U zeničkom selu Vukotići, daleko od gradske buke, nastaju nevjerojatni stolarski radovi. Njihove linije su savršene, oblici precizni, a miris drveta u radionici svjedoči o životnoj strasti jednog čovjeka, Mufida Kozlića, koji više ne vidi ni svjetlost dana, piše Klix.
Rođen 1973. godine, ovaj skromni majstor je mladost proveo u Armiji Bosne i Hercegovine, gdje 1995. godine gubi vid na desno oko. Ipak, nije se predavao.
- S vidom na lijevo oko počinjem živjeti normalnim životom. Osnavao sam porodicu i počeo da nabavljam strojeve za stolariju, to mi je bila velika želja. Kada je posao stigao do ozbiljnog nivoa i velike potražnje za mojim stolarskim proizvodima, dolazi do bolesti i na lijevo oko, točnije do ablacije mrežnice, zbog koje sam završio na operaciji - kazao je Kozlić.
Mrak je pao pred očima, doslovno. Trebalo je mnogo vremena, strpljenja i unutrašnje snage da prihvati novi život, život bez vida. Nakon punih deset godina mirovanja, nešto se u njemu ponovno probudilo. Sjećanje na miris drveta, zvuk strojeva, toplinu drveta pod prstima. Vratio se u radionicu i, uz pomoć oca i brata, napravio maketu džamije. Taj trenutak bio je prekretnica.
- Mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon toga svakim danom sam više napredovao. Od prodanih maketa odlučio sam uzeti alat koji će mi olakšati i dodatno osigurati rad – rekao je nevjerovatni stolar.
Od maketa džamija, do drvenih zdjela za voće, šećer, kavu... Prsti su mu postali oči. Sluh ga i danas vodi uz buku mašina, dodir mu govori ono što drugi vide. Njegov rad ne samo da plijeni pažnju prolaznika, već je inspiracija i drugim majstorima.
- Kažem da je ovo dar od Boga i želim da ljudi vide kako je uz Božju pomoć sve moguće. Ni sljepoća ne mora značiti kraj života, već može biti početak nečeg novog i lijepog - poručuje Kozlić, donosi Klix.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....