Nakon samita na Aljasci, čini se da je europski i NATO slogan „Snagom do mira” zamijenjen ruskim sloganom „Donbasom do mira”. Kako tvrdi Reuters, upravo je povlačenje ukrajinske vojske iz Donbasa Putin na Aljasci postavio kao uvjet za okončanje rata. A Trump se s tim Putinovim uvjetom složio.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u ponedjeljak će biti u Bijeloj kući, gdje bi ga Trump trebao izvijestiti o detaljima razgovora s Putinom. Uoči puta u Washington Zelenski je objavio da neće ustupiti Donbas, dok mu je Trump preko medija sugerirao da bi ipak morao pristati na taj teritorijalni ustupak, jer „Rusija je vrlo velika sila, dok Ukrajina to nije”.
Europski političari i mediji uglavnom su razočarani takvim ishodom samita na Aljasci, jer su očekivali da će se Trump tvrđe postaviti prema ruskom autokratu. No, američki autokrat odlučio je svom ruskom kolegi dopustiti da uzme Donbas, što je europskim političarima poslužilo da u svojoj kritici Trumpove popustljivosti prema Putinu nastave ponavljati analogije s dva kontroverzna povijesna sporazuma iz vremena uoči Drugog svjetskog rata.
Prvi sporazum je onaj iz rujna 1938. u Münchenu, kada su britanski premijer Neville Chamberlain i francuski premijer Ėdouard Daladier došli Hitleru na noge i dali mu ono što je tražio: Sudetsku oblast u Čehoslovačkoj. Drugi sporazum je iz kolovoza 1939. u Moskvi, kada su njemački i sovjetski šefovi diplomacije, Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov, potpisali ugovor o međusobnom nenapadanju i usput podijelili Poljsku.
Kontroverzna rezolucija Europskog parlamenta
Prije no što pokušamo pokazati da je samitu na Aljasci primjerenija analogija s jednim trećim sporazumom iz vremena Drugog svjetskog rata, valja uočiti da se u zapadnoj štampi taj Münchenski sporazum iz 1938. počeo češće pojavljivati tek unatrag dvije-tri godine, zapravo od početka ukrajinskog rata. Sve dotad bio je u debeloj medijskoj sjeni Pakta Molotov-Ribbentrop iz 1939. godine.
Tako je, na primjer, čak i Europski parlament u rujnu 2019., donoseći otada često spominjanu Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, jedinim krivcem za Drugi svjetski rat proglasio Pakt Molotov-Ribbentrop, niti ne spomenuvši Münchenski sporazum:
„Drugi svjetski rat (...) započeo je kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja”, stoji u točki 2 rezolucije Europskog parlamenta.
Spomenuta rezolucija posve prešućuje jednako zloglasni Münchenski sporazum, iako je upravo taj kolaboracionistički sporazum – koji su s Hitlerom potpisali vođe najvećih europskih liberalnih demokracija – Hitleru dao krila da krene porobljavati Europu. Upravo je taj izdajnički čin vodećih europskih demokrata bio pravi uvod u Drugi svjetski rat.
Možemo razumjeti zbog čega je u europskoj štampi Münchenski sporazum tako dugo i duboko bio prešućivan. Radi se o historijskoj sramoti europske liberalne demokracije, pa je potonjim europskim liberalima i demokratima bilo lakše da preskoče taj povijesni događaj i svu krivnju za rat svale na Hitlera i Staljina.
Tako je bilo sve dok Putin u veljači 2022. nije napao Ukrajinu. Tada se odjednom u europskoj štampi počelo pisati o sramotnom sporazumu iz Münchena, koji je Hitleru onomad dao krila da krene porobljavati Europu.
Kako Putina povezati s Hitlerom?
Rezon za naglu medijsku rehabilitaciju Münchenskog sporazuma bio je jasan: nakon što je napao Ukrajinu i ugrozio postojeći međunarodni poredak, trebalo je Putina u svijesti europskog građanina nekako povezati s Hitlerom, kako bi se opravdala golema militarizacija Europe. (Ta propagandna matrica vidljiva je i danas, kada se na čitanim portalima Putina prikazuje u fotomontaži s Hitlerovim brčićima.)
