Reza šah Pahlavi (Reza Khan), kasnije začetnik Pahlavi dinastije, bio je čovjek koji je odlučio Iran na silu uvesti u 20. stoljeće. U uniformi, s pogledom vojnika naviklog da prima, ali i izdaje zapovijedi, pojavio se na ruševinama stare Qajar države i obećao red, napredak i nacionalni ponos. U zemlji kojom su vladali plemenski šefovi, vjerski autoriteti i strane sile, njegov uspon izgledao je kao početak jedne nove, moderne priče. No upravo će ta brutalna modernizacija, odrađena bez sluha za ritam vlastitog društva, desetljećima kasnije zapaliti fitilj koji će srušiti ne samo njegovu dinastiju, nego i sam model vladavine koji je stvorio.
Rođen daleko od sjaja dvora, iz skromne pozadine, Reza je karijeru gradio u kozačkoj brigadi – vojnoj sili koju su dugo kontrolirale strane ruke. Ondje uči hijerarhiju, disciplinu i jednostavnu logiku moći: onaj tko kontrolira vojsku, kontrolira državu. Početkom 1920-ih Iran je iscrpljen, razderan između stranih interesa, slabog središta i lokalnih gospodara rata. U veljači 1921. Reza s odredima maršira prema Teheranu – bez romantičnih parola, ali s jasnom ambicijom. Udar koji slijedi ruši dotadašnji poredak i otvara prostor novom centru moći. U godinama koje dolaze penje se stepenicu po stepenicu: od zapovjednika do ministra rata, potom do premijera, da bi naposljetku parlament formalno okrunio ono što je vojska već učinila stvarnošću – 1925. proglašava se novim šahom i osniva Pahlavi dinastiju.
NOVA VIZIJA IRANA
Njegova vizija Irana bila je radikalno različita od svijeta u kojem je odrastao. Umjesto carstva plemena i dvorskih intriga, želio je nacionalnu državu, čvrsto centraliziranu, nalik na europske modele koje je promatrao s divljenjem, ali i zavišću. Prvi korak bio je slom starih struktura. Plemena se razoružavaju, nomadi prisilno naseljavaju, lokalni moćnici gube svoje male kraljevine. Iz Teherana se poput mreže širi nova državna birokracija, nova vojska, novi zakoni. Gradovi dobivaju ceste, mostove, željezničke pruge. Transiranska željeznica, probijena kroz planine i pustinje, nije bila samo infrastrukturni projekt – bila je simbol ideje da se raspršen, razlomljen prostor spoji u jedinstvenu cjelinu kojom upravlja jedan centar i jedan čovjek.
Promjene su zahvatile i samo ime zemlje. Dok je ostatak svijeta još uvijek govorio o Perziji, zemlji iz bajki, 1935. iz Teherana dolazi zahtjev: odsad Iran. Nova riječ za staru civilizaciju trebala je označiti prekid s egzotičnim orijentalnim imidžem i naglasiti moderni nacionalni identitet. No ključ svega bio je odnos prema religiji. Šah nije ukidao islam – to bi bilo nemoguće u društvu čiji je identitet stoljećima isprepleten s vjerom – ali je odlučio jasno dati do znanja tko u državi ima posljednju riječ. Vjerski autoriteti, uleme, morali su se naviknuti na novu realnost: više nisu oni ti koji određuju ritam politike, nego država koja se predstavlja kao sekularna, racionalna, moderna.
Ta sekularizacija nije bila nježna. U obrazovanju država sustavno jača svjetovne škole, naglašava nacionalnu povijest, jezik i lojalnost prema monarhu, dok se vjerske institucije potiskuju na rub javnog prostora. U odjeći i javnom nastupu također se nazirala promjena epohe. U gradovima se potiče zapadnjački stil, tradicionalna nošnja gubi status norme, otkrivanje žena postaje politički čin. Sve što je podsjećalo na staru, vjerski dominantnu sliku društva, sada se stigmatizira kao zaostalost i prepreka napretku. Islam nije zabranjen, ali islam kao politička snaga biva nadziran, ograničavan, povremeno i brutalno ušutkavan.
Sukobi su bili neizbježni. Kada su konzervativni vjernici u Mašhadu prosvjedovali u svetištu imama Reze protiv državnih mjera, odgovor nije bilo dijalog, nego oružje. Vojnici ulaze u prostor koji je za mnoge bio nedodirljiv, pucaju, i krv na hladnom kamenu svetišta ostaje kao rana koja se neće lako zaboraviti. Teheran šalje poruku: ni džamija, ni hram, ni svetište nisu izvan dohvata države. U političkom životu parlament sve više nalikuje pozornici na kojoj je glavna uloga unaprijed napisana. Formalno postoje stranke i izbori, ali prava moć koncentrirana je u palači, vojsci i uskom krugu lojalnih ljudi. Iran dobiva izgled ustavne monarhije, ali sadržaj je autokracija.
OBEĆANA ZEMLJA
Za dio društva taj novi Iran bio je obećana zemlja. U Teheranu i drugim većim gradovima niče nova urbana srednja klasa: državni službenici, učitelji, časnici, trgovci, liječnici. Ulice se pune automobilima, uniformama, svjetlima kina i izloga. Mladi uče strane jezike, čitaju europske autore, sanjaju o studiju u Parizu ili Berlinu. Žene u gradovima počinju ulaziti u škole, liječničke ordinacije, uredske poslove. U društvenim salonima stvara se slika Irana koji želi biti dio svijeta, a ne njegova egzotična margina. Za njih je Reza šah simbol reda, napretka i nacionalnog ponosa, čovjek koji je “konačno stao na kraj kaosu”.
Ali nekoliko sati vožnje dalje, u selima i među bivšim nomadima, priča izgleda posve drugačije. Ljudi kojima je država do jučer bila daleka, gotovo apstraktna, sada neposredno osjećaju njezinu snagu. Na njihova vrata stižu poreznici, regrutni pozivi, novi zakoni, inspektori koji odlučuju o zemlji, oružju, običajima. Plemena koja su generacijama živjela slobodno po planinama i stepama, sada se prisilno naseljavaju i pretvaraju u “uzorne podanike”. Mnogi to doživljavaju kao poniženje: netko im oduzima ne samo ovce i puške, nego i način života i čast. Modernizacija koja u velikom gradu zvuči kao napredak, u selu izgleda kao nasilje.
Ni vjerski slojevi društva ne nalaze se u boljoj poziciji. Uleme, naviknute da budu moralni i često politički autoritet, odjednom shvaćaju da se njihova riječ više ne računa kao prije. Propovijedi protiv državnih mjera prate doušnici, pismo protiv sekularizacije može završiti zatvorom, a vođa koji previše glasno kritizira šaha riskira progon ili kućni pritvor. U privatnim razgovorima rađa se narativ o vladaru koji je okrenuo leđa vjeri i tradiciji, koji prezire vlastiti narod i pokušava ga preodgojiti prema zapadnim mjerilima. Taj narativ neće nestati – naprotiv, godinama će se taložiti i čekati trenutak da eruptira.
U isto vrijeme, dio obrazovanih elita ima sasvim drugačije zamjerke. Oni koji su svojedobno sanjali o ustavnoj monarhiji, parlamentu kao pravoj tribini naroda, ne mogu ignorirati činjenicu da se politički prostor suzio do granice gušenja. Svaka ozbiljna opozicija nailazi na zid; sloboda tiska je suha fraza, a ne stvarnost. U kavanskim raspravama i salonskim krugovima govori se kako je šah propustio priliku da modernizira i društvo, a ne samo infrastrukturu. Umjesto sporog, ali stabilnog otvaranja, izabrao je brzu, vertikalnu modernizaciju, u kojoj se narod ne pita – samo mu se naređuje.
Iz te kombinacije nastaje opasna mješavina: osjećaj poniženja kod plemena i vjernika, frustracija intelektualaca, strah običnih ljudi. Svaki od tih slojeva ima svoje razloge nezadovoljstva, ali zajednička im je percepcija da država ne sluša. Dok god je vojska lojalna, ta tišina se čini kao uspjeh – nema otvorenih pobuna, nema građanskih ratova. No pod površinom, u obiteljskim pričama, u molitvama, u pjesmama i anegdotama, stvaraju se “priče o nepravdi” koje se prenose s generacije na generaciju.
DOLAZAK SINA NA VLAST
Drugi svjetski rat donijet će obrat koji Reza šah Pahlavi nije mogao kontrolirati. Njegova politika balansiranja između velikih sila sudarit će se s interesima Britanije i Sovjetskog Saveza. Kada su saveznici odlučili da im šah više nije pouzdan partner, odluka se provodi brzo i hladno: pritisak i prisila natjerat će ga da se odrekne prijestolja 1941. i ode u egzil, gdje će uskoro umrijeti daleko od zemlje koju je oblikovao po svojoj mjeri. Na prijestolje dolazi njegov sin, Mohammad Reza Pahlavi, naslijedivši ne samo krunu nego i cijeli model vladavine: autoritarni, sekularni, modernizacijski. Ono što otac nije stigao dovršiti, sin će pokušati ubrzati, posebno kroz kasniju “Bijelu revoluciju”.
Kad god se spomene ime Mohammada Reze Pahlavija, posljednjeg iranskog šaha, rasprava se gotovo uvijek lomi na dva tabora. Jedni ga se sjećaju kao autokrata koji je gušio svaku ozbiljnu opoziciju i držao zemlju u sjeni tajne policije, mučenja neposlušnika, gušenja kritike... Drugi, pak, tvrde da je upravo za njegova vremena Iran prvi put dobio šansu postati moderna, sekularna država – s cestama, školama, sveučilištima, industrijom i ženama koje su sjedile u parlamentu, studirale i radile bez vela. Istina, kao i obično, stoji negdje između tih krajnosti. Pahlavijev Iran bio je istodobno i zemlja stvarnog društvenog napretka i zemlja u kojoj je politička sloboda ostala svedena na ceremoniju.
Ključ njegova projekta bila je tzv. Bijela revolucija, reformni paket pokrenut početkom šezdesetih. U praksi, to je značilo radikalnu modernizaciju odozgo: zemljišna reforma trebala je razbiti moć velikih feudalnih posjednika i dati zemlju seljacima; stvarani su korpusi za opismenjavanje koji su učitelje slali u najzabačenija sela; gradila se infrastruktura, od cesta do bolnica, otvarala nova sveučilišta i industrijski kompleksi. U samo dvije generacije Iran je iz pretežno ruralnog društva postao jedna od najurbaniziranijih i najindustrijaliziranijih zemalja Bliskog istoka. U gradovima se formirao novi srednji sloj – liječnici, inženjeri, činovnici, profesori – koji je živio ritmom svjetskih metropola, gledao zapadne filmove i slušao istočnjački pop.
ŽENE SU POSTALE CENTAR IRANA
U toj slici modernog Irana žene su imale posebno mjesto. Šah je ženska prava učinio dijelom svog političkog brenda. Još 1963. Iranke dobivaju pravo glasa i mogućnost kandidiranja na izborima; nedugo potom žene ulaze u parlament, u pravosuđe, upravu. Reformom obiteljskog prava podignuta je dob za udaju, sužene su mogućnosti muškog razvoda bez posljedica, a ženama je otvoren nešto širi prostor u odlučivanju o vlastitom životu. U Teheranu i drugim velikim gradovima, studentice sjede u istim predavaonicama s muškarcima, rade u uredima, bolnicama i sudnicama, voze auto i biraju odjeću. Fotografije iz sedamdesetih – mlade žene u trapericama, bez vela, na fakultetima i u kafićima – danas se često dijele po društvenim mrežama kao podsjetnik da je ta zemlja nekoć izgledala potpuno drugačije.
U odnosu na razdoblje nakon 1979., tu razliku je teško ignorirati. Nakon islamske revolucije, velik dio tih postignuća je poništen. Obvezni hidžab, stroga moralna pravila, ukidanje ili dramatično rezanje ranijih zakonskih zaštita, sužavanje prostora za ženske organizacije – sve to je za mnoge Iranke značilo povratak unatrag. Dok je šahova vlast bila tvrda prema političkoj opoziciji, način života urbanog sloja – od odijevanja do kulturnih navika – bio je znatno slobodniji nego pod teokratskim režimom koji je uslijedio. U tom smislu usporedba je paradoksalna: autokratski monarh ostavljao je više prostora za osobne i društvene slobode u svakodnevici, dok je revolucionarna vlast, koja je došla u ime naroda, ušla duboko u privatni život ljudi.
DRUGA STRANA MEDALJE
No da bi se razumjelo zašto je taj šah, unatoč svemu, srušen, mora se vidjeti i druga strana medalje. Pahlavijev sustav bio je izrazito centraliziran i represivan prema svima koji su mu se suprotstavili. Tajna policija SAVAK postala je sinonim za mučenje, nadzor i nestanke; opozicijske stranke i slobodni mediji postojali su više na papiru nego u realnosti. Ruralni i vjerski slojevi društva često su osjećali da modernizacija dolazi u paketu s poniženjem – tradicionalne elite su gubile moć, a konzervativni vjernici imali su dojam da se njihova vjera gura u kut kao relikt zaostalosti. Nije slučajno što su upravo ti slojevi kasnije postali gorivo revolucije, dok su mnogi obrazovani, urbani Iranci bili rastrgani između nezadovoljstva režimom i straha od onoga što bi ga moglo zamijeniti.
PERCEPCIJA I PROMJENA
Unatoč tome, desetljeća nakon pada Pahlavija, percepcija njegova nasljeđa se mijenja. U dijaspori, ali i među dijelom mlađe generacije u Iranu, raste nostalgično uvjerenje da je šah, uz sve svoje greške, predstavljao “propuštenu priliku” za sekularni, otvoreniji Iran. Argument ide ovako: da je imao hrabrosti i interesa otvoriti politički sustav, smanjiti represiju i uvesti pravu podjelu moći, možda bi modernizacija iz šezdesetih i sedamdesetih imala kontinuirani nastavak, umjesto naglog sloma i povratka u teokratsku rigidnost i 100 - 200 godina unatrag. To je, naravno, kontrafaktualna povijest – ali činjenica da se takva pitanja uopće postavljaju govori koliko je iskustvo Islamske Republike promijenilo način na koji Iranci gledaju na prošlost.
Na kraju odgovor na pitanje je li Mohammad Reza Pahlavi “dobar” ili “loš” vladar ostaje stvar perspektive. Ne može se negirati da je njegova vladavina donijela stvarne reforme – osobito u pogledu obrazovanja, urbanog razvoja i ženske prisutnosti u javnom životu – i da je u mnogim segmentima svakodnevice razina osobnih sloboda bila viša nego pod vrhovnim vođama koji su došli nakon njega. Isto tako, ne može se izbjeći činjenica da je vladao bez stvarne demokratske kontrole, da je gušio protivnike i da je upravo taj deficit političke slobode stvorio uvjete u kojima je revolucija postala neizbježna. Iran je, rušeći šaha, htio više slobode – a dobio režim koji je osobne, društvene i kulturne slobode stegnuo mnogo čvršće. Upravo u tom tragičnom obratu leži razlog zašto se danas, u sjenama sadašnje represije, Pahlavijevo nasljeđe ponovno čita, preispituje...
KAKO JE TEKLA NOVA REVOLUCIJA?
Iranski siječanj 1979. nije počeo kao revolucija u romantičnom smislu te riječi. Nije bilo jednog datuma, jednog vođe, jednog slogana. Počeo je kao niz šokova koji su, iz mjeseca u mjesec, pretvarali nezadovoljstvo u masu na ulici. Prve velike eksplozije bijesa događale su se oko imena jednog starog, prognanog ajatolaha – Ruhollaha Homeinija. Živio je u egzilu, ali je njegov glas putovao na kasetama, propovijedima, pričama. U svojim porukama spajao je religiju, socijalnu pravdu i nacionalni ponos, oštro napadajući šaha kao slugu stranih interesa i neprijatelja islama. Dok je režim pokušavao kontolirati medije, taj paralelni, podzemni medijski svijet radio je svoj posao. Ljudi su u džamijama i kućama slušali, prepisivali, prepričavali. U trenutku kad je režim u siječnju 1978. u jednom režimskom listu objavio tekst koji je napao Homeinija, to je izgledalo kao rutinska diskreditacija. Umjesto toga, postalo je okidač. Prosvjedi u svetom gradu Qomu ugušeni su mecima, a krv na asfaltu otvorila je novu fazu – od šutnje i straha, do “dosta je”.
Od tada se Iran počeo kretati ritmom četrdesetnica – četrdeset dana nakon jednog masakra, ljudi bi se okupljali da oplakuju mrtve, ali i da prosvjeduju. Svaka nova komemoracija donosila je nove žrtve, a svaki novi sprovod pretvarao se u politički skup. Umjesto da zastraše, pucnji su širili plamen. U Teheranu i velikim gradovima, studenti, radnici, trgovci, vjerski učenici – svi su izlazili na ulice. Industrija je stajala, naftna polja su štrajkala, ulice su se punile nepreglednim kolonama. Šah, naviknut na poslušne parade i režirane ovacije, odjednom se suočio s prizorom koji nije mogao kontrolirati: more ljudi koji su uzvikivali njegovo ime – ali da mu poruče da ide. Dok su njegovi generali tražili odriješene ruke, on se kolebao, svjestan da bi krvoproliće planetarnih razmjera zauvijek obilježilo njegovo ime.
Kako je godina odmicala, ritam pobune postajao je sve brži. Jesen 1978. donijela je generalne štrajkove, nerede i scene koje su jasno pokazivale da stari poredak puca. Najvažnije je, možda, bilo nešto što se nije vidjelo, ali se osjećalo: vojska je počela gubiti volju da do kraja stoji iza režima. Umorni vojnici, mladići iz istih onih obitelji koje su prosvjedovale, nisu više bili sigurna brana. U siječnju 1979. šah napušta Iran – formalno “na odmor”, u suštini u bijeg u egzil. U Teheranu je službeno ostala vlada koja je trebala osigurati “mirnu tranziciju”, ali na ulicama je već bilo jasno da će se stvarna moć vratiti čovjeku čije su propovijedi godinama nosili u džepovima kao tajno evanđelje pobune.
ISPUNJENJE SNA PRERASLO U STRAŠNU MORU
Dolazak Homeinija u Teheran 1. veljače 1979. bio je trenutak koji je za mnoge Irance izgledao kao ispunjenje sna. Stotine tisuća ljudi dočekale su ga uzvikom “Alahu ekber”, vjerujući da promatraju povratak pravednog vođe koji će jednom zauvijek slomiti tiraniju. Atmosfera na ulicama podsjećala je na oslobođenje: plakati šaha skidali su se sa zidova, portreti Pahlavija zamijenjeni su crno-bijelim likom bradatog ajatolaha s turbanom. Narod je, umoran od tajne policije, poniženja i korupcije, vjerovao da je rušenjem dinastije Pahlavi otvorio vrata slobodi. U kavama, domovima, sveučilišnim hodnicima, pričalo se o demokraciji, pravdi, o zemlji u kojoj će običan čovjek prvi put imati glas. Bit će i države i vjere i sekularnosti i bogatstva. Ali u pozadini se valjalo nešto puno gore, neki će reći neusporedivo gore od vlasti koju je imala dinastija Pahlavi.
Ubrzano se stvaraju Revolucionarne garde, paralelna sila koja ne odgovara staroj hijerarhiji vojske, nego izravno vjerskom vrhu. Islamski revolucionarni sudovi počinju kratke, često noćne procese protiv dužnosnika starog režima, koji u mnogim slučajevima završavaju strijeljanjem. Taj spektakl “pravde” na početku dobiva snažnu podršku – narodu se čini da gleda konačno ispravljanje povijesnih nepravdi. Ali vrlo brzo kriteriji se šire: “neprijatelj revolucije” postaje vrlo rastezljiva etiketa, kojom se može ukloniti politički protivnik, kritički novinar, pa i bivši saveznik koji je postao suvišan.
POKAZALI NOVO LICE
Onaj trenutak kad je nova vlast počela pokazivati svoje pravo lice, mnogi Iranci osjetili su kao hladan tuš. Umjesto da se politički prostor otvori, on se drastično suzio, samo pod novom zastavom. Najviše su stradale slobodoljubive žene koje su pomogle srušiti šaha - sad im se nametao veo, pokrivanje, oduzimanje teško stečenih prava, činilo se da dolazi mračno vrijeme. I došlo je.
Žene su počele prosvjedovati i protiv nove vlasti, ali su brzo ušutkane optužbom da su “zavedene Zapadom” i “protiv Boga”. Postupno se uvode vjerski zakoni u sve pore života: od odijevanja do društvenog ponašanja. Moralna policija nadzire ulice, parkove, sobe za ispitivanje. Ona ista država koja je nekoć naređivala da se marame skidaju, sada naređuje da se stavljaju, a mehanizam sile postaje još okrutniji – samo je ideologija iz sekularne postala teokratska.
Najmračnija strana tog novog poretka posebno se otkriva na tijelima žena. Sustav u kojem se čast obitelji, vjera i država spajaju u jedno, stvara monstruozne situacije: žene koje su preživjele silovanje ne dobiju zaštitu, već sumnju; umjesto počinitelja, često se kažnjava žrtva. U ekstremnim slučajevima, priča koja bi trebala izazvati suosjećanje završava smrću – “zbog zločina protiv ćudoređa”. Strah ulazi u svaku sobu i svako tijelo. Poruka je brutalno jasna: država i religija imaju pravo na tvoj izgled, tvoje riječi, tvoje odluke, pa i na tvoju krivnju, čak i kada si žrtva.
IZDAJA, A NE SLOBODA
Za mnoge muškarce i žene koji su 1979. stajali na ulici s nadom da će rušenjem šaha dobiti dostojanstvo, ovo je izgledalo kao zločin izdaje. U trenutku kad je pala dinastija Pahlavi, činilo se da se srušio i zid straha. Ljudi su vjerovali da ulaze u eru slobode – barem slobode od brutalne tajne policije, od osjećaja da je zemlja kolonija vlastitih saveznika. Umjesto toga, dobili su novi jaram, puno gori i drastičniji. Tamo gdje su nekoć stajali portreti kralja, sada stoje slike vjerskih vođa. Tamo gdje je nekad ispitivao sekularni agent, sada stoji čovjek sa bradom i turbanom, ali pitanja i metode postaju još gore. Umjesto liberalnog prostora u kojem bi se mogli sudarati različiti glasovi, nastala je država u kojoj se jedna istina proglašava božanskom, a svaka sumnja – herezom. A ta hereza mogla vas je odvesti ravno na vješanje.
Najtragičniji detalj te priče nije samo u tome što je narod zamijenio jednog vladara drugim, nego što je izgubio iluziju da će se promjena režima automatski pretvoriti u slobodu. Iranci koji su sanjali o demokraciji i pravu glasa probudili su se u sustavu u kojem izbori postoje, ali su ograničeni, filtrirani kroz vjerska tijela koja odlučuju tko uopće smije biti kandidat. Oni koji su mislili da će riješiti problem korupcije i nepravde vidjeli su kako se iste pojave vraćaju pod drugim nazivima. Žene koje su marširale rame uz rame s muškarcima shvatile su da je revolucija iskorištena da ih se gurne unatrag, u okvire koje nisu birale. U tom raskoraku između snova i stvarnosti, između povika “sloboda” i tišine nakon što se zadnji novinar uplaši vlastitog pitanja, krije se prava drama Irana nakon 1979.
