Eksplozija se događa tek nakon udara. Upravo ta rečenica najbolje opisuje filozofiju iza GBU‑57 Massive Ordnance Penetratora – oružja koje je doslovno dizajnirano da “proguta” desetke metara zemlje i betona prije nego što se uopće aktivira. Dok klasične bombe razaraju površinu, GBU‑57 MOP je zamišljen kao čelično koplje: udar, prodor, tišina – i onda, duboko pod zemljom, eksplozija koja ruši ono što je desetljećima smatrano posljednjom linijom obrane.
GBU‑57 je vođeno streljivo mase oko 14 tona, dugačko 6,2 metra, s čeličnim tijelom BLU‑127 i kombinacijom GPS/INS navođenja. Zbog svojih dimenzija i težine može ga nositi samo strateški bombarder B‑2 Spirit, dok se novi B‑21 Raider tek priprema za tu ulogu. U trbuhu te bombe nalazi se više od 2,4 tone visokoenergetskog eksploziva AFX‑757 i PBXN‑114, “pakiranog” u posebno otporan čelik Eglin koji joj omogućuje da preživi ekstremna opterećenja pri probijanju podzemnih struktura prije detonacije.
Uspon MOP‑a počinje ranih 2000‑ih, kada američka vojska u Iraku shvaća da tadašnji bunker‑busteri često ne uspijevaju uništiti tvrdo utvrđene objekte zakopane duboko pod zemljom. Rezultat je program “Big BLU”: jedna grana razvija MOAB, gigantsku zračnu bombu za razaranje velikih površina, a druga – GBU‑57 – specijalizirano oružje za precizno ubijanje ciljeva skrivenih u planinama i dubokim betonskim utvrdama. Nakon godina testiranja na White Sandsu i prilagodbi bombardera, MOP ulazi u operativnu uporabu početkom 2010‑ih, ali ostaje u svojevrsnom limbu – oružje koje svi spominju, ali nitko ne koristi.
To se mijenja 22. lipnja 2025. Toga dana sedam B‑2 bombardera polijeće na misiju koja će označiti povijesnu prekretnicu u konceptu podzemne obrane. Cilj su iranska nuklearna postrojenja Fordow i Natanz, simboli desetljećima građenog uvjerenja da se ključne tehnologije može sakriti dovoljno duboko da ostanu izvan dosega konvencionalnog oružja. Prema službenim podacima, tijekom tog napada ispušteno je 14 GBU‑57 – dvanaest na Fordow, dva na Natanz.
A tih bombi se najviše boji ajatolah Ali Hamenei. Kao vrhovni vođa Islamske Republike Iran on je, istodobno, najviše vjersko i političko tijelo u državi, figura koja potpisuje rat i mir, odlučuje tko smije izaći na izbore i u krajnjoj instanci određuje granice ovlasti svake druge institucije u zemlji. I od Trumpa se skriva u bunkeru. A taj bunker je čak siguran i od atomskog naoružanja, ali od velike bombe penetratora - nije!
Za razliku od predsjednika, čije je sjedište vidljivo i protokolarno jasno locirano, Hameneijev svakodnevni život i sigurnosne lokacije okruženi su slojem tajnosti. Njegov službeni ured i rezidencijalni kompleks nalaze se u visoko osiguranom “kompleksu vodstva” u blizini ulice Pasteur u središnjem Teheranu – zatvorenom kampusu koji obuhvaća ured vrhovnog vođe, džamiju/huseiniju za veća obraćanja te službenu kuću vodstva, poznatu kao Beit‑e Rahbari, “Kuća vodstva”. Riječ je o prostoru koji je ujedno administrativno srce režima i Hameneijev politički dom, mjestu gdje prima strane izaslanike, okuplja vojni i vjerski vrh i odakle se u piramidu vlasti slijevaju upute i dekreti. Tijekom posljednjih eskalacija s Izraelom, dio izvora iz egzila tvrdio je da je vođa povremeno premještan u posebno zaštićeni podzemni bunker u sjeveroistočnom Teheranu, što dodatno potvrđuje koliko je njegova fizička sigurnost pitanje državnog opstanka.
U kakvom točno bunkeru živi?
U “normalnim vremenima” Hamenei živi i radi u izrazito čuvanom kompleksu Beit‑e Rahbari u središnjem Teheranu – to je kombinacija ureda, rezidencije i ceremonijalnog prostora, okružena visokim zidovima, PZO‑om i jedinicama Revolucionarne garde. No tijekom zadnjih velikih kriza – izraelskih udara na Teheran i eskalacije s SAD‑om – više ne boravi stalno ondje: niz neovisnih medija i izvora iz iranske oporbe tvrdi da je premješten u posebno utvrđen podzemni bunker u Teheranu, opisan kao ojačani kompleks s mrežom međusobno povezanih tunela.
