Iskustva bosanskohercegovačkih žena koje su boravile u Siriji svjedoče o složenim motivima radikalizacije i odlaska – od emocionalnih praznina i traženja smisla do manipulacije i potrage za pripadnošću. Umjesto duhovnog ispunjenja mnoge su doživjele nasilje, izolaciju i teške traume, a nakon povratka u BiH suočile su se s novim izazovima – stigmom, birokratskim preprekama i manjkom institucionalne podrške. O svemu piše Slobodna Europa.
Istraživači Atlantske inicijative u publikaciji “Narratives of Bosnian Women in and Beyond ISIL” donose rijetke ispovijesti povratnica iz Sirije, koje su najčešće bile regrutirane preko interneta i ekstremističkih mreža. Jedna od autorica studije Nejra Veljan objašnjava da su razlozi odlaska bili različiti, ali su se u njihovim pričama stalno ponavljale slične emocije: osjećaj praznine, potraga za značenjem i potreba za pripadanjem.
„Neke su bile vođene idealima o pravednijem društvu i duhovnoj obnovi, druge su slijedile partnere u potrazi za sigurnošću. Mnoge su, međutim, bile žrtve emocionalne manipulacije i ranijih trauma koje su ih učinile ranjivima“, kaže Veljan.
Suhejlina priča: „Od prvog dana sam shvatila gdje sam došla“
Suhejla (39), Bosanka koja je 2016. napustila dom i otišla u Siriju, ispričala je kako su joj obećanja o „životu vođenom vjerom“ brzo razbijena stvarnošću brutalnog režima. „Od prvog dana shvatila sam što sam učinila. Žene nisu imale nikakva prava – bile smo zatočenice“, prisjeća se.
Strah je bio stalni dio života. „Molila sam se da sve završi jednim udarom bombe“, kaže. Najgore iskustvo bile su prisilne scene pogubljenja: „Muž me natjerao da gledam kako ubijaju mladića. To me progonilo mjesecima.“
Suhejla je nakon godinu dana uspjela pobjeći, ali je završila u turskom zatvoru, gdje je rodila dijete vezana lisicama. Nakon deportacije u Sarajevo, sama se suočavala s procesom oporavka. „Nitko iz institucija nije došao. Pomoglo mi je pisanje – to je bila moja terapija“, govori. Danas želi posao i stabilan život za svoju djecu, uz podršku koju nikada nije dobila.
Iman: od pjesnikinje do udovice u kalifatu
Iman je bila odlikašica nagrađivana za poeziju, no nakon upoznavanja starijeg muškarca na Facebooku, život joj je krenuo drugim smjerom. Preselila se u Gornju Maoču, poznatu po selefijskoj zajednici, gdje postaje druga supruga. Kada je suprug odlučio otići u Siriju, i ona je pošla s njim, trudna, a toga još nesvjesna.
U Siriji se suočila s kontrolom, strahom i ratnim gubicima. Nakon pogibije supruga smještena je u „mudafu“ – kuću za udovice i djecu, gdje su žene često bile izložene prisili ponovne udaje. „Udala sam se opet samo da izađem odande“, kazala je, no drugi muž pokazao se nasilnikom.
Pokušaj bijega završio je uhićenjem i boravkom u raznim kampovima, gdje su uvjeti bili surovi. „Rodila sam sina u šatoru, bez pomoći.“ Nakon povratka u BiH 2019. nije kazneno gonjena, ali je svjedočila o zlostavljanju i prošla dug proces oporavka uz psihoterapiju. „Terapija mi je pomogla pronaći mir i ponovno graditi život s djecom“, kaže.
Drugi glasovi: Lejla, Ajla, Ehlimana i Selma
Svaka priča nosi slična obilježja – emotivne ranjivosti, zablude o idealiziranom životu u Siriji i kasnije teškoće pri reintegraciji. Lejla je otišla iz ljubavi i želje za slobodom, no vrlo brzo spoznala je okrutnost života pod ISIL-om.
Ajla je kroz ratne traume i gubitak postala podložna ekstremnim idejama; danas u BiH pokušava obnoviti život s djetetom koje ima ozbiljne psihološke posljedice.
Ehlimana je u Siriju otišla kako bi pokušala vratiti kćer, ali je i sama zaglavila u vihoru rata.
Selma je logistički i emocionalno snažnija, no i dalje čeka muža koji se nalazi u sirijskom zatvoru, fokusirajući se na brigu o djeci i vlastito ozdravljenje.
Djeca i daljnji izazovi
Prema podacima istraživača, više od 120 državljana BiH još je uvijek u kampovima i zatvorima na sjeveroistoku Sirije, uključujući više od 60 djece. Od posljednje repatrijacije 2019. nije bilo novih povrataka, iako međunarodne organizacije pozivaju BiH da preuzme svoje građane.
Stručnjaci upozoravaju da je reintegracija dug i zahtjevan proces koji zahtijeva empatiju i stručno vođenje. „Žene koje su se vratile ne trebaju nadzor nego razumijevanje. Uspjeh ovisi o ljudskom pristupu, edukaciji stručnjaka i međuinstitucionalnoj suradnji“, naglašava Veljan.
Sudbine ovih žena podsjećaju na to da iza svake brojke stoji čovjek – s pogreškama, kajanjem i nadom. Njihovi glasovi otkrivaju koliko su tanke granice između potrage za smislom i ponora manipulacije te koliko je važno društveno razumijevanje u procesu oporavka i reintegracije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....