Na trenutak je izgledalo da je Europa konačno pronašla hrabrost u sebi. Počelo se govoriti o zamrzavanju trgovinskog sporazuma sa SAD-om, odnosno prekidu postupka njegove ratifikacije. Razmatralo se slanje europskih vojnika na Grenland. Prijetilo se carinskim protumjerama. Puštena je čak i glasina da bi europske zemlje mogle bojkotirati Svjetsko nogometno prvenstvo, koje se ove godine najvećim dijelom održava u SAD-u.
Načas se činilo da Europa ima obrise „nove europske strategije” kojom će američkom nasilniku pokazati zube. Izgledalo je da europski lideri znaju, mogu i smiju poslati SAD-u čvrste poruke da je Grenland neotuđiv i da Europa ne želi biti američki vazal, nego ravnopravan saveznik spreman braniti svoje interese. Optimisti su mogli pomisliti da je napokon došlo europskih pet minuta, da je kucnuo čas da Stari kontinent u novom svijetu postane strateški autonoman entitet koji se ne dâ ucjenjivati.
A onda je Trump sletio u Davos i koncilijantno obećao da neće bombardirati Grenland, a usput je i velikodušno odustao od najavljenih carina prema europskim zemljama.
To je bilo dovoljno da sva drčnost europskih političara ishlapi kao da je nikad nije bilo. Među njima je prevladao stav da je Trump reterirao, pa da stoga i Europa treba reterirati: odmah je objavljeno da se nastavlja ratifikacija trgovinskog sporazuma sa SAD-om, a slanje europskih vojnika na Grenland i carinske protumjere nisu se više spominjali.
Dakako, ideja o bojkotu Mundijala u Americi naglo je isparila iz europskog rječnika.
Eskalacija i deeskalacija
Trump je tako u Davosu po tko zna koji put demonstrirao svoju pregovaračku strategiju, izgrađenu u desetljećima poslovnih dealova koje je kao nekretninski mogul sklapao po Manhattanu i širom Amerike. Ta bi strategija mogla nositi naziv „Dva šokantna obrata: od eskalacije do deeskalacije”. Trump je diplomirao, magistrirao i doktorirao na toj strategiji. Još prije 40 godina, u svojoj knjizi „Umijeće pregovaranja”, aktualni predsjednik SAD-a skicirao je bit te strategije. Najprije zatražiš šokantno više nego što je realno moguće dobiti, uz maksimalno agresivan stav (eskalacija). Potom čekaš reakcije i ponuđene ustupke druge strane, koja u pravilu bude zbunjena i defenzivna, jer takav agresivni nastup nije očekivala. Onda naglo primiriš situaciju i značajno smanjiš zahtjev (deeskalacija).
Taj novi zahtjev još je uvijek znatno iznad početnih pregovaračkih pozicija, ali više nije toliko šokantan, jer si onim prvim zahtjevom toliko pomaknuo granice normalnog da ovaj drugi zahtjev, koji bi na početku pregovora djelovao šokantno, sada drugoj strani izgleda kao kamilica. I ne samo da druga strana tada pristane na tvoj zahtjev, nego je još i sretna kako je dobro prošla.
Dobar je primjer spomenuti trgovinski sporazum sa SAD-om, koji je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen lani u srpnju ispregovarala s Trumpom na njegovu imanju u Škotskoj. Prethodno je Trump najavljivao da će europskim zemljama uvesti carine od čak 30-50 posto (eskalacija), što je šokiralo Europu, pa je Von der Leyen brže-bolje pohitala u Škotsku da umilostivi američkog sultana.
Tko je koga predriblao?
S njezine točke gledišta, u tome je i uspjela: Trump je pristao smanjiti carine Europi na 15 posto (deeskalacija). Iako je to u stvarnosti bio krajnje nepovoljan aranžman za Europu – jer takvih carina prije pregovora uopće nije bilo – šefica Europske komisije bila je ponosna kako je „nadigrala” Trumpa, a na tom „uspjehu” čestitali su joj i drugi europski državnici.
Europski političari vjerojatno nemaju visoko mišljenje o Trumpovim intelektualnim sposobnostima. Ali zamislite Trumpovo mišljenje o intelektualnim sposobnostima europskih političara koje on svaki put uspije predriblati na istu foru. Tko je tu onda točno intelektualno insuficijentan?
Na izvanrednom samitu EU-a, održanom u četvrtak u Bruxellesu u povodu „slučaja Grenland” – dan nakon što je Trump u Davosu radikalnim ublažavanjem retorike obavio svoju fazu deeskalacije – čuli su se pomirljivi tonovi prema Sjedinjenim Državama. Iako se priznavalo da se „svijet kakav je postojao nakon 1945. polako raspada”, te se hrabrilo da „moramo djelovati kao neovisna Europa”, budući da u odnosima s Amerikom „nema povratka na staro”, ipak se očitovala nada da je povratak na staro moguć nakon što Trump završi svoj mandat.
„Ovo je nova era u kojoj se više nećemo oslanjati na njih, barem dok je Trump u Bijeloj kući” – tako je ovu dvojnost europskog osjećaja prema Americi sažeo jedan od diplomata iz Bruxellesa koji su nakon samita govorili za europske medije.
Stara dobra vremena
Dakle, nada u povratak na „staru normalnost” ipak postoji. Pa da vidimo kakav je to točno bio odnos Amerike prema Europi u tim starim dobrim vremenima. Da ne idemo daleko u prošlost, uzet ćemo dva primjera iz ovog milenija.
Godine 2014. u Kijevu se dogodio državni udar koji je odredio ukrajinsku (i europsku) budućnost, pri čemu SAD nije ni skrivao da vuče sve konce u pozadini. Kad je tih prevratničkih dana tadašnja visoka američka diplomatkinja Victoria Nuland diktirala ambasadoru SAD-a u Kijevu sastav nove ukrajinske vlