Može li se Europa doista braniti bez Sjedinjenih Američkih Država ili je to, kako kaže glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, puko sanjarenje. Upravo takvu poruku Rutte je ovoga tjedna poslao zastupnicima Europskog parlamenta u Bruxellesu, poručivši bez uvijanja da Europa, bilo kao Europska unija ili šire gledano, ne može osigurati vlastitu obranu bez američke potpore, te da bi morala udvostručiti postojeća izdvajanja za obranu, a sve uz ironičnu opasku da im u tom slučaju želi sreću.
Rutteove izjave izazvale su nezadovoljstvo nekih europskih zastupnika, a kritike su stigle i s nacionalnih razina. Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noël Barrot poručio je da Europljani mogu i moraju preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost te da je upravo jačanje europskog stupa NATO-a put kojim treba ići. Španjolski ministar vanjskih poslova José Manuel Albares otišao je korak dalje, otvoreno zagovarajući stvaranje europske vojske, svjestan pritom da je riječ o dugotrajnom i složenom procesu, ali i uvjeren da Europa mora u svojim rukama imati cjelovit sustav odvraćanja, od političkog i gospodarskog do sigurnosnog, piše Guardian.
Ideja europske vojske, međutim, već desetljećima otvara više pitanja nego odgovora, od toga bi li bila riječ o vojsci Europske unije ili šire Europe, do toga bi li se stvarala potpuno nova struktura ili nadograđivali postojeći obrambeni mehanizmi.
Iza javnih prijepora ipak postoji široki konsenzus da europske članice NATO-a moraju preuzeti veći dio tereta. Visoka predstavnica Europske unije za vanjsku politiku Kaja Kallas poručila je da NATO mora postati europskiji kako bi ostao snažan, naglašavajući da nijedna velika sila u povijesti nije preživjela tako da je svoju sigurnost u potpunosti prepustila drugima. NATO je prošle godine najavio povećanje obrambenih izdvajanja na pet posto nacionalnog dohotka do 2035. godine, dok je Europska unija pokrenula obrambeni plan vrijedan 800 milijardi eura.
Pitanje je, međutim, može li se Europa nakon dugog razdoblja relativne sigurnosti uopće dovoljno brzo konsolidirati. Camille Grand, bivši pomoćnik glavnog tajnika NATO-a, smatra da je to moguće, ali da zahtijeva višegodišnji, dosljedan napor i strateška ulaganja u sposobnosti koje bi smanjile ovisnost o Sjedinjenim Državama. On upozorava da europska obrambena autonomija nema jasan datum početka te da nije realno očekivati potpunu samostalnost do 2030. godine, iako bi do tada bilo moguće ostvariti značajan napredak.
Prema Guardianu, za vojne planere 2030. je praktički sutra, osobito u kontekstu upozorenja obavještajnih službi o mogućoj ruskoj prijetnji. Europa bi do tada morala unaprijediti obavještajni sustav, satelite, projektile dugog dometa, strateški zračni prijevoz i proturaketne obrane. Iako Europa vjerojatno neće moći zamijeniti sve američke kapacitete, Grand smatra da je realno očekivati ozbiljan iskorak, uz nužan i otvoren razgovor s Washingtonom o nastavku suradnje i nakon 2030. godine.
Nesigurnost
Dodatnu nesigurnost u europskim prijestolnicama izazivaju nepredvidive poruke Donalda Trumpa, uključujući prijetnje vezane uz Grenland i kolebljivu potporu Ukrajini, zbog čega se sve češće dovodi u pitanje pouzdanost američkih sigurnosnih jamstava. I dok neki, poput bivšeg švedskog ministra vanjskih poslova Tobiasa Billströma, i dalje vjeruju da bi SAD u slučaju aktiviranja članka 5. NATO-a priskočio Europi u pomoć, drugi smatraju da je povjerenje već ozbiljno narušeno.
Sophia Besch upozorava da europski političari više nemaju iluzija o bezuvjetnoj američkoj zaštiti te da je problem u tome što se europsko planiranje obrambenih sposobnosti i dalje oslanja na NATO-ove planove koji pretpostavljaju snažan američki angažman. Postoji realan rizik, ističe ona, da Europa potroši goleme iznose novca, a da za deset ili petnaest godina i dalje ostane jednako ovisna o SAD-u jer sredstva nisu usmjerena koordinirano i strateški.
Novac, međutim, nije jedini problem. Kao primjer navodi se problematični francusko-njemački projekt borbenog zrakoplova, opterećen nesuglasicama i nepovjerenjem, koji bi mogao biti sveden na razvoj zajedničkih sustava bez samog aviona, što bi postalo simbol europske obrambene neučinkovitosti. Dodatni problem predstavlja fragmentiranost europskih vojski, što dovodi do skupih dupliciranja i logističkih poteškoća. Europske zemlje, primjerice, koriste dvanaest različitih tipova borbenih tenkova, dok SAD koristi jedan, a Ukrajini su isporučile deset različitih tipova topništva istog kalibra, što otežava njihovu uporabu na bojištu.
Prema Besch, temeljno pitanje nije može li Europa zamijeniti SAD, nego tko je Europa i koje su njezine stvarne strateške ambicije. Ako je cilj u potpunosti replicirati američke vojne kapacitete, takav će projekt unaprijed biti osuđen na neuspjeh. Europa mora jasno definirati vlastite interese, od nuklearnog odvraćanja do zaštite svojih interesa u regijama od Arktika do Pacifika, i razvijati sustave koji su brži, učinkovitiji i prilagođeni tim ciljevima. U suprotnom, upozorava, rasprava će se i dalje vrtjeti oko pitanja može li Europa bez SAD-a, umjesto da se fokusira na ono što Europa doista želi i mora učiniti sama, piše Guardian.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....