Je li Srbija 25. listopada samo promijenila vlast ili se dogodilo nešto mnogo važnije?
To pitanje možda najbolje sažima razgovor koji smo vodili s Urošem Đurićem, jednim od najprepoznatljivijih suvremenih umjetnika u Srbiji, desetljećima prisutnim na beogradskoj alternativnoj kulturnoj sceni i u javnim raspravama o politici, društvu i nacionalnom identitetu, o povijesnoj promjeni u Srbiji, studentima koji su uspjeli ondje gdje su prethodne generacije zakazale, nacionalnim simbolima, Željku Mitroviću i estradnim zvijezdama koje su služile režimu.
Đurića je šira publika upoznala i kao jednog od lovaca u srpskoj inačici popularnog televizijskog kviza "Potjera". No on nije čovjek koji lako pristaje na pojednostavljene odgovore. Starija publika ga se sjeća i po ulozi anđela obrijane glave u kultnom filmu "Mi nismo anđeli", posljednjem kriku za nekakvim normalnim životom puštenim iz grla generacije gurnute u neželjeni rat u trenutku kada su već gorjeli gradovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Đurić nam u razgovoru govori i o svojim korijenima koji sežu i u Hrvatsku, odnosima dviju država te zašto smatra da se Srbi ne moraju odreći nacionalnog identiteta kako bi se oslobodili nacionalizma.
Na pitanje postavljeno ovdje u prvoj rečenici, Đurić odgovara bez mnogo dvojbi. Ono što se dogodilo pobjedom studentskog pokreta, uvjeren je, daleko nadilazi uobičajenu smjenu političkih garnitura. A upravo bi to, smatra, moglo biti presudno za budućnost Srbije.
– Ovo je sada neko vrijeme interregnuma, jer se dogodila velika promjena. Ali to nije tek obična promjena režima. To je promjena koja mora biti vrijednosna, zato što se srpsko društvo, u najširem smislu, vrijednosno urušilo još krajem osamdesetih godina. Bio je to proces koji je iniciran političkim sredstvima, a zatim neprestano instrumentaliziran i legitimiran kao narodna volja – govori Đurić.
Da bi objasnio što misli, vraća se u te devedesete, u vrijeme Slobodana Miloševića i stvaranja političkog modela u kojem formalne institucije i stvarna moć nisu nužno bile na istome mjestu.
Milošević je, podsjeća, vješto koristio položaj na kojem se nalazio, dok su drugi ljudi formalno obnašali visoke državne funkcije. Stvorena je, kaže, kultura nevidljivog djelovanja, upravljanja iz sjene i miješanja u sve sfere društva.
– Ta je kultura postala legitimiran oblik vladavine tijekom više od trideset godina. Nažalost, ni nakon Miloševića ta igra nije prekinuta. Ona je u velikoj mjeri odredila vrijednosnu kulturu našeg društva.
I tu dolazimo do studenata.
– Studentska pobjeda značajna je upravo zato što od samog početka to nije bila bitka za pozicije vlasti. Njihovi zahtjevi od početka su nosili vrijednosnu kategoriju. Tražili su da se držimo onoga što piše, da institucije postupaju prema pravilima. To je vrijednosno i etičko pitanje.
Zato Đurić upozorava da pobjedu na izborima ne treba poistovjećivati sa završetkom promjena.
– Za takvu promjenu potrebno je vrijeme. Potrebno je stvoriti bitno drukčiju društvenu i političku kulturu, uspostaviti meritokraciju i drukčije društvene odnose. Studenti su dobili izbore i praktički povjerenje najširih slojeva društva da to provedu. Ali mnogi ljudi koji žele promjenu ne vide vlastitu ulogu u onome što se događalo prethodnih desetljeća. Svi smo na različite načine sudjelovali u stvaranju jednog mentaliteta. Zato će to biti proces.
Kako su studenti vratili dostojanstvo
Đurić je o potrebi vrijednosnog preokreta govorio i mnogo prije studentske pobjede. Posebno izdvaja intervju koji je prije otprilike tri i pol godine na platformi "Relativizacija" dao Ljiljani Smajlović, inače novinarki, urednici i autorici poznatoj po jakim nacionalnim, ako ne i nacionalističkim pozicijama.
