Bivši vojni pilot, veliki poštovatelj Viktora Orbána i dosadašnji bugarski predsjednik - Rumen Radev - pobjedio je u nedjelju na parlamentarnim izborima s 44 posto glasova, prema projekcijama agencija za istraživanje javnog mnijenja, stoga se čini da je njegova proruska formula uvelike zavela biračko tijelo te najsiromašnije zemlje Europske unije.
Mnogi u slučaju Rumena Radeva, bivšeg zrakoplovnog generala populističkih nagnuća, osnovano strahuju da je riječ o pukom nastavku Orbána drugim sredstvima, odnosno praksi kloniranja Putinovih i Trumpovih trojanskih konja u njedrima EU-a. Izaberu li Bugari Radeva, a Janez Janša u Deželi prikupi dovoljno potpisa za svoju parlamentarnu većinu, europski demokratski rat s proputinovskom sortom političara može se onda doista ocijeniti sentencom "korak naprijed, natrag dva".
Od 2021. godine imali su Bugari čak sedam premijera, a nijedan od njih nije uspio odraditi mandat do kraja. Najsiromašnija članica EU-a zadnjih godina veoma često i rado mijenja predsjednike vlada. Naročito iz hrvatske perspektive valja znati da nisu Bugari oduvijek takvi: prije aktualnoga razdoblja siromaštva i kronične nestabilnosti i kod njih je slavni Bojko Borisov bio premijer u čak tri kontinuirana i stabilna mandata. No, nakon što je poslije 12 godina vlasti bio prisiljen podnijeti ostavku uslijed velikih građanskih nemira prouzročenih visokim troškovima života, niskim standardom, korupcijom, inflacijom te prilično očitim neuspjehom demokratskog i pravnog sustava, u Bugarima je zadominirao kroničan osjećaj nepovjerenja u gotovo sve stranke i političare. Zato sad tamo najbolje i prolaze oni što za kompleksne i dugo generirane probleme nude instantno brza i jeftina rješenja.
Rumenu Radevu mora se, ipak, odati priznanje na riziku i političkoj odlučnosti za koju, primjerice, Zoran Milanović svojedobno nije imao petlje. Usred drugoga predsjedničkog mandata Radev je dao ostavku na sigurnu dužnost, osnovao stranku Progresivna Bugarska i upustio se u kampanju za parlamentarnu većinu i premijersku stolicu. Ankete netom prije izbora im uglavnom nisu davale ispod 35 posto potpore, što je prilično izvjestan temelj za prognozu pobjede.
Još tri ili četiri druge stranke trebale bi prijeći izborni prag od 4 posto i ući u Sobranje, bugarski parlament, nakon ovih osmih izbora u toj zemlji u pet godina.
Dok je bio predsjednik, Radev je često kritizirao sve stranke u uzastopnim neuspješnim koalicijskim vladama te je, za razliku od njih, uživao prilično snažnu podršku građana. Gromko je rogoborio i protiv uvođenja eura koji je u Bugarskoj, baš kao i u Hrvatskoj, odnedavno pokrenuo veliki dodatni val inflacije i kronično iscrpljuje ionako osiromašene građane. No, jedno je kritizirati, a drugo naknadno ukidati euro; jedno je obećavati hapšenja korumpiranih, a drugo reformirati cijeli pravosudni sustav da bi to uopće bilo izvedivo.
Stvari iz hladovine bugarskog Pantovčaka čak i ne moraju uvijek izgledati jednostavne i rješive, jer je poza u modernoj politici mnogima postala dovoljan adut za građanski odabir.
Borba protiv korupcije i inflacije bila je središnja točka bugarske parlamentarne kampanje, a Radev tu baš i nije ponudio neka konkretna rješenja doli parolaških obećanja kako će "srušiti oligarhiju". Čiji je i sam bio sastavni dio punih devet godina, a prije toga obnašao je dužnost zapovjednika bugarskoga Ratnog zrakoplovstva.
Verbalno se dizajnirao kao trumpovsko-putinovski mesija i mnogi bugarski građani naivno ga vide kao "zadnju političku nadu zemlje". Njegovi otvoreno proruski stavovi tijekom predsjedničkog mandata i nedostatak jasnih političkih partnera ipak nameću pitanje može li njegova pobjeda značajno promijeniti smjer Bugarske i kakve bi mogle biti krajnje implikacije njegova izbora za EU.
Iako se nikad nije otvoreno zalagao za izlazak Bugarske iz Europske unije, često se protivio, baš kao i Orbán, svim njezinim glavnim političkim smjerovima. Istu verbalnu praksu, uostalom, također baštine još mnogi europski političari – od Roberta Fica pa do Zorana Milanovića – jer je svakako puno lakše i bezopasnije biti deklarirani disident Bruxellesa nego, primjerice, Moskve. Radev je bio zadnjih godina i sustavno antiukrajinski orijentiran: sve tobože u ime nacionalne štednje goleme pomoći i sredstava koja su se slala Kijevu. Ne bi on i njegovi sudruzi nikad na taj način odmagali zemlji-žrtvi a pomagali agresoru, božesačuvaj, nego samo dosljedno proklamiraju nasušnu sebičnost u brizi za vlastitu im i najvoljeniju naciju.
Većina pristaša Radeva ima jasnu prorusku preferenciju i uglavnom su s krajnje desnice i krajnje ljevice. No, svojedobno odbijanje bugarskog predsjednika da Putina nazove agresorom u ratu u Ukrajini bilo je izazvalo plimni val nezadovoljstva među većinom bugarskih građana, što također valja imati na umu pri procjeni šansi Rumena Radeva da sutra okupi parlamentarnu većinu.
Glavni njegov suparnik u borbi za vlast nad parlamentom je dugogodišnji bugarski premijer Bojko Borisov i njegova stranka GERB. Oni su iznova obećavali vraćanje političke stabilnosti i ekonomski razvoj zemlje, no kako im nakon desetljeća koruptivne i destruktivne vlasti malo tko vjeruje. Radev se predizborno zavjetovao kako nikad neće koalirati s Borisovom i GERB-om, a niti sa strankom DPS koju su SAD i Britanija sankcionirali zbog korupcije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....