U noći s 23. na 24. travnja ove godine izvršen je još jedan težak napad na Kijev. U tom napadu poginulo je 13 osoba, a 86 ih je ranjeno. O tom napadu na glavni grad Ukrajine i pomalo o svemu vezanom uz tu napaćenu zemlju i agresiju Ruske Federacije na tu suverenu državu razgovarali smo s Anicom Djamić, veleposlanicom RH u Ukrajini.
Kako se u Kijevu odvija svakodnevni život? Jesu li ljudi ustrašeni ili su se "naviknuli" živjeti s ruskim napadima?
– U ovom posljednjem napadu uništene su stambene zgrade i škola. Građani Kijeva spontano su se okupljali, polagali su cvijeće, obilazili mjesto napada u kojem je stradalo i troje maloljetnika, među kojima i brat i sestra. U prisutnosti predsjednika i drugih visokih dužnosnika, i mi diplomati obišli smo mjesto najjačeg udara i položili cvijeće, suosjećajući sa žrtvama.
Tih dana, i noći, zatekla sam se u Harkivu – gradu na istoku zemlje, udaljenom 40-ak kilometara od granice s Ruskom Federacijom. Iste te noći kad je napadnut Kijev, bili su i žestoki udari na Harkiv – tko zna koji u nizu. Grad se oporavljao od još jednog razornog napada koji dan prije. I ondje ista slika – zgrade oštećene u udaru, razbijena stakla zamijenjena drvenim pločama, radnici koji užurbano rade na uklanjanju ruševina, ljudi koji zbunjeno šetaju oko svojih zgrada ne vjerujući u to što im se dogodilo, ali i oni koji s pažnjom i suosjećanjem obilaze ta mjesta polažući cvijeće i svijeće. Svi naši sastanci održavali su se u skloništima, prevencije radi – rekla nam je veleposlanica Djamić.
Ipak, napadi na Kijev, glavni grad Ukrajine, najjače odjeknu u ostatku svijeta i imaju posebnu težinu.
– Mi razumijemo da napadi na Kijev odjekuju u svijetu daleko snažnije, no mi koji smo ovdje u Ukrajini s posebnim pijetetom svakoga dana pratimo vijesti o napadima i u svakom drugom dijelu zemlje. Zanimljiv je osvrt jedne stanovnice Kijeva: "Stječe se dojam da u Kijevu nema rata jer danju – Kijev živi. Uzbune su rjeđe, svatko ide svojim putem – na posao, na poslovne susrete, na konferencije…
Noću, nakon što se oglase uzbune, slušamo Shahede čiji zvuk para zračni prostor, odjekuju dobro poznati zvuci protuzračne obrane, balističkih projektila, koji su brzi i teško predvidivi… Obično ljudi misle da ako je rat – treba bježati, a ako život traje – da nema rata! A mi samo nastojimo sačuvati sebe i svoje bližnje, ne izgubiti čovječnost i – ostati ‘cijeli‘. Činjenica je da mi živimo u dvostrukoj realnosti" – veleposlanica prenosi riječi te stanovnice Kijeva.
Jesu li Ukrajinci još uvijek sigurni u svoju vojnu pobjedu i kako gledaju na odluke nove američke administracije i loš, ucjenjivački, odnos prema Ukrajini?
– Vjera u pobjedu, koja znači povratak u međunarodno priznate granice, a šire gledano u pravedan mir, još uvijek je prisutna, ali više na razini želje nego realnog shvaćanja situacije, odnosno prihvaćanja realnosti. Priželjkivanje mira nikada nije prestalo biti dijelom ukrajinske stvarnosti, ali otkako su pregovori počeli, sve se više govori i razmišlja o zadanim realnostima. Zanimljivo je i razumljivo da u narodu prevladava individualni pristup, koji uključuje osobno iskustvo rata.
Vjera u završetak rata i dalje je snažno prisutna i, rekli bismo, potrebna, kako bi se nastavilo živjeti s nadom u novi početak. Ukrajinci su svjesni da ništa više neće biti isto, ali spremni su i odlučni nastaviti se boriti za budućnost – svoju i svoje djece. To su, uostalom, nebrojeno puta dokazali na terenu, ne samo sanirajući posljedice strašnih napada u mjeri u kojoj je to bilo moguće, nego i traženjem rješenja u slučaju ponovnih vojnih napada – ističe Djamić.
Ima li Volodimir Zelenski još uvijek bezrezervnu podršku Ukrajinaca?
– Prema zadnjim dostupnim anketama Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju iz ožujka 2025., potpora predsjedniku bila je 69 posto. Riječ je o razdoblju kratko nakon susreta američkog i ukrajinskog predsjednika u Washingtonu. Kako se, međutim, odvijaju pregovori, kakvim-takvim tempom i sa značajnim oscilacijama – sve je razvidnije da je sada sve u rukama diplomacije i da treba pričekati da pregovori budu privedeni kraju. Najvažnije je, međutim, zaustaviti napade, jer tako se čuvaju ljudski životi – ističe Djamić.
Kako javno mnijenje i službena ukrajinska politika gledaju na prijedloge američke administracije o "podjeli teritorija"?
– Svakako, radi se o bolnim rezovima na koje treba biti spreman. Ukrajinci, s jedne strane, žele učiniti sve kako se taj scenarij ne bi dogodio, ali čini se da je on sve izvjesniji. Neosporno je da bi takav rasplet bio u neskladu s dosad uvriježenim normama međunarodnog prava i poretka – kaže Djamić.
Sve se učestalije govori o 30-dnevnom prekidu vatre?
– Još u ožujku, u sklopu pregovora, američka je strana predložila 30-dnevno primirje, odnosno prekid vatre u zraku, na zemlji i na moru, a Ukrajina je to podržala. Ruska Federacija je, pak, predložila prekid vatre tek u nadolazećim danima, od 8. do 11. svibnja, čime je ukrajinska strana izrazila nezadovoljstvo, rekavši da bi duži period primirja, koje bi trebalo nastupiti odmah i biti bezuvjetno, dalo šanse diplomatskim pregovorima. Ovaj je prijedlog podržalo 77 posto Ukrajinaca – govori Djamić.
Za kraj nas je zanimalo koliko u Ukrajini ima hrvatskih državljana, je li Veleposlanstvo u kontaktu s njima i trebaju li pomoć Veleposlanstva, odnosno veleposlanice Djamić.
– Prema našoj evidenciji, na teritoriju Ukrajine trenutno živi i radi 40-ak hrvatskih državljana. S njima smo u redovitom kontaktu i stojimo im na raspolaganju za svaku konzularnu radnju ili, pak, ljudsku potrebu u kojoj možemo pomoći. Rado ističem da su i oni naši heroji jer se nose sa svakodnevnim i svakonoćnim uzbunama i izazovima života u ratnoj zoni. Nastojimo djelovati i humanitarno i biti od pomoći najpotrebitijima – zaključila je veleposlanica Anica Djamić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....