Prema trenutačnim gospodarima Irana, američkim i izraelskim raketama ranije pobijeni iranski dužnosnici doimaju se u mnogo aspekata kao nepatvoreni humanisti, demokrati i liberali.
Odmah na početku Trumpove ofenzive protiv iranskoga režima, brojne su njegove dodvorice uporno tvrdile da bi kontinuirani napadi na iransku vojnu i sigurnosnu infrastrukturu mogli brzo srušiti tamošnju vladu i dovesti do promjene vlasti. Nisu čuli upozorenja istinskih stručnjaka za složenu iransku strukturu moći kako su takve prognoze krajnje simplificirane. Sad, nakon što je američki raketni udar na Iran ušao u drugi mjesec, vidi se koliko su duboke bile zablude tih velikih ‘stratega‘: vojna snaga napadnute zemlje je nesumnjivo umanjena, no Iran je itekako još sposoban ugroziti interese Washingtona i njegovih saveznika, držati Hormuški tjesnac zatvorenim za plovidbu i stvarati napetosti na međunarodnim tržištima.
Da svim tim procesima otpora čvrsto ne rukovodi neko novo vodstvo Islamske Republike, kaos bi unutar Irana bio nedvojbeno veći, a sistematski otpor znatno slabiji.
Umjesto da ih detronizira, Trumpov i Netanyahuov udar na Iran značajno je ojačao Islamsku Revolucionarnu gardu u unutarnjoj strukturi Irana, pretorijanske zaštitnike postojećeg ideološkog sistema islamske republike. Njezin Korpus je ne samo brzo zamijenio svoje zapovjednike ubijene u dosadašnjim napadima, već je preuzeo i strateške položaje koje su donedavno držali civili, poput Alija Larijanija, tajnika Vijeća nacionalne sigurnosti koji je ubijen u izraelskom napadu 17. ožujka.
Prvaci Islamske revolucionarne garde su kao radikali i tvrdokorno krilo iranskog režima, kao i u svakoj drugoj sličnoj eskalaciji, ispali najveći profiteri od Trumpova i Netanyahuova rata. U atmosferi ‘na ljutu ranu ljuta trava‘ zagovornici demokratskih reformi u Iranu posve su potisnuti na društvenu marginu. Ono što je, međutim, za Trumpov pogled na iransku krizu najvažnije je da upravo pomorske snage Islamske revolucionarne garde, kao dokazano fanatični i ideologizirani borci, odrađuju blokadu Hormuškog tjesnaca i operativnu kontrolu Perzijskoga zaljeva.
Izborom Modžtabe Hameneija za novog iranskog vrhovnog vođu, samo 10 dana nakon smaknuća njegova oca Alija Hamneija, ostvarilo se u Iranu zapravo ono što je iranski novinar Ruhollah Zam, pogubljen od režima u Teheranu još 2020. godine, nazvao „Pasdaranskim pučem“. Pasdaranima se u Iranu često naziva upravo pripadnike Islamske revolucionarne garde. Ubijeni iranski novinar je davno detektirao tendencije ovog radikalnog krila iranske vojske da ukloni i posve marginalizira civilno vodstvo (predsjednika i parlament), kao i vjerske autoritete (vrhovnog vođu)a kako bi uspostavili svoju otvorenu vojnu diktaturu.
Nakon desetljeća takvih ambicija, njihovu realizaciju omogućili su im upravo Trump i Netanyahu.
U kontekstu golemoga rasta moći Islamske revolucionarne garde u Iranu je posebno ojačao takozvani Habibov krug, kadrovska mreža koju predvodi Husein Taeb, klerik i bivši šef obavještajne službe Revolucionarne garde, piše Ali Falahi, dugogodišnji iranski dopisnik španjolskog El Paisa. Upravo ovom čovjeku Muktha Hamenei navodno duguje svoj brzi izbor za novog ajatolaha, čime je Husein postao ‘kingmaker‘ i jedan od središnjih centara moći u Iranu. Uz njega, znatno je ojačao i utjecaj tzv. Mansourunovog kruga, skupine s dugom poviješću oružane borbe protiv monarhije šaha Reze Pahlavija prije islamske revolucije 1979. Jedan od istaknutijih članova ovog kruga je bio Mohsen Rezaei, bivši zapovjednik Revolucionarne garde, koji je nakon dugog razdoblja političke marginalizacije sad imenovan glavnim vojnim savjetnikom novog ajatolaha Hameneija. Da se radikalni kadrovski krug do kraja zaokruži, Muhamed Bagher Zolghadr, visokopozicionirani član Revolucionarne garde, preuzeo je navodno predsjedanje Vrhovnim vijećem nacionalne sigurnosti nakon ubojstva Alija Larijanija.
