Ovoga tjedna navršilo se točno četvrt stoljeća od otmice i brutalnog ubojstva bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, političkog oca, prijatelja, a kasnije i ljutog protivnika Slobodana Miloševića. Milošević, njegov politički nasljednik, u presudi Stambolićevim ubojicama označen je kao naručitelj egzekucije, skupa sa svojom suprugom Mirjanom Marković.
Stambolić je ubijen u jesen 2000. godine, tik pred sudbonosne rujanske izbore u Srbiji, na kojima su Demokratska opozicija Srbije (DOS) i njezin predsjednički kandidat Vojislav Koštunica konačno pobijedili Miloševića. Izborna pobjeda morala je biti obranjena na ulici 5. listopada.
Okrugle godišnjice Stambolićeve otmice u Srbiji sjetili su se slobodni mediji i dvije otvoreno proeuropske stranke – Pokret slobodnih građana i Zeleno-lijevi front. Na režimskim medijima obljetnica nije spomenuta, niti je itko od predstavnika vlasti išta u povodu toga izjavio.
Prema ocjenama sugovornika Slobodne Dalmacije, ali i mnogih javnih osoba i Stambolićevih suvremenika, prije 25 godina ubijen je čovjek koji bi, da je ostao na čelu Srbije, učinio nezamislivim da raspad Jugoslavije bude tako zločinački i tako krvav, jer uloga Srbije bila bi sasvim drukčija. Njegovo ubojstvo je, pak, snažan prikaz sunovrata u koji je bila pala Miloševićeva Srbija, ali govori dosta i o današnjoj Srbiji.
SFRJ se ne bi raspala u krvi i zločinima
Novinarka Antonela Riha, koja je bila urednica kultnog antirežimskog i antiratnog Radija B92, sjeća se u razgovoru za "Slobodnu" kako je u trenutku zamjene Stambolića Miloševićem na čelu srbijanskih komunista javnost mislila kako je riječ o smjeni jednoga komunista drugim.
"Nisam sigurna da su tada ljudi baš razumjeli što ta smjena znači, niti su znali tko je Slobodan Milošević, niti su mogli predvidjeti da će se uskoro Jugoslavija raspasti na najtragičniji i najkrvaviji način. Nisam baš dobra u toj alternativnoj povijesti i procjeni što bi bilo da je Stambolić ostao, ali mogu zamisliti kako bi se Jugoslavija i sa Stambolićem na čelu Srbije raspala, ali mislim da uloga Srbije u tom raspadu ne bi bila toliko krvava i toliko zločinačka. Stambolić je ipak bio političar starog kova, netko tko je u sebi imao i taj diplomatski potencijal jači od Miloševićeva. On nije bio nacionalist, nije koristio nacionalizam kao način opstanka na vlasti i mislim da je bio druga struktura ličnosti", kaže Riha za "Slobodnu".
Profesor Filozofskog fakulteta u mirovini Žarko Korać, koji je u vrijeme Miloševića bio u vrhu prvo antiratnog Građanskog saveza Srbije, a poslije lider Socijaldemokratske unije i potpredsjednik prve demokratske Vlade predvođene Zoranom Đinđićem, potvrđuje ovakve ocjene.
U razgovoru za "Slobodnu" kaže kako je sudbonosna Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, na kojoj je Stambolića politički eliminirao čovjek kojeg je politički sam stvorio i koji mu je bio osobni prijatelj, dugo bila pripremama, te da se zamjena Stambolića Miloševićem nije iznenada dogodila:
"Slobodan Milošević bio je prvi postkomunistički lider u istočnoj Europi koji je shvatio da se rigidnost komunističke doktrine najlakše zamjenjuje nacionalističkom doktrinom, jer one su vrlo slične. On je bio taj lider nacionalizma. Ivanu Stamboliću bilo je suđeno da izgubi."
Milošević je lako pobijedio, nastavlja Korać, Stambolića nitko nije branio, nije imao šanse.
"Stambolić svakako nije bio nacionalist, bio je svjestan složenosti Jugoslavije. Imao sam dosta puta prilike s njim razgovarati, bio je vrlo razuman čovjek, nije bio nikakav komunist-doktrinar. Bio je svjestan kako se svijet mijenja, kako se Jugoslavija morala mijenjati. Ja njega apsolutno ne vidim kao čovjeka koji je mogao biti lider neke ratne srpske politike, on to nikada ne bi uradio", kaže Korać.
Jugoslavija, nastavlja, nije mogla preživjeti iz raznih razloga, ali pitanje koje se mora postaviti jest – je li se morala raspasti kroz ovakav rat i jezivo krvoproliće da se raspadne: "Samo u BiH je izgubljeno sto tisuća života. To su stravični gubici, a gdje su povrijeđeni, protjerani, oteta i uništena imovina... Teško je i razmišljati o svim monstruoznostima koje su se dogodile."
Dalje kaže kako je Milošević želio biti neprikosnoveni lider srpskog naroda, da bi na kraju završio tako što je umro u zatvoru u Den Haagu, "gdje nije osuđen, ali gdje bi svakako bio osuđen da je poživio. Dakle, svakako bi srpska politika bila potpuno drukčija pod Stambolićem, ali Stambolić nije imao nikakvu šansu jer je transformacija Saveza komunista Srbije u jednu nacionalističku stranku poodavno već bila poodmakla".
Povukao se u sjenu, ali ne sasvim
U ratnim godinama, tijekom krvavog raspada Jugoslavije i osamostaljivanja država koje je uslijedilo, Stambolić nije bio direktno politički aktivan, ali ni sasvim u sjeni. Podržavao je javno kako prosvjede kojima je srbijansko društvo pokušavalo zaustaviti Miloševića početkom 1991., tako i antiratni pokret kada su se ratovi rasplamsali. Putovao je u ratno Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, ali i u Hrvatsku, no manje nego što je želio, jer su, kako je sam govorio, za nju Srbijancima bile potrebne vize.
"Te četiri godine (između njegove smjene i početka rata) nigdje se nije moglo progovoriti, a na mene su padale lavine raznih intriga i laži, s ciljem da se čovjek ponizi, diskreditira, diskvalificira", rekao je Stambolić u intervjuu za Radio Slobodna Europa neposredno prije nego je ubijen, 2000. godine, link OVDJE.
"To je bilo ponajteže izdržati. Godine 1991. prvi put sam počeo nešto javno govoriti kada su mi studenti to omogućili, kada je bila njihova pobuna. Tada sam govorio, pozivao studente da dezertiraju iz toga rata koji se priprema. Upozoravao sam ih kako je rat pred nama, kako je pripremljen i kako će čast svoga naroda oni spašavati tako što će dezertirati iz toga rata. Ali, to što sam tada govorio, nije se čulo od topova. Nije to govorenje imalo eha ni odziva", rekao je tada Stambolić.
Antonela Riha tumači da se u tom Stambolićevu nastupu i otvorenom pismu koje je tada uputio Miloševiću vidi sasvim jasno kako je taj njihov raskol bio ne samo politički, nego i privatni.
"On na kraju pisma poziva Miloševića da podnese ostavku i kaže ‘jedino ostavkom možeš uvjeriti svoje sugrađane i čitav svijet da nisi želio da od Kosova stvoriš balkanski aparthejd, od Jugoslavije ruševinu, a od Srbije napuštenu mučenicu. Iskoristi priliku da makar vlast vratiš regularno‘", podsjeća Riha na Stambolićeve riječi i zaključuje da se iz njih vidi način na koji je razmišljao.
"Ivan Stambolić je dugo šutio", nastavlja Žarko Korać. "On nije bio pasivan, ali nije se javno oglašavao, ostao je na čelu jedne manje državne banke... Sjećam se kada sam s njim putovao u opsjednuto Sarajevo, vukao je sa sobom veliku kutiju lijekova da bi ih odnio ljudima tamo. On je ostao duboko svjestan što radi politika iz Beograda i bio je jako protiv."
"Imao sam prilike s njim razgovarati, on je pokušavao uvijek se štititi. Uvijek bismo, vjerovali ili ne, sjeli u njegovo kupatilo da bismo razgovarali, mislio je da ga tu ne mogu prisluškivati, bio je svjestan da ga slušaju."
Kobna 2000.: Izbori...
Na suđenju Stambolićevim ubojicama, sud je u presudi Slobodana Miloševića i Mirjanu Marković označio kao nalogodavce. Motiv je, zaključeno je, bio politički.
To je tada zbunilo mnoge promatrače situacije u Srbiji, jer Stambolić se u javnosti nije pojavljivao kao mogući faktor u predstojećoj presudnoj bitki protiv Miloševića.
"Ne sjećam se priča da je on trebao biti lider opozicije. Na kraju krajeva, DOS se dogovorio da to bude Vojislav Koštunica. Jesu li oni u nekom trenutku razmišljali o Stamboliću, to apsolutno nije bilo javno i do sada bismo saznali da je takva ideja postojala od aktera koji su pravili DOS", kaže Riha.
Korać, međutim, ima drukčija saznanja: "On je pred sam Miloševićev kraj, pred izbore, osjećajući slabost Miloševića, razmišljao da se kandidira."
Kaže kako su ga predlagali neki lideri manjih antinacionalističkih stranaka DOS-a iz Vojvodine.
"Stekao je naknadnu želju da vrati Miloševiću ono što je ovaj učinio od Srbije. Nažalost, to ga je koštalo života. No on ne bi ni bio kandidat DOS-a jer već je bilo odlučeno da se kandidira Koštunica. Nije, na koncu, bilo ni realno da se on kandidira jer ga dugo nije bilo u javnosti, a i viđena je kampanja protiv njega. U maniri Miloševića, on je već bio politički diskvalificiran", kaže Korać i zaključuje kako je Stambolić izgubio glavu jer je smatrao da mu je dužnost Srbiji ponuditi neku drugu politiku.
... i mučka egzekucija metkom u potiljak
Ivana Stambolića ubili su pripadnici "Crvenih beretki", specijalne postrojbe Državne sigurnosti koja je nosila službeno ime "Jedinica za specijalne operacije" i koja je ratovala i činila zločine u Hrvatskoj, na vukovarskom ratištu i poslije širom Bosne i Hercegovine. To je isti eskadron smrti čiji su pripadnici tri godine nakon ubojstva Stambolića ubili i Zorana Đinđića.
Stambolića su oteli dok je džogirao kroz šumu na Košutnjaku, u Beogradu, gdje je redovno izlazio na rekreaciju. Oteli su bivšeg predsjednika i ubili ga s dva metka u potiljak. Tijelo mu je pronađeno u jednoj drugoj šumi, podalje, na Fruškoj gori u Vojvodini. Bilo je prekriveno vapnom, a javnost je zapamtila fotografiju njegove blatnjave bijele tenisice.
Na mjestu na kojem je pronađeno njegovo tijelo danas stoji malena kamena ploča na kojoj piše kako je tu ubijen bivši predsjednik Srbije.
Međutim, o njegovoj sudbini doznalo se tek nakon što je u ožujku 2003. ubijen Đinđić, nakon čega je uvedeno izvanredno stanje i proglašen rat protiv kriminala. Kako je to izgledalo, detaljno je opisao novinar Vremena Dejan Anastasijević, link OVDJE.
Antonela Riha sjeća se kako se u trenutku kada je Stambolić nestao dugo govorilo o nestanku, o otmici:
"Nije bilo nikakve potvrde da je ubijen, čak ni kada je DOS preuzeo vlast. Tada je bilo vijesti da ga nema u zatvorima, da ga vojska ne drži, postojala je ljudska nada da je on negdje živ. Ali kako je vrijeme prolazilo, postajalo je sve jasnije da je ubijen."
Korać podsjeća da je tada, kao potpredsjednik Vlade, tražio da se odmah formira komisija, u kojoj je i sam bio član, za otkrivanje Stambolićeve sudbine.
"Išli smo kod Stambolićeve supruge i izvijestili je da nemamo nikakve podatke o Ivanu i tek za vrijeme policijske akcije ‘Sablja‘ (nakon ubojstva Đinđića), jedan od ubojica je jedne noći, zaista potpuno spontano i bez ikakvog pritiska, pozvao dežurnog u zatvoru i rekao da bi htio nešto reći. I pred istražnim sucem i policijom je rekao gdje je zakopan Ivan Stambolić. Sutra izjutra odveo je policiju do tog mjesta", svjedoči Korać.
"Što je motiv svega toga, ja ne mogu dokučiti", nastavlja Riha. "Vjerujem da je to ubojstvo već dugo bilo planirano i da ono proizlazi iz nekog mraka tih paramiloševićevskih demonskih ideja... Teško je doista zamisliti što je bilo u glavama tih dvoje ljudi (Miloševića i supruge mu Mirjane) koji su osmislili toliko zločina."
Riha ne želi više od toga nagađati što su motivi
"Ono što je bitno znati i što je utvrđeno jest da su ga ubili ljudi iz resora Državne sigurnosti, da ga je ubila država. Kada je nestao i nekoliko dana nakon nestanka, apsolutno nije bilo riječi o njegovu nestanku u režimskim medijima. Danas apsolutno jasno znamo da je režim tada znao što se dogodilo, to nije bilo ništa ishitreno, nego vrlo dobro planirano. Na kraju krajeva, i mediji su – a tada je ministar informiranja bio aktualni predsjednik Aleksandar Vučić – dobili vrlo jasne upute da o tome šute", zaključuje ona.
"Ono što je ključno jest da je ubijen čovjek koji se protivio ratnoj politici Srbije i Slobodanu Miloševiću ne iz nekih osobnih, nego iz izrazito političkih razloga. Dakle, Ivan Stambolić nije bio čovjek nasilja, svatko tko ga je znao zna da je on bio jedan ugodan čovjek, vrlo razuman i uvijek spreman na razgovor. Nikada ga nisam vidio ni ljutog, ni bijesnog, uvijek je bio spreman na razgovor i jako sklon kompromisima u politici", završava profesor iskaz za "Slobodnu".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....