Europska komisija zbog rata u Ukrajini na popis sankcioniranih osoba stavila je oko 3000 osoba povezanih s ruskim režimom i osobno s Vladimirom Putinom. Sankcije EU-a protiv milijardera poput Ališera Usmanova i Mihaila Fridmana (više o kažnjenim oligarsima pročitajte OVDJE), kao i ostalih, nisu samo političke ni simbolične. One su vrlo konkretne i itekako bole. Evo i kako...
Više o Usmanovu i Fridmanu na ovom linku:
Kada Europska unija neku osobu stavi na sankcijsku listu, posljedice nisu samo političke ni simbolične. Za sankcioniranoga ruskog milijardera to znači da mu imovina u Europskoj uniji ostaje formalno upisana na ime, ali njome u praksi ne može slobodno raspolagati. Bankovni račun može postojati, vila može ostati njegova, tvrtka može ostati registrirana, no novac i imovina bivaju blokirani.
Najjednostavnije rečeno, osoba pod sankcijama ne može doći do bankomata i podići gotovinu sa zamrznutog računa, ne može platiti karticom, poslati novac obitelji ili poslovnom partneru, kupiti vrijednosnice ni prebaciti sredstva na račun izvan Europske unije. Banke su obvezne zaustaviti takve transakcije, a tvrtke i pojedinci iz država članica ne smiju sankcioniranoj osobi isplaćivati novac niti joj omogućiti pristup gospodarskim koristima. Teško je i zamisliti situaciju u kojoj netko ima milijarde u bankama, a ne može ih podignuti niti ulagati.
To se ne odnosi samo na novac u banci. Europska pravila obuhvaćaju dionice, obveznice, udjele u kompanijama, nekretnine, jahte, zrakoplove, automobile, investicijske fondove, autorska prava, patente i svaki drugi oblik imovine ili financijske koristi koji se nalazi u EU-u ili je pod kontrolom pravne osobe iz EU-a.
Primjerice, ako sankcionirani oligarh ima deset milijuna eura na računu u francuskoj banci, taj novac neće nestati i država ga neće automatski preuzeti. Ali vlasnik ne može podići ni jedan euro, poslati novac drugoj osobi, uplatiti hotel, platiti odvjetnika bez posebnog odobrenja ili koristiti sredstva za poslovni pothvat. Račun ostaje na njegovo ime, ali je blokiran dok sankcije vrijede.
Isto vrijedi i za luksuznu imovinu. Ako sankcionirana osoba ima jahtu usidrenu u Italiji, vilu na francuskoj obali ili poslovni prostor u Njemačkoj, ne može ih prodati, darovati, prenijeti na drugu osobu, iznajmiti niti iskoristiti kao zalog za kredit. Jahta može ostati u luci, nekretnina može ostati evidentirana na njegovo ime, no vlasnik iz nje ne smije izvlačiti dobit niti njome normalno upravljati.
Sankcije posebno pogađaju poslovne ljude s velikim vlasničkim udjelima u tvrtkama. Ako je sankcionirani pojedinac većinski vlasnik neke tvrtke ili je stvarno kontrolira – primjerice, drži više od polovice vlasništva, ima većinu glasačkih prava ili imenuje upravu – kompanija također može biti tretirana kao subjekt pod njegovom kontrolom. U takvu slučaju ni toj tvrtki europski partneri ne smiju slobodno uplaćivati novac ili joj stavljati na raspolaganje gospodarske resurse koji bi na kraju koristili sankcioniranom vlasniku.
To ne znači nužno da svaka tvrtka u kojoj sankcionirani milijarder ima neki mali ili bivši udio istoga dana prestaje postojati. No ako je njegova kontrola stvarna i presudna, poslovanje postaje gotovo nemoguće. Tvrtka može imati zaposlenike i imovinu, ali joj računi mogu biti blokirani, dobavljači joj ne žele isporučivati robu, banke odbijaju platni promet, a kupci iz EU-a ne smiju joj plaćati ako bi korist završila kod sankcionirane osobe.
Europske sankcije uključuju i zabranu putovanja. Osoba koja je na popisu ne smije ući u države članice EU-a niti kroz njih prolaziti. To znači da sankcionirani milijarder ne može slobodno otputovati u Hrvatsku, Italiju, Francusku, Njemačku ili drugu članicu Unije radi sastanka, odmora, pregovora, upravljanja imovinom ili osobne provjere poslovanja.
Ipak, sankcije nisu isto što i zapljena. Zamrzavanje imovine znači da je njezina uporaba blokirana, ali vlasništvo ne prelazi automatski na državu. Za trajno oduzimanje imovine obično je potreban zaseban pravni postupak i čvrsta pravna osnova, primjerice kaznena presuda ili sudska odluka o nezakonitom podrijetlu imovine.
Važno je napomenuti i da sankcije EU-a nisu automatski svjetske sankcije. One izravno vrijede na području Europske unije, za njezine građane, tvrtke i financijske institucije te za poslove koji prolaze kroz europski sustav. Ako sankcionirana osoba ima imovinu u Rusiji, Kini, Ujedinjenim Arapskim Emiratima ili nekoj drugoj zemlji koja ne primjenjuje iste mjere, ta imovina nije nužno blokirana samo zato što je ta osoba na europskom popisu.
No učinak se često prelijeva daleko izvan granica EU-a. Velike međunarodne banke, osiguravatelji, brodarske kompanije, investicijski fondovi i odvjetnički uredi nerijetko izbjegavaju poslovati sa sankcioniranim osobama čak i kada na to nisu izravno obvezni. Razlog tomu je strah od europskih, kao i američkih te britanskih sankcija, mogućih kazni, dugotrajnih provjera podrijetla novca te štete za ugled.
Za ljude poput Ališera Usmanova ili Mihaila Fridmana to u praksi može značiti da golemo bogatstvo postoji samo na papiru. Mogu imati dionice, nekretnine, račune i kompanije, ali ne mogu lako doći do novca, prodati imovinu, koristiti se europskim bankama ni upravljati međunarodnim poslovima kao prije. Upravo je to i cilj individualnih sankcija: bez kaznenog suđenja ograničiti mogućnost da osobe koje EU povezuje s ruskim političko-gospodarskim sustavom koriste svoje bogatstvo, utjecaj i međunarodne veze dok traje rat u Ukrajini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....