Američki napad na tri iranska nuklearna postrojenja bio je zahtijevan vojni podvig. Piloti B-2 bombardera letjeli su bez pauze čak 37 sati. Radi se o jednoj od najdužih zračnih operacija u modernoj povijesti.
Melvin G. Deaile, umirovljeni pukovnik američkog Ratnog zrakoplovstva, sudjelovao je 2001. godine u rekordnoj 44-satnoj operaciji iznad Afganistana. Udar na iranska nuklearna postrojenja, u kojem je sudjelovalo preko 125 zrakoplova, opisao je kao „nevjerojatan podvig“. Sedam B-2 bombardera poletjelo je iz Missourija prema Iranu, dok su drugi letjeli zapadno kao mamci. U misiji su sudjelovali i lovci, izviđački zrakoplovi te tankeri za gorivo prenosi CNN.
- Najimpresivnije mi je bilo to što je sedam aviona izvelo sedam različitih naleta u razmaku od samo pola sata - rekao je Deaile.
Deaileova poznata misija dogodila se u ranim danima operacije "Enduring Freedom", neposredno nakon napada 11. rujna, kada su SAD pokrenule ofenzivu protiv talibana i Al-Kaide. Iako su trenirali na simulatorima do 24 sata, njegov najduži pravi let dotad trajao je 25 sati.
Posade su bile unaprijed određene, ali nisu znale točan trenutak polaska. Liječnici su im davali tablete za spavanje kako bi se odmorili prije uzlijetanja.
- Znali smo samo da, ako predsjednik izda naredbu, letimo te noći - prisjetio se Deaile.
Na dan misije probudio se tri-četiri sata prije leta, obavio brifing s pilotom i drugom posadom te poletio u bombarderu imena “Spirit of America”.
Tijekom leta piloti su se izmjenjivali - dok je jedan upravljao zrakoplovom, drugi bi se odmarao na sklopivoj ležaljci iza sjedala. Unatoč nervozi, nakon nekog vremena umor bi ipak prevladao. Sunčeva svjetlost im je pomagala da ostanu budni jer su letjeli prema zapadu i tako usporavali unutarnji sat.
Na raspolaganju su imali i tzv. “go pilule” - amfetamine za održavanje budnosti.
- Let je dug, a koncentracija mora ostati visoka. Tablete su bile službeno odobrene od strane liječnika - rekao je, uz napomenu da se pravila mijenjaju i da ne zna koriste li se još uvijek.
Unatoč sofisticiranosti bombardera B-2, WC je ostao primitivan. Postojao je kemijski WC, ali se koristio samo u nuždi. “Privatnost je značila da kolega samo gleda u drugu stranu”, rekao je. Kako bi spriječili dehidraciju, piloti su svakog sata pili po bočicu vode, dok su urin odlagali u tzv. "piddle packs" - vrećice s upijajućim materijalom sličnim mačjem pijesku. Hranu su sami pakirali, a dobivali su i specijalno pripremljene obroke za konzumaciju u letu.
Nakon što su preletjeli Pacifik i jug Indije, krenuli su na sjever i napali ciljeve u Afganistanu. Prvi nalet trajao je oko četiri sata, ali kad su izašli iz afganistanskog zračnog prostora, naređeno im je da se vrate i izvedu još jedan napad. Deaile je tada uzeo još jednu dozu amfetamina. Nakon drugog naleta, sletjeli su na američku bazu Diego Garcia u Indijskom oceanu.
Steven Basham, umirovljeni general koji je 1999. upravljao B-2 bombarderom iznad Srbije, opisao je polazak na misiju kao "najnadrealniji trenutak". Subotnja misija bila je posebna po bombama koje su nosili – GBU-57 “Massive Ordnance Penetrator”, teškim oko 13.600 kg, osmišljenim za probijanje debelih slojeva zemlje i betona. B-2 je jedini zrakoplov sposoban nositi ih, a ovo je prvi put da su te bombe upotrijebljene u stvarnoj borbi.
Sedam bombardera ponijelo je više od deset takvih bombi, a prema Bashamu, njihovo ispuštanje, iako riječ o tonama tereta, nije znatno utjecalo na let zahvaljujući naprednoj tehnologiji letjelice.
Najnaporniji dio misije, dodaje, bio je punjenje goriva na povratku, kad su posade već bile iscrpljene. No, ono što ih je motiviralo bio je povratak u američki zračni prostor i glas kontrolora koji je rekao: “Dobrodošli kući.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....