Pitali smo ga otkud on uopće u takvom mediju, a odgovorio je da ga to mnogi pitaju i kako misli da upravo takva publika treba čuti stavove poput njegovih.
Tada je, kaže, izgovorio nešto što je dugo osjećao, a što je poslije, na njegovo iznenađenje, naišlo na snažan odjek među mladima.
– Moj ključni poziv tada bio je da se ljudi pomaknu i vrate sebi dostojanstvo. Mislim da je najveći problem ove sredine bilo upravo urušeno dostojanstvo. Pozivao sam ljude da se više ne ogrću zastavama površno, da ne slijede mitove i čitav onaj paket koji su im pripremali različiti režimi, masovno zloupotrebljavajući nacionalne osjećaje zahvaljujući tome što su imali sve poluge moći u svojim rukama.
Njegova poruka je jednostavna, ali se u Srbiji, očito, kao takva nije mogla prečesto čuti:
– Ako mislite da ste Srbi, potrudite se naučiti što to znači.
Snimka toga dijela njegova razgovora s Ljiljanom Smajlović počela se širiti društvenim mrežama. Đurić tvrdi da su mu tijekom sljedećih godina prilazili ljudi različitih generacija, često s gotovo identičnom reakcijom.
– Prvo bi mi zahvalili, kao da im je netko skinuo nekakav teret. A onda bi me pitali: "Zašto nam to nikada nitko nije rekao?"
To pitanje i danas ga zaokuplja, kaže.
– To bi trebalo pitati povjesničare i sociologe. Zašto je jedan umjetnik, suvremeni umjetnik koji se bavi sasvim drugim stvarima, morao istupiti i reći ono što sam desetljećima očekivao da će reći netko drugi?
Njegovo objašnjenje nije samo političko, nego i osobno.
– Osjećao sam to kao ogroman pritisak tijekom godina. Jednostavno sam istupio kao čovjek. Osjećao sam se kao čovjek bez dostojanstva, i to desetljećima.
A razloge za takav osjećaj nalazi u dva, naizgled suprotstavljena, narativa o Srbiji.
Između kolektivne krivnje i lažnog folklora
Ovdje razgovor postaje posebno zanimljiv, osobito kada se promatra iz Hrvatske.
Đurić, koji nam naglašava kako se posebno ponosi svojim višegodišnjim angažmanom na kultnom, naglašeno urbanom, antiratnom i antinacionalističkom Radiju B92 tijekom 1990-ih, odbacuje i nacionalističku mitologiju koju su desetljećima proizvodili srpski režimi i način na koji se, prema njegovu mišljenju, svim Srbima nametala kolektivna krivnja za ratove devedesetih.
– S jedne strane bili smo zasipani politikom krivnje za devedesete i zahtjevima za suočavanje s prošlošću. Ali ja sam se cijelo vrijeme borio za drukčije vrijednosti. Imam pravo reći da nisam bio dio toga. Imam pravo na svoje dostojanstvo.
S druge strane, nastavlja, nalazili su se režimi koji su gradili ono što naziva nakaznom i lažnom folklornom pričom o Srbiji i Srbima.
– Odlučio sam se suprotstaviti obama narativima. Ne postoji način da prihvatite tu krivnju i taj lažni folklor, a da istodobno sačuvate dostojanstvo. Prije svega moraju se odbaciti laži iz jednog i drugog narativa. To je veliko suočavanje koje nas sada čeka.
Ovo je, dakako, tema oko koje se u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, mogu voditi ozbiljne polemike. Pitanje individualne i kolektivne odgovornosti za devedesete, kao i odnos prema ratnim zločinima, nije tek stvar osobnog osjećaja dostojanstva.
No Đurićeva je teza zanimljiva upravo zato što ne traži odricanje od nacionalnog identiteta kao uvjet za odbacivanje politike koja je taj identitet desetljećima zloupotrebljavala.
I smatra da su studenti to razumjeli bolje od mnogih pripadnika prethodnih generacija.
– Mislim da su ovi mladi, inteligentni ljudi to shvatili bolje nego drugi. Oni su razumjeli da se svijet promijenio. Između nas vjerojatno postoji ogroman generacijski jaz, ali možda su upravo oni jedini mogli pobijediti ovo zlo.