IZIGRANO DRUŠTVO
Priča o iranskoj revoluciji zato nije jednostavna priča o dobru protiv zla, ni o narodu koji se pobunio i “izborio slobodu”. To je priča o društvu koje je doista ustalo protiv autokrata, ali je u trenutku trijumfa otvorilo vrata novoj vrsti vlasti – onoj koja je jednako odlučna u kontroli tijela, misli i riječi. Mnogi koji su tada slavili, danas, desetljećima kasnije, žive s osjećajem da su prevareni svojom vlastitom nadom. Rušili su dinastiju uvjereni da uklanjaju okove, a dočekali su drugačiji i još teži lanac. Između ulice pune ljudi koji viču “sloboda” i zatvorske ćelije u kojoj žena čeka presudu zato što je preživjela nasilje, proteže se put koji pokazuje koliko skupo može koštati revolucija koja se preda jednoj jedinoj istini i jednom jednom čovjeku - Ruhollahu Khomeiniju, čovjeku koji je sebe proglasio vrhovnim vođom koji odlučuje baš o svemu.
A onda se dogodilo nešto što svijet nije zapamtio...
Naime, kad je Ruhollah Khomeini 1979. preuzeo vlast, od samog početka je gradio režim na strahu. Revolucionarni sudovi, često bez ikakvih pravih procesa, slali su bivše dužnosnike, opozicionare i “neprijatelje revolucije” pred streljačke strojeve. U prvim godinama, osobito 1981. - 1982., tisuće političkih protivnika, uključujući ljevičare, monarhiste, pripadnike organizacije MEK i etničke i vjerske manjine, prošli su kroz mučenja, tajne procese i brza pogubljenja, što je u novijem UN izvješću opisano kao “zločini protiv čovječnosti” i “zločini pod međunarodnim pravom”.
MASOVNA POGUBLJENJA
Najmračniji simbol tog sustava postalo je masovno pogubljenje političkih zatvorenika 1988. godine. Khomeini je tada, pred kraj rata s Irakom, potpisao vjerski dekret – fatvu – kojom političke zatvorenike koji su ostali vjerni opoziciji proglašava “onima koji vode rat protiv Boga” i naređuje njihovu egzekuciju. Po toj odluci formirani su takozvani “komiteti smrti”, male komisije sudaca, tužitelja i obavještajaca – među kojima i kasniji predsjednik Ebrahim Raisi – koje su u zatvorima širom Irana u par pitanja odlučivale tko će živjeti, a tko će biti obješen. Procjene Human Rights Watcha, Amnesty Internationala i drugih govore o najmanje 2800 do 5000 ubijenih u samo nekoliko mjeseci, dok opozicijski izvori i dio istraživača navode brojke i do 30.000, većinom mladih ljudi koji su već odsluživali svoje kazne ili su im kazne bile pri kraju. Vješali su ljude kao kruške, veliki je strah zavladao državom. Je li moguće da su dobili ovakvog tiranina?
Te egzekucije odvijale su se daleko od očiju javnosti: obitelji su preko noći ostajale bez prava na posjet, zatvori su zatvarali vrata, a onda bi, nakon tjedana šutnje, vlasti hladno javljale da je “dijete poginulo”, bez tijela, bez groba, često uz prijetnju obitelji da šuti. Iza zidova zatvora, prema svjedočanstvima preživjelih i UN izvješćima, odvijala su se mučenja, seksualno nasilje, ponižavanja i prisilna “pokajanja” – cijeli aparat koji je trebao slomiti ne samo tijelo, nego i identitet i političku volju.