Sa Zolghadrom na čelu Nacionalne sigurnosti, konsolidiran je tvrdokorni sigurnosni tim koji bi mogao značajnije pojačati represiju i nad unutarnjim političkim akterima i kritičarima režima nakon završetka rata. Sva ova imenovanja su ionako marginaliziranu poziciju i ograničene ovlasti iranskoga predsjednika Masouda Pezeshkiana dodatno pretvorila u puku dekoraciju. Uloga iranskog predsjednika je sad svedena na potpisivanje naredbi koje su napisali drugi, tvrde iranski insajderi.
U aktualnoj strukturi vojne moći, Muhamed Bagher Ghalibaf, trenutni predsjednik iranskog parlamenta i bivši zapovjednik Zrakoplovnih snaga Revolucionarne garde, navodno igra ključnu ulogu. Njegova figura povezuje vojne, sigurnosne i političke snage. Nekoliko novih zapovjednika iranske vojske – od načelnika zrakoplovstva do šefa specijalnih snaga - prethodno je služilo pod njim, što ga trenutno čini ključnom točkom vojnoga aparata. Premda ga jedan dio vojnog i političkog establišmenta nerado prihvaća, nitko povrh njega nema znatniji operativni utjecaj nad iranskom vojskom.
Ekspanzija kontrole Revolucionarne garde nad Iranom ne može se ipak pripisati isključivo nedavnoj eskalaciji ratnih neprijateljstava, upozoravaju eksperti. Islamski režim se godinama temeljito pripremao za ovakav rat, tvrde, i pomno je decentralizirao svoje obrambene, ekonomske i političke strukture. Ta strategija nije nastala samo kao odgovor na izraelske taktike i njihovu ofenzivu nakon terorističkog napada Hamasa 7. listopada 2023., već je ukorijenjena i u prethodnim ratnim iskustvima Irana, te je izvučena i kao pouka iz američkih vojnih intervencija u Iraku i Afganistanu. Islamska Republika je slojevito gradila razine svojih zapovjednih struktura: ako skinu jednu, moć preuzima druga.
A značenje Revolucionarne garde u iranskom društvu i ekonomiji sustavno se povećavalo odmah nakon iransko-iračkog rata 1980-ih. Drugi val njihova utjecaja je potaknut procesima kontroverznih privatizacija nakon međunarodnih sankcija nakon 2005., a koje je promovirao Ali Hamenei, tadašnji vrhovni vođa. Možda se i u tim pretvorbama da naslutiti iransko porijeklo Hrvata, a koje danas u HDZ-u nekim čudom više nitko ne spominje. Kako je moć klerikalno-političkih krugova u Iranu kvasala, istodobno je slabio utjecaj svih civilnih institucija. Trumpov rat je doveo do toga da iranski predsjednik više nema baš nikakav utjecaj nad ministrima zaduženim za sigurnost i obavještajne poslove. Vojnu strategiju u aktualnom ratu ne diktira,dakle, više političko vodstvo, već vojska, uz isključivo međusobnu koordinaciju i bez ikakva odobrenja izvršne vlasti. Za novog ajatolaha se još pouzdano ne zna kakva mu je uloga u operativnim odlukama Teherana, ali se može lako pretpostaviti da je svojim osvetničkim nabojem zbog pobijenih članova obitelji sasvim dosljedno uz Korpus čuvara revolucije.
Kakogod, otpornost surovog iranskog režima američkom je i izraelskom agresijom na zemlju višestruko učvršćena. Revolucionarna i sigurnosna ideologija koju trenutno vodstvo promiče podrazumijeva da obrana Islamske Republike ima prednost nad svim drugim nacionalnim interesima iranskog naroda.
Vremena za demokraciju i civilne slabosti slabo je bilo i prije, a sad ga nema pogotovo. Svaki neposluh u pružanju otpora agresoru biti će tretiran kao izdaja, svaka kolebljivost tumačena kao neoprostiva slabost. Trumpu i Netanyahuu valja čestitati na brzoj konsolidaciji najradikalnijih i najtvrdokornijih iranskih struktura.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....