Rock‘n‘roll, kolo i srpska zastava
Jedan od zanimljivijih prizora iz izborne noći u Srbiji bila su slavlja uz tradicionalnu narodnu glazbu i kolo.
Za dio građanski orijentirane javnosti, posebno one koja pamti demonstracije protiv Miloševića devedesetih, takvi su prizori bili razlog za određenu nelagodu. Neki su se pitali je li Srbijom, umjesto rock‘n‘rolla, zavladalo narodnjaštvo. Jer Miloševića smo skidali R‘N‘R-om, a ovi klinci sada se hvataju u kolo, moglo se čuti po mrežama.
To pitanje i takva opaska nisu nimalo bez osnova. Jer Srbija je proteklih desetljeća doživjela ozbiljnu kulturnu transformaciju, točnije sunovrat, a nacionalni simboli, narodna glazba i folklor često su korišteni kao instrumenti političke mobilizacije.
Pitamo Đurića dalje znači li to da su studenti, zato što su nakon pobjede zaigrali kolo, zapravo prihvatili kulturni model svojih prethodnika? Umjetnik misli da je takav zaključak potpuno pogrešan.
– Mislim da se pretjeruje. Prije svega, to nisu ista vremena. Svako vrijeme ima svoje odlike. Devedesetih je postojala snažna rock‘n‘roll scena, koja danas, nažalost, više nema istu ulogu. Ali rock‘n‘roll je u opadanju i u svijetu. Promijenile su se tehnologija, diskografska industrija i načini širenja glazbe.
Osim toga, smatra da se ne može zanemariti širi politički kontekst.
– Predstavnička demokracija urušava se kao kula od karata i svuda vidimo različite narodne pokrete. To nije samo pitanje kulture, nego i politike.
U tom kontekstu spominje i uspon europske krajnje desnice, uključujući njemački AfD, kao jedan od izraza dubokih društvenih promjena.
No u Srbiji, kaže, postoji nešto što se često previdi.
– Bili lijevo, desno ili u centru, mi dijelimo istu narodnu kulturu. Ona je naša, pa je naša. Ne možete izmisliti nešto što već postoji.
Studentsko korištenje narodnih pjesama tijekom kampanje i slavlja on vidi prije svega kao duhovitu i uspješnu političku komunikaciju i marketing.
– To je bio izvanredan marketinški studentski trik, upravo zato što su iskoristili postojeće kulturološke podjele. Glazba je bila neka vrsta soundtracka, i to duhovitog soundtracka političke propagande.
Đurić dalje u razgovoru navodi primjer koji mu je, čini se, najbolji dokaz da su stvari mnogo složenije nego što izgledaju.
– To su studenti koje ćete prije vidjeti na koncertu Fontaines D.C.-ja nego na koncertu narodne glazbe. Nekoliko dana nakon pobjede prostor (gdje je održavan koncert tog benda) bio je potpuno ispunjen i svi su znali pjesme napamet. A siguran sam da vrlo malo znaju napamet od pjesama koje su koristili za promociju.
I zaključuje:
– Fantastično je da isti ti mladi ljudi koji idu na Fontaines D.C. i pjevaju njihove najveće hitove, kada pobijede na izborima, uhvate jedni druge za ruke i igraju kolo. Mislim da je to fantastično!
No pitanje je i što se događa sa simbolima koji su tijekom prethodnih desetljeća postali gotovo monopol jedne političke i ideološke strane.
Srpska trobojnica, ćirilica... pojavljuju se u različitim oblicima na skupovima nove generacije. Za hrvatsku publiku to, razumljivo, može biti teško prihvatljivo, osobito kada je riječ o simbolima koji nose teško povijesno nasljeđe. Đurić, međutim, inzistira da se upravo u tome vidi koliko se stvari mijenjaju.
Za njega je važna činjenica da mladi ljudi ponovno prisvajaju simbole koje su prethodni režimi koristili za vlastitu legitimaciju. I to ne smatra povratkom u devedesete, nego pokušajem izlaska iz njih.
Zašto je Vučić izgubio bitku s novom generacijom
Đurić smatra da je jedan od ključnih razloga studentskog uspjeha bilo njihovo razumijevanje suvremenih komunikacija.
– Oni su bolje i vještije poznavali tehnologiju. Režim je možda poznavao tehnologiju vladanja, ali njegovi su timovi bili prespori. Prije svega, bili su to plaćenički timovi koji nisu mogli reagirati na vrijeme.