Ti su izvještaji posljednjih tjedana postali konzistentni: Iran International, izraelski i indijski mediji te nekoliko svjetskih portala navode kako se Hamenei i njegova obitelj skrivaju u bunkeru na području Lavizana na sjeveroistoku Teherana, odnosno u “specijalnom podzemnom skloništu” u gradu, kamo je navodno premješten nakon procjene vrha vojske da je rizik od američkog ili izraelskog udara naglo porastao. Isti izvori tvrde da je sklonište projektirano kao ratni zapovjedni centar: snažno utvrđeno, s podzemnim dvoranama i tunelima koji omogućuju kretanje i komunikaciju čak i u slučaju masivnog zračnog napada.
Teheran nikada službeno nije potvrdio postojanje “Hameneijevog bunkera”, ali je šutnja sama po sebi indikativna. Nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje postojanje podzemnih zapovjednih centara – satelitske snimke već godinama pokazuju intenzivne radove na utvrđivanju strateških lokacija, dok izvještaji o premještanju vrhovnog vođe pod zemlju korespondiraju s trenucima najvećih vojnih napetosti. U tom smislu odgovor na pitanje “ima li bunker?” glasi: da, prema brojnim i relativno pouzdanim izvorima, Hamenei danas ne ovisi samo o zidovima Beit‑e Rahbarija, nego o cijelom skrivenom, ojačanom podzemnom skloništu dizajniranom upravo za trenutak kada se rat preseli nad Teheran.
No, taj bunker može probiti posebna ameička bomba. Stoga se podsjetimo što je bomba napravila nuklearnim postrojenjima, posebice Fordowu.
Fordow je posebna priča: postrojenje ukopano duboko u planinski masiv, skriveno ispod vapnenačke stijene i slojeva betona, godinama se smatralo “tvrdim orahom” i u stručnim analizama se često navodilo kao primjer onoga što bomba MOP navodno ne može pouzdano uništiti. No, amwrička bomba ga je uništila. Evo i konkretnih podataka.
Udar GBU‑57 na Fordow, Natanz i Isfahan ostavio je iza sebe tri različita, ali povezana scenarija: razbijenu srž iranskog obogaćivanja urana, paraliziranu konverziju i golema otvorena pitanja oko toga koliko je program zaista unazađen.
Na Fordowu su B‑2 bombarderi ispustili dvanaest GBU‑57, ciljajući ventilacijske šahtove izravno iznad podzemnih dvorana s centrifugama. Satelitske snimke ubrzo su pokazale šest velikih kratera na planini, grupiranih upravo oko tih točaka, dok je Institut za proučavanje rata procijenio da su bombe detonirale unutar kompleksa i stvorile udarni val daleko jači od onoga što bi centrifuge mogle podnijeti. IAEA‑in šef Rafael Grossi potom je potvrdio da “centrifuge u Fordowu više ne rade”, a analize navode kako su uništene sve kaskade IR‑1 i IR‑6 koje su proizvodile gotovo 90 posto iranskog urana obogaćenog na 60 posto – praktički srce programa visokog obogaćivanja.
Natanz je pogođen s dvije GBU‑57 i salvo krstarećih raketa Tomahawk. Komercijalne satelitske snimke snimljene nakon udara prikazale su dva nova kratera promjera oko 5,5 i 3,2 metra, točno iznad dijelova podzemnog kompleksa, što ukazuje da su bunker‑busteri barem djelomično “ušli” u kritične zone ispod površine. Istovremeno, Tomahawci su raznijeli dio nadzemne infrastrukture, uključujući objekte za napajanje i pomoćne zgrade, pa je cijeli lokalitet ostao bez struje i logističke potpore. Dok dio američkih obavještajnih izvora tvrdi da podzemne centrifuge u Natanzu nisu u potpunosti uništene, konsenzus analitičkih kuća je da je postrojenje operativno “utišano” najmanje godinu do dvije, jer Iran prvo mora sanirati štetu, provjeriti kontaminaciju i tek onda eventualno pokušati ponovnu instalaciju opreme.
Isfahan je bio drugačiji tip cilja – ondje nije bilo GBU‑57, nego masovni napad Tomahawcima na površinske i polupodzemne objekte. Posebno je stradala Uranium Metal Conversion Plant, ključna za pretvaranje urana u metal i pripremu gorivnih elemenata, koja je prema OSINT analizama “gotovo potpuno uništena”, uz teška oštećenja tvornice goriva za istraživački reaktor u Teheranu. Time je pogođena “kemijska” karika lanca – bez Isfahana Iran teško može kvalitetno upravljati prelascima između različitih oblika urana, što dodatno komplicira bilo kakav brzi pokušaj obnove programa.
Zajednički nazivnik tih udara je da su Fordow, Natanz i Isfahan kao funkcionalna trojka stavljeni izvan pogona: Fordow je ostao bez centrifuga koje su proizvodile najosjetljiviji, 60‑postotni uran, Natanz se suočava s ozbiljnim podzemnim i nadzemnim oštećenjima, a Isfahan je izgubio gotovo cijeli konverzijski kapacitet. Pentagonova procjena je da je iranski nuklearni program time “gurnut unatrag” za jednu do dvije godine, iako same zalihe već obogaćenog urana ostaju dugoročni problem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....