što su to ‘studenti u blokadi’”, kazat će, dodajući da treba izvući pouke s izbora 2000., kad se svrgavalo srbijanskoga ratnog vožda Slobodana Miloševića.

“Iskustvo DOS-a (Demokratske opozicije Srbije) pruža dvostruku – pozitivnu i negativnu – pouku: za pobjedu na izborima protiv samodršca koji kontrolira sve institucije neophodno je udruživanje svih oporbenih snaga (stranaka, pokreta i građanskih udruženja), ali nakon postizanja tog jednokratnog cilja moraju se odmah organizirati novi izbori koji omogućavaju povratak u normalno funkcioniranje demokracije (budući da smo valjda naučili lekciju da Zoran Đinđić trasira put k Aleksandru Vučiću)”, ističe Molnar.

I time nas vraća na početak teksta. Među Vučićevim trenutnim protivnicima očito ima i mnogo onih koji o puno toga misle isto ili vrlo slično kao i on. I nisu baš nikakva garancija bolje Srbije nakon Vučića.

Aleksandar Vučić i Miloš Pavlović - predsjednik s liderom ‘ćacija‘

Instagram Aleksandar Vučić