Posebno se osvrće na propagandne pogreške bivše vlasti.
Ovdje ispadamo iz klasične forme intervjua pitanje-odgovor i uglas uzbuđeno govorimo kakve su sve pogreške pravili. Vašem novinaru za oko je, tako, zapeo glavni plakat Vučićeve kampanje gdje on, fotografiran do pola trupa, stoji uz desni rub i – hoda na desnu stranu.
– Čovječe, pa on ode, pobježe s plakata, bila mi je prva misao kad sam to vidio – kazao je vaš novinar Đuriću. I okrenuo je leđa vlastitoj tekstualnoj poruci. Pa tko to tako radi, kao da su ga minirali njegovi, dodali smo.
Đurić se na to nadovezuje prisjećajući se vulgarnih poruka nakon tragedije u Novom Sadu.
– Zamislite da se obraćate društvu koje se još ne može oporaviti od tragedije, a vi mu pokazujete – srednji prst! Je li to realno? – pita zapanjeno.
– To je bio trenutak nevjerojatne bestidnosti. Nikada u životu nisam vidio bestidnije ljude. I ta ih je bestidnost na kraju došla glave.
Što će biti sa suradnicima režima? Recimo sa Željkom Mitrovićem...
Jedno od najzanimljivijih pitanja nakon promjene vlasti odnosi se na ljude koji nisu bili političari, ali su imali veliku ulogu u održavanju režima. Estradne zvijezde, televizijski vlasnici, javne osobe i drugi koji su godinama koristili bliskost s vlašću sada se suočavaju s novim okolnostima. Neki će se, nema sumnje, pokušati prilagoditi.
A među njima posebno mjesto zauzima Željko Mitrović, vlasnik televizije Pink – čije se bogatstvo, prema procjeni beogradskog Nedeljnika s početka 2026., približava iznosu od 600 milijuna eura – koja je jedan od najdugovječnijih simbola medijskog i estradnog sustava koji je preživio više političkih epoha.
Đurić smatra da Mitrovićeva priča zaslužuje ozbiljno istraživanje.
– Nadam se da ćemo jednog dana imati priliku saznati tko je zapravo Željko Mitrović. On je vrlo opskurna figura, koja nije imala podršku samo ovdašnje političke klase. Nadam se da će vrijeme pred nama, kada se otvore neki istraživački procesi, dati odgovore na mnoga pitanja.
Spominjemo mu tu i Mitrovićevu prisutnost na diplomatskim prijemima, pa i u ambasadama Sjedinjenih Država ili Velike Britanije, ali on odmah upozorava da se iz toga ne smiju izvlačiti previše jednostavni zaključci.
– Diplomati se inače povezuju s velikim dijelom društvenih elita jer se nikada ne zna na koju će se stranu društvo u nekom trenutku okrenuti. Zato sama prisutnost na takvim događajima ne mora mnogo govoriti.
Mnogo važnijom smatra ulogu Mitrovićeva medijskog sustava.
– Ono što o njemu svakako mnogo govori jest da je stvorio medijsku tvornicu za instrumentalizaciju masa, koja je svakom režimu bila korisna kada god mu je to trebalo. To je instrument zavođenja zajednice.
A upravo zato, smatra Đurić, Mitroviću bi nakon promjene vrijednosnog sustava moglo biti mnogo teže nego nakon obične smjene vlasti.
– Ako se promjene doista budu odvijale na način na koji su postavljene, za njega ne samo da neće biti mjesta, nego je vrlo vjerojatno da će se suočiti i s ozbiljnim sudskim postupcima.
Naravno, hoće li se takvo što dogoditi, ovisit će o eventualnim dokazima, institucijama i pravosudnim postupcima, a ne o političkoj ili moralnoj ocjeni njegova djelovanja.
Treba li oprostiti režimskim zvijezdama?
Ovdje Đurić iznosi stav koji se donekle razlikuje od onoga što se posljednjih dana može čuti među oštrijim kritičarima bivšeg režima. Ne misli, naime, da se svi koji su podržavali vlast mogu jednako tretirati.
– Većina ljudi su kompromiseri i licemjeri. Nažalost, tako je postavljen ovaj svijet. Imamo i biblijski primjer: kada je Poncije Pilat pitao narod želi li Barabu ili Isusa, izabrali su Barabu.