ŽENE SU NAJVIŠE NASTRADALE
Iako se fokus često stavlja na smaknuća, Khomeinijev sustav opresije posebno je teško pao ženama. Odmah nakon revolucije, uvedeni su strogi zakoni o obveznom hidžabu, razdvojenim prostorima, ograničavanju radnih i društvenih uloga, a sudovi su u brojnim slučajevima tumačili “moralne” prekršaje tako da je žrtva seksualnog nasilja mogla biti kriminalizirana umjesto zaštićena. Zakonodavstvo i praksa sudova omogućavali su i smrtnu kaznu za “preljub” i “moralnu pokvarenost”, što je u kombinaciji s mizoginijom i patrijarhalnom čašću dovodilo do slučajeva u kojima su žene kažnjavane ili ubijane nakon što su bile silovane – bilo kroz pravosudni sustav, bilo u obiteljima koje su pokušavale “oprati čast”.
Nakon Khomeinijeve smrti 1989. godine, Ali Khamenei preuzima ulogu vrhovnog vođe, ali i praksu represije. Devedesete i dvijetisućite obilježavaju periodične kampanje obračuna s studentima, reformistima, novinarima, pripadnicima baha’ija, Kurdima, Arapima u Huzestanu i drugim manjinama, uz izvješća o mučenjima, prisilnim nestancima i ubojstvima iz sjene. U 21. stoljeću, posebno nakon prosvjeda 2009., 2019. i masovnog ustanka “Žena, život, sloboda” 2022., svijet ponovno jasno vidi obrazac: vlast koristi metke, vješala, zatvore i mučenje da bi ušutkala svaku pobunu.
MORALNA POLICIJA
Prosvjedi nakon smrti Mahse (Jine) Amini 2022. razotkrili su brutalnost sustava prema ženama i mladima. Djevojka od 22 godine privedena je zbog navodnog kršenja pravila o hidžabu i umrla je u pritvoru, što je UN-ovo istražno povjerenstvo opisalo kao nezakonitu smrt za koju odgovara država. U mjesecima koji su uslijedili sigurnosne snage pucale su na prosvjednike, hapsile tisuće, djecu i tinejdžere izvodile pred sudove, a brojne slučajeve mučenja, uključujući seksualno nasilje nad uhićenim ženama i muškarcima, dokumentirale su međunarodne organizacije. Uz to, vlast je pojačala korištenje smrtne kazne nad prosvjednicima: ljudi su visili s vješala nakon brzih, nepravednih procesa, često temeljenih na priznanjima iznuđenim torturom.
Za običnog čovjeka, život pod Khomeinijem i Khameneijem znači stalni sudar s državom koja ulazi u sve: u odjeću, u riječi na društvenim mrežama, u privatne razgovore. Moralna policija i danas patrolira ulicama, kamere nadziru, a kritičari znaju da jedan tweet, slogan na zidu ili fotografija bez marame može biti dovoljna za poziv u stanicu, batine, ili zatvor. Obitelji pogubljenih i poginulih prosvjednika prijavljuju da ih vlast maltretira čak i na grobljima, ruši nadgrobne ploče, zabranjuje komemoracije – kao da se rat protiv sjećanja nastavlja i nakon smrti.
Rezultat je mračni kontinuitet: od Khomeinijeve fatve koja je 1988. potpisala smrt tisuća zatvorenika, do današnjih vješala za mlade prosvjednike, Iranci žive u državi u kojoj se religija pretvorila u instrument kontrole, a teokratska vlast održava se premlaćivanjima, strijeljanjima i tišinom u koju se tjeraju žrtve. U toj tišini, međutim, i dalje se čuju glasovi ljudi koji riskiraju sve da progovore o mučenjima, masovnim grobnicama i izgubljenim životima – svjedočenja koja svijet danas sve jasnije prepoznaje kao ono što jesu: zločini protiv čovječnosti, počinjeni u ime revolucije koja je obećala slobodu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....