Sjedinjene Države obavijestile su saveznike da kreću u vojno zauzimanje Harga. Predsjednik Donald Trump nada se da će preuzimanjem naftnih terminala u Hargu prisiliti teokratsku vlast u Teheranu na predaju ili barem na deblokadu Hormuškog tjesnaca. Trenutno oko 3000 brodova pluta Perzijskim zaljevom i čeka deblokadu Hormuza. Gotovo četvrtina svjetske nafte prolazi tim područjem, pa je blokada tjesnaca, koja je potpuno iznenadila američke stratege, dovela do povremenog porasta cijene barela nafte na oko 100 dolara.
Kako će točno osvajanje Harga utjecati na deblokadu 800 kilometara udaljenog Hormuškog tjesnaca, Trump nije posebno objasnio, ali očito je da ga neočekivana blokada tjesnaca, jedini razvidni strateški potez koji je Iran imao u srazu s višestruko nadmoćnijim neprijateljem, muči više nego što američki predsjednik želi priznati.
Iako Donald Trump stalno ponavlja kako je uništio 100 posto iranskih vojnih kapaciteta, preostalih nula posto svakog dana gađa izraelske gradove, i to sve više s razornim efektom. Nešto u ovom postotnom računu američkog predsjednika i njegova ministra rata ne štima baš najbolje. A nešto ne štima ni s računicom koju su izveli pri odluci o vojnoj invaziji na Harg, koji su već u više navrata bombardirali. On se jednostavno nada političkom popuštanju službenog Teherana. Nada se da će bez glavnog izvoznog čvorišta, preko kojega 90 posto nafte odlazi u Kinu, prisiliti režim da popusti.
Međutim, Teheran prijeti protumjerama. Medijska agencija Tasnim, pozivajući se na iranske dužnosnike, piše da će Iran u tom slučaju posredstvom hutista u Jordanu pojačati napade na brodove koji prolaze tjesnacem Bab el-Mandeb, pa dalje kroz Crveno more plove ka Sueskom kanalu. Teško da će hutisti proizvesti isti efekt kao što ga je postiglo zatvaranje Hormuza. Izraelski i američki napadi već su ih značajno vojno oslabili, a Crvenim morem patroliraju i brodovi nekoliko europskih zemalja. Hutisti k tome financijski i vojno u potpunosti ovise o Iranu, koji im u ovom trenutku ne može baš previše pomoći.
Drugu protumjeru koju je Teheran najavio lakše je provesti – uništiti energetsku infrastrukturu u susjednim zemljama koje su "udomile" američke vojne baze. Naime, nešto manje od 80 posto energetskih i postrojenja za desalinizaciju vode nalazi se u obalnom području Perzijskog zaljeva i stoga nadohvat iranskim dronovima i krstarećim raketama kraćeg dometa, poput Fateha i Šahaba. Najprije bi na meti mogla biti najveća solarna elektrana na Arapskom poluotoku, Muhamed Bin Rašid al Maktum u Dubaiju. Južno od toga grada u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nalaze se plinska elektrana i postrojenje za desalinizaciju vode Jebel Ali. Kako će bez vode i klima-uređaja izgledati život u velikim staklenim neboderima Dubaija, nije baš teško zamisliti, ali svakako nije jetseterski. Možda u prvom valu Iran neće gađati elektranu Barakah kapaciteta 5600 MW kod Abu Dhabija, prvu nuklearnu elektranu u arapskom svijetu.
U Kataru su na meti plinske elektrane Ras Laffan i Umm Al Houl, svaka od po nekoliko tisuća MW kapaciteta. U Kuvajtu Al Zour i Subiya, te solarni park Šogaja na zapadu zemlje. Postrojenje Az Zour proizvodi 10 posto kuvajtske struje i 20 posto desalinizirane vode, a plinska elektrana Al Qarayyat jedna je od najvećih svoje vrste na svijetu, pa bi Iran njezinim uništenjem ugasio svjetlo u dobrom dijelu Saudijske Arabije.
Treće što bi Iran mogao učiniti jest čitav Perzijski zaljev zasijati protubrodskim minama. Amerika tome ne bi imala što suprotstaviti jer četiri minolovca klase Avanger (USS Gladiator (MCM-11), USS Shrike (MCM-7), USS Sentry (MCM-3), USS Devastator (MCM-6), koje je već uputila u rezalište, neće stići na vrijeme povući, opremiti i uvesti u akciju. Neselektivno bi se tada na meti našlo onih 3000+ brodova koje smo ranije spomenuli i sasvim je sigurno da bi to za sobom povuklo ljudske žrtve trećih zemalja.
A Hormuški tjesnac ostao bi i dalje zatvoren.
Nije sporno da Amerika može osvojiti otok Harg, koji je s 20 četvornih kilometara približno jednak hrvatskim otocima Viru, Murteru ili Žutu. Već su Šolta i Pašman tri puta veći.
Trump je uputio najmanje dvije jurišne amfibijske skupine prema Iranu. Sa zapadne obale SAD-a krenula je amfibijska skupina Boxer (ARG), koju čine USS Boxer (LHD-4), USS Comstock (LSD-45) i USS Portland (LPD-27) s ukrcanom 11. ekspedicijskom skupinom marinaca (MEU). Iz indopacifičke regije povučena je desantna skupina Tripoli s pripadnicima 31. ekspedicijske skupine mornaričkog pješaštva i većim brojem transportnih letjelica Osprey. Drugim riječima, sve operativne kazaljke postavljene su tako da ukazuju na kombinirani pomorsko-zračni desant na Harg. Amerikancima naruku ide to što Harg ima aerodrom s pistom dugom 2,3 kilometra.
Problem je s Hargom što je to koraljni otok, nešto manje od 40 kilometara udaljen od iranskoga kopna. Struktura obale je takva da mu se s mora može prići tek na nekoliko mjesta, od kojih se većina nalazi sa strane okrenute kopnu. Sve ostalo je stjenovita obala s podmorskim hridima. To znači da američka mornarica treba jako voditi računa o plimi i oseci. Drugi je problem što su zračni, pa nakon njega i pomorski desant vojne operacije visokog rizika u kojima je faktor iznenađenja ključ uspjeha.
U ovom trenutku svi znaju da Amerikanci dolaze, znaju gdje bi se mogli iskrcati i znaju u koje vrijeme (plime), a veličina otoka i obalna cestovna mreža pogodna je za brzo prebacivanje braniteljskih snaga. Jednom kad Amerikanci nogom stupe na otok, branitelji će u kratkom roku tamo poslati sve što imaju na raspolaganju. Za iranske snage obrana otoka mogla bi biti samoubilačka misija, a Amerikanci su znali gubiti vojnu opremu čak i pri uvježbavanjima zračnog i pomorskog desanta (u Španjolskoj im je 2010. potonuo tenk). Ukratko, obje strane mogu računati na ozbiljan gubitak u ljudstvu, ali oni to ionako znaju. K tome, moraju odmah očistiti i obližnji pješčani otok Harko, na kojem su već sada ukopani iranski topnički položaji s kojih se može gađati svaka točka Harga.
Drugo je pitanje što će američki marinci raditi na otoku kad ga jednom osvoje. Činjenica da su u dometu čak i manjih dronova znači da će napadi biti svakodnevni, a domet Fateha 110 i Šahaba 1 od 300 kilometara govori da će ih Iranci gađati s položaja koji su dosta daleko od obalne crte. Trump može birati – ili će te rakete, za koje je tvrdio da ih je već sve uništio, gađati iz aviona, ili će u akciju poslati pješaštvo i tako zakoračiti u svoj "vlastiti Vijetnam".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....