Đurić smatra da od estradnih zvijezda i sportaša nije realno očekivati istu vrstu etičke odgovornosti kao od ljudi čiji je rad neposredno povezan s društvenom kritikom.
– To su ljudi koji žive od vidljivosti. Njima je najvažnije da tu vidljivost ne izgube. Očekivati od njih nekakvu veliku etičku priču prilično je besmisleno. To jednostavno nisu profesije koje su na taj način postavljene.
U umjetnosti je, smatra, situacija drukčija.
– U kulturi, a osobito u suvremenim umjetničkim praksama, etika je vrlo prisutna, iako mnogima možda ne izgleda tako. Upravo su suvremene umjetničke prakse često bile među najvećim žrtvama različitih režima.
Ali čak ni kada govori o oportunizmu, ne smatra da je moralna osuda uvijek najbolji odgovor.
– Ne mogu od ljudi praviti nešto što nisu. Ne možete ljude osuđivati samo zbog kukavičluka. Možete ih osobno prezirati, ali kukavičluk je karakterna osobina.
Drukčije je, naglašava, kada je netko aktivno sudjelovao u progonima, zloupotrebama ili drugim nedjelima. Tada treba utvrditi što je konkretno učinio i kakvu je odgovornost imao.
– Hajke uglavnom ne služe ničemu. Meni je mnogo važnije da se uspostave drukčiji vrijednosni kriteriji.
A kada govori o budućnosti Srbije, vraća se onome što smatra temeljima svakog zdravog društva.
– Naša su umjetnička udruženja u jako lošem stanju. Država se konačno mora zauzeti za stvaranje drukčijeg društvenog i kulturnog modela. To se ne može napraviti bez zakonskih temelja i potpore onome što su stupovi društva: zdravstvu, obrazovanju i kulturi.
– Moramo imati zdravu naciju, obrazovanu naciju i naciju s jasnim kulturnim identitetom.
Hrvatska kao očevina, Srbija kao domovina
Razgovor s Đurićem za hrvatske čitatelje dobiva dodatnu dimenziju kada se dotaknemo njegova obiteljskog podrijetla.
Njegove veze s Hrvatskom nisu samo kulturne i profesionalne.
– Nekada sam se volio šaliti da je Hrvatska moja očevina, a Srbija moja domovina. Otac mi je rođen u Hrvatskoj, a moj dom je u Srbiji.
Otac mu je rođen u Grubišnom Polju, obitelj potječe iz Velike Pisanice, a obiteljski korijeni, kaže, vode još dalje u prošlost.
– Moja je obitelj u Veliku Pisanicu došla početkom 18. stoljeća iz Dalmacije. Ne mogu se odreći činjenice da su moji odande. I ne samo moji. Korijeni moje supruge i mnogih mojih prijatelja također su rasuti po cijelom prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Nabraja Crnu Goru, Istru, Makedoniju, Mađarsku...
– Naši su korijeni svuda. Zato ja taj prostor i dalje doživljavam kao jedinstven kulturni prostor.
Đurić kaže da je tijekom godina primjećivao kako njegove izjave nailaze na odjek i u Hrvatskoj.
– Imao sam priliku pročitati komentare na svoje nastupe i podcaste. Iznenadilo me koliko ih dolazi iz Hrvatske, i to vrlo afirmativnih i pozitivnih. Bilo mi je drago što su riječi koje sam prvenstveno upućivao ovdašnjoj zajednici doprle i do Hrvatske.
Kaže i da Srbi moraju očuvati kulturni identitet u bivšim Jugo-republikama, uz napomenu da očuvanje kulturnog identiteta ne znači mijenjanje granica.
– Tim ljudima treba omogućiti da čuvaju svoju tradiciju, koja je ondje višestoljetna. To nije nešto što je palo s Marsa.
Može li nova Srbija ponovno postati prijetnja Hrvatskoj?
To je, naposljetku, jedno od pitanja koje zanima hrvatsku javnost.
Studentski pokret pobijedio je Vučića, ali njegova politika prema Kosovu, Republici Srpskoj i susjednim državama još nije potpuno razjašnjena. Nacionalni simboli i snažno izražen srpski identitet dijela studentskog pokreta izazivaju i određenu zabrinutost u Hrvatskoj.