S druge strane, Pakt Molotov-Ribbentrop nije potonuo u medijsku sjenu Münchenskog sporazuma, nego se od početka ukrajinskog rata i dalje često spominje, jer ispunjava propagandni zahtjev da se vođu iz Moskve analogijom dovede u vezu s Hitlerom i njegovim suradnicima. Marketinška poruka obiju analogija je jasna i „ideološki ispravna”: svako popuštanje Moskvi ohrabrit će novovjekog Hitlera iz Kremlja.
To ne znači da između Münchenskog sporazuma, Pakta Molotov-Ribbentor i samita Trump-Putin na Aljasci nema određenih sličnosti. Međutim, kako smo upravo pokazali, pozivanje na München i na Pakt Molotov-Ribbentrop ima ideološko-propagandnu funkciju, zbog čega se neopravdano zanemaruje jedan treći sporazum iz tih ratnih godina, u kojem nije bilo Hitlera.
Mislimo na samit Churchilla i Staljina, koji se zgodio u listopadu 1944. u Moskvi. Britanski premijer i vodeći europski demokrat protiv gruzijskog hazjajina i surovog despota iz Kremlja, jedan na jedan, baš kao Trump i Putin sada na Aljasci. O čemu su razgovarali?
Otprilike o istoj temi o kojoj su 80 godina kasnije na Aljasci raspravljali Trump i Putin - o podjeli zona utjecaja u Istočnoj Europi.
I demokrati dijele tuđe zemlje
Kao što je poznato, potkraj Drugog svjetskog rata tri su ključna antifašistička saveznika – SAD, SSSR i Britanija – održali tri ključne konferencije na kojima se određivao poslijeratni poredak, što je uključivalo i podjelu svijeta na interesne sfere, kao i stvaranje novih državnih granica u Europi. Bile su to konferencije u Teheranu (u studenome i prosincu 1943.), na Jalti (veljača 1945.) i u Potsdamu (u srpnju i kolovozu 1945.).
U međuvremenu su se Staljin i Churchill, bez američkog predsjednika Roosevelta, u listopadu 1944. sastali u Moskvi, gdje su doslovno na listu papira nacrtali podjelu Europe na zapadnu i sovjetsku sferu interesa. Na sačuvanom papiriću Churchill je ispisivao postotke kontrole u pojedinoj zemlji, pa je tako za Rumunjsku određeno da 90 posto utjecaja ima SSSR, a 10 posto Zapad, dok je za Grčku odlućeno da 90 posto pripadne Zapadu, a 10 posto SSSR-u.
Za Jugoslaviju je određen omjer 50-50. Tako su Churchill i Staljin privatno podijelili Istočnu Europu, bez konzultacija sa zemljama o kojima su raspravljali, baš kao što su otprilike učinili i Trump i Putin na Aljasci.
Među ostalim, Staljin je tada izborio – a kasnije na Jalti potvrdio - da u sastav SSSR-a uđe i sav teritorij istočne Poljske koji je Crvena armija okupirala 1939. godine (taj je teritorij Poljska pak osvojila od boljševika u ratu 1920. godine, za vrijeme građanskog rata u Rusiji), dok će se Poljska „namiriti” na zapadu, dijelovima njemačkog teritorija.
Roosevelt se nije miješao u taj interni dogovor Churchilla i Staljina. Povijesni izvori navode da je na Jalti tek pitao Staljina može li grad Lavov ostati u Poljskoj - Staljin ga je već odredio dati Ukrajini, odnosno SSSR-u - što je Staljin odbio, a Roosevelt nije inzistirao. Baš kao što sada Trump ne inzistira da Donbas ostane u Ukrajini.
Zašto se onda i ovaj sporazum Churchilla i Staljina ne navodi u medijima kao zgodna analogija sa samitom Trumpa i Putina? Zato što nije zgodno da legendarni Churchill uđe u analogiju s vođom iz Moskve, pa da ispadne da demokrati jednako dijele tuđe zemlje kao i autokrati i diktatori.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....