Vidjeli smo crveni tepih za Putina. Vidjeli smo da je ruskog predsjednika Trump osobno dočekao na aerodromskoj pisti. Vidjeli smo i da se Putin na aerodromu ukrcao u Trumpov automobil. Nismo čuli o čemu su tri sata razgovarali, ali smo vidjeli njihova zadovoljna lica nakon sastanka. Krenimo s crvenim tepihom.
Taj ceremonijalni ćilim za ruskog vođu u trenu je razbio iluziju Zapada da su Rusija i Putin izolirani na međunarodnoj sceni. Pune tri i pol godine zapadne su zemlje nastojale prikazati Rusiju kao izopćenu zemlju, a onda je ruski vođa sletio na američko tlo i bio dočekan s počastima kakve su rezervirane samo za ključne svjetske državnike.
U tom smislu, taj crveni tepih za Putina na Aljasci simbolički predstavlja potpuni slom promašene europske politike prema Rusiji. Već i sâm dolazak Putina u Ameriku pokazao je svu besmislenost i neodrživost europske ideje da se Rusiju može slomiti diplomatskim i sankcijskim pritiskom. Umjesto toga, Putin je susretom s Trumpom afirmirao političku snagu Rusije na svjetskoj sceni, što su uočili i vodeći zapadni listovi.
„Putin se rukovao s američkim predsjednikom. Pokazao je svijetu da se Rusija vratila tamo gdje pripada – na vrh svjetske politike”, piše tako britanski Telegraph, a slično rezonira i američki Wall Street Journal:
„Rus je na samitu postigao jedan od svojih glavnih ciljeva – početak rehabilitacije kao svjetskog vođe. Samit je okončao njegovu izolaciju od Zapada, a on se ničega nije odrekao da bi to postigao”, ističe američki list.
Neuspjeli projekt
Istini za volju, ruski predsjednik ni dosad nije bio izoliran na međunarodnoj sceni, osim na Zapadu. Rusija se na vrh svjetske politike vratila samo u optici zapadnih medija – u optici ostatka svijeta, Rusija s tog vrha nikad nije ni otišla.
Među ostalim, globalni status Moskve ilustrira i činjenica da se nijedna od 150 zemalja izvan kolektivnog Zapada u protekle tri i pol godine nije pridružila zapadnim sankcijama protiv Rusije. Ono što je Zapad predstavljao kao „ničim izazvanu” agresiju na Ukrajinu i nečuveno kršenje međunarodnog prava, ostatak svijeta doživljavao je kao rusku reprizu onoga što su Amerika i Zapad u zadnjih 20 godina činili u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji, Jemenu...
Štoviše, od početka ukrajinskog rata u nizu afričkih zemalja nove su lokalne elite odbacile stare neokolonijalne zapadne (francuske) gospodare, razvijajući umjesto toga intenzivne veze s Rusijom. Prekid veza sa Zapadom Moskva je iskoristila i za jačanje svojih veza s Latinskom Amerikom, uz veliko povećanje opsega ekonomske suradnje s Kinom, Indijom i drugim azijskim silama. Projekt izolacije Rusije zapravo nikad nije uspio.
Dok je zapadni dio svijeta bio fokusiran na ukrajinski rat i rusku ulogu agresora, zemlje Istoka i Globalnog Juga s velikom su pažnjom promatrale jačanje BRICS-a kao geopolitičke osovine koja stvara novi multipolarni svjetski poredak, koji je za mnoge zemlje Latinske Amerike, Afrike i Azije privlačniji od dosadašnjeg unipolarnog svijeta, obilježenog dominacijom Amerike i Zapada. A uz Kinu, glavni zamašnjak tog emancipacijskog BRICS-a upravo je Putinova Rusija.
U tom smislu, crveni tepih za Putina na Aljasci može biti šok i neugodno iznenađenje samo za zapadne čitatelje, koji su već tri i pol godine izloženi jednostranom medijskom prikazu uzroka i posljedica ukrajinskog rata. U ostatku svijeta crveni tepih za Putina i Rusiju je prirodno stanje stvari.
Novi pristup Rusiji
Utoliko je tragičnija promašenost europske politike prema Rusiji. Ta je politika na koncu suodgovorna za propast Ukrajine, ali i za buduće propadanje same Europe. Iznimno potkapacitirane europske elite nisu razumjele duh vremena i odbile su sve ruske zahtjeve o uspostavi nove, zajedničke sigurnosne arhitekture Europe, koja je mogla sačuvati ukrajinsku državnost u starim granicama, uz uvjet njene neutralnosti.
Posljednji europski državnik koji je razumio položaj Rusije u svijetu bila je Angela Merkel. Ali u tragičnom političkom i logičkom obrtu koji je u Europi nastupio nakon ruske agresije na Ukrajinu, upravo je bivša njemačka kancelarka optužena kao glavni krivac za tu agresiju, jer da je za vrijeme svojih mandata bila „popustljiva” prema Rusiji.
Nakon nje, na europsku političku scenu stupili su „nepopustljivi” političari, koji „znaju kako treba” s Rusijom. I rezultate vidimo: Ukrajina je pred slomom, a standard europskih građana u slobodnom padu.
U takvim okolnostima američki predsjednik Donald Trump pozvao je Putina na Aljasku, prostro mu crveni tepih i osobno ga dočekao na aerodromu, smjestivši ga u vlastiti automobil. Budući da tri i pol godine „nepopustljive” politike prema Rusiji nije dalo željene rezultate – odnosno, rezultati su porazni za Zapad – novi američki predsjednik odlučio je promijeniti tu politiku i dati šansu suprotnom pristupu Rusiji.
Još ne znamo kuda će nas taj novi pristup Rusiji odvesti. Zadovoljna lica Trumpa i Putina nakon sastanka sugeriraju da su obojica dobila ponešto, što ne znači da će konačni ishod njihova sastanka biti pravedan za Ukrajinu. Ali bi, sudeći po terenskoj slici ukrajinskog rata, mogao biti povoljniji nego što bi bio ako se rat nastavi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....