Postoji li opasnost da nova Srbija, premda demokratskija, u regionalnim odnosima postane jednako problematična kao prethodna?
Đurić odbacuje razloge za takav strah.
– Mislim da nema razloga da se bilo tko u ovom trenutku plaši Srbije. Srbija se prije svega mora pozabaviti sobom.
Ali pritom iznosi i kritike na račun Hrvatske, smatrajući da i u hrvatskoj politici ponegdje postoje dvostruki standardi kada je riječ o teritorijalnim i nacionalnim pitanjima.
Takve stavove povezuje i s povijesnim razvojem hrvatskog nacionalnog identiteta.
– Hrvatska je nacija koja se teško izgrađivala, kroz velike otpore i probleme. Zato ima taj defenzivni karakter i druge često doživljava kao prijetnju. Ako netko to razumije, imat će razumijevanja i za takve istupe.
To je, dakako, njegova interpretacija hrvatske povijesti i političke kulture, a ne nešto oko čega bi u Hrvatskoj ili postojao konsenzus.
No Đurić smatra da budućnost dviju država ne mora biti određena starim sukobima.
– Mi i dalje živimo isprepleteni. Nadam se da će neke druge okolnosti omogućiti da taj život ponovno bude mnogo više usmjeren na zajedništvo nego na sukobe.
Ujedno upozorava na ono što smatra ulogom vanjskih čimbenika u regionalnim sukobima.
– Treba imati na umu da su mnogi od tih sukoba bili inicirani izvana i da i danas postoje interesi vanjskih čimbenika kojima ne odgovara mir na ovom prostoru.
Takva tvrdnja svakako otvara dodatna pitanja, posebno kada je riječ o odgovornosti domaćih političkih elita za ratove devedesetih. Ali Đurićeva je poruka o budućnosti jasna: smatra da Srbija najprije mora promijeniti samu sebe, a da odnosi sa susjedima trebaju biti usmjereni prema suradnji.
Generacija koja je uspjela ono što drugi nisu
Na kraju razgovora ponovno se vraćamo studentima.
Đurić je uvjeren da se dogodilo nešto što prethodne generacije nisu uspjele ostvariti, iako su mnoge od njih desetljećima pokušavale promijeniti Srbiju.
Zašto baš ovi mladi ljudi?
Zašto su uspjeli ondje gdje su propadali politički projekti, građanski prosvjedi, opozicijske koalicije i pokušaji društvenih reformi?
Odgovor, prema Đuriću, nije samo u tehnologiji, komunikacijama ili političkoj organizaciji.
Riječ je i o sposobnosti da se iziđe iz starih ideoloških rovova.
Mladi ljudi koji slušaju suvremeni britanski i irski rock mogu bez kompleksa igrati kolo. Mogu nositi srpsku zastavu, a da pritom ne podržavaju politiku koja je desetljećima tu zastavu koristila kao vlastiti simbol. Mogu inzistirati na nacionalnom identitetu, a istodobno zahtijevati institucije, odgovornost i pravnu državu.
Đurić vjeruje da su upravo u tome napravili veliki iskorak.
– Oni su razumjeli ono što mnogi drugi nisu: da se svijet promijenio. I da se više ne može živjeti u istim podjelama i s istim lažima.
Hoće li se pokazati da je u pravu, tek ćemo vidjeti.
Jer pobjeda na izborima, koliko god uvjerljiva bila, još nije dokaz da je društvo promijenilo svoje vrijednosti. A Srbija ima dugu povijest velikih političkih nada koje su završavale razočaranjem.
Ipak, Đurić u ovom trenutku ne pokazuje mnogo straha od ponavljanja povijesti. Njegovo je uvjerenje da su studenti uspjeli vratiti nešto što je Srbija izgubila mnogo prije Vučića. Ne samo mogućnost da bira vlast. Nego i osjećaj da može ponovno odlučivati o tome kakva želi biti.
A možda je upravo u tome najveći izazov koji čeka novu Srbiju: dokazati da se nacionalno dostojanstvo može graditi bez nacionalističke mitologije, da se vlast može promijeniti bez stvaranja novih nedodirljivih vladara i da se ljubav prema vlastitoj zemlji ne mora dokazivati neprijateljstvom prema susjedima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....