Ubitačna poruka Vučiću: Aleksandre, još si na slobodi? Zašto si tako neraspoložen? Zašto se praviš žrtvom?

Novinar i analitičar Vojislav Milovančević je u kolumni za Novu.rs postavio jedno pitanje bivšem predsjedniku države: Aleksandre, još si na slobodi?

Prenosimo njegovu kolumnu:

Aleksandre, još si na slobodi?

Bez nervoze i izvanrednih konferencija, molim lijepo. Ovo je novinarsko pitanje. Znam da si naviknuo da nakon ovakvih pitanja netko automatski ostane bez posla, slobode ili barem mirnog sna, ali mi imamo skromnije ovlasti: pitamo, pa čekamo odgovor, ponekad mjesecima i godinama. Ti si u toj koži tek nekoliko dana, a već ti se priviđa Gestapo s druge strane.

Vjeruješ li da je nama bilo mnogo teže s tobom?

Najavljuješ da ćeš zastupnički klub nazvati „Srbija protiv terora“. Nakon toliko godina u kojima ste nas batinama i propagandom uvjeravali da ste vi Srbija, saznali smo i punu radikalsku definiciju tog pojma: teror je nastao onog trenutka kad je Srbija glasala protiv vas.

Što reče ona nasmijana gospođa s groblja koju klinci vole dijeliti po mrežama: „Jako sam žalosna.“

Najviše te, rekao bih, peče brzina kojom tvoji kadrovi otkrivaju profesionalizam. Do nedjelje navečer čekali su da im s ekrana nacrtaš što trebaju misliti, a od ponedjeljka svatko zna zakone i granice svojih nadležnosti. Čovjek da se zaprepasti koliko „principijelnog“ svijeta ima u državnom aparatu. Izgleda da im samo ti svih ovih godina nisi dao da dođu do izražaja.

Kad sljedeći put nazoveš Marka Krička, pitaj ga što mu je važnije sačuvati: tebe, položaj ili vlastitu kožu. Ako počne govoriti o procedurama i neovisnim institucijama, sjedni prije nego što nastaviš razgovor. Nemoj se ni ljutiti na njega. Birao si ih da nepogrešivo nanjuše tko je jači, da razumiju što gazda traži i da ne postavljaju suvišna pitanja.

Sad se ispostavlja da su gradivo svladali, samo ti se ne sviđa što ga primjenjuju na tebi i tvojima. Nisu te svi ti ljudi voljeli, Aleksandre. Mnogi su samo strpljivo čekali svoj red za plijen.

To njihovo iznenadno otkriće zakona, međutim, ne briše njihov dosadašnji rad. Nećemo zaboraviti što su nam radili svih ovih godina, niti će se itko od njih moći razdužiti običnom ostavkom predanom u pisarnici.

Slušam kako tvoja Orleanska Djevica iz Jovankine vile, Ana Brnabić, već dramatično upozorava da se priprema tvoje uhićenje. Uznemiruje je mogućnost da budeš saslušan o rekonstrukciji kolodvora u Novom Sadu, kao da je sama pomisao da tužitelj nešto pita bivšeg predsjednika jasan dokaz državnog sloma.

Pa koga da pitaju, Aleksandre?

Kad se gradilo, znao si svaki detalj. Kad su se rezale vrpce, bio si u prvom planu i govorio kao da se sve gradi tvojim novcem. Kad je trebalo objašnjavati koliko napredujemo, nitko od tebe nije mogao doći do riječi. Sad bi da tvoju sveznajuću upućenost tretiramo kao bezazleni privatni hobi koji nema veze s predmetom?

Došlo je vrijeme odgovornosti, trenutak da s nama podijeliš to svoje enciklopedijsko znanje. I jedan besplatan savjet: na saslušanju odgovor na pitanje o šesnaest poginulih ne možeš završiti najavom otvaranja tvornice kabela. Valjda ti je to netko već objasnio.

Najavio si sjednice svih stranačkih tijela, pomlađivanje vodstva, promjene i borbu za Srbiju. Razumijem potrebu da grozničavo popuniš raspored. Neugodno je imati slobodno poslijepodne, a ne znati tko bi ti ga mogao rezervirati.

Ipak, promjena dvije trećine glavnog odbora neće promijeniti sadržaj ugovora o rekonstrukciji željezničkog kolodvora. Za tvoje trenutačne brige neusporedivo su važniji urudžbeni brojevi u tužiteljstvu od rednih brojeva na stranačkoj listi.

A priznanje poraza, kojim se ponosiš, bilo je doista dirljivo. Čovjek izgubi izbore, prizna rezultat, pa očekuje državno odličje zato što ga nije osporio. Hvala, Aleksandre. Sljedeći put možeš se mirne duše pohvaliti i time što si platio parkiranje i stao na crveno svjetlo na semaforu.

Građani su glasali da više ne odlučuješ umjesto njih i nisu ti nakon toga dužni popravljati raspoloženje.

Priznajem, godilo mi je gledati kako se mučiš objasniti stvarnost koja je odbila surađivati s tobom. Godinama si sa zastrašujućom lakoćom objašnjavao tuđu nesreću i imao spreman odgovor prije nego što bi itko stigao postaviti pitanje. Sad odjednom ništa nije jasno.

Pa nije ti ovo manekenska pista. Sjećaš se toga?

Kad tako neraspoložen počneš naricati o vlastitoj ugroženosti, sjeti se Bogdana Jovičića, kojeg su vezanih nogu doveli da pokopa oca. Uprava za izvršenje kaznenih sankcija objasnila nam je da su poštovane sigurnosne procedure. Čak su ispali milosrdni: ruke mu nisu vezali, da može nesmetano primati sućut.

Takva je bila vaša mjera ljudskosti. Da mladić pokraj očeva groba ima slobodne šake kako bi mogao primiti sućut.

On nije imao na raspolaganju sve televizije da mu danima mjere tugu, dok urednici objašnjavaju koliko mu je teško palo ono što mu se dogodilo.

Sjeti se i studentice koju su ispred Pravnog fakulteta čupali za kosu, pokušavajući joj licem nasilno otključati telefon. Njezinu ugroženost nisi doživljavao s ovakvim žarom.

Sad bismo, izgleda, trebali razumjeti kako je tvoja „tragedija veća“, dok promatraš kako se raspada RTS kakav si poznavao, a Vučićević u Informeru toliko jadikuje da čovjek pomisli kako se više boji poziva tužitelja nego pada gledanosti. Trebamo li sad i Željku i Jovani izražavati sućut u povodu najavljenog upokojenja njihova frankenštajnovskog Tanjuga?

Godinama su nas upravo ti medijski kuriri uvjeravali da si politički genij. Kakvo je to točno majstorstvo kad raspolažeš cijelim proračunom, javnim poduzećima, televizijama, tajnim službama i vojskom ljudi čija egzistencija ovisi o državnom i stranačkom aparatu?

Kupiš školu, postaviš svog ravnatelja, sam sebi sastaviš zadatke, pa očekuješ da ti se svijet divi što si učenik generacije.

Sad trebaš nešto pokazati bez tolikog državnog ulaganja u osobni genij. Zasad smo dobili novo ime zastupničkog kluba i pritužbu na uvjete rada.

Što se pitanja iz naslova tiče, odgovor zasad znamo – na slobodi si. U uređenoj državi za koju smo se borili to može promijeniti samo zakonit postupak, a ne nečiji gnjev, osveta ili stranački komitet.

Upravo zato trebao bi se ozbiljno zabrinuti.

Prošlo je vrijeme kad su te svi bespogovorno slušali.

Dolazi vrijeme u kojem će te morati pažljivo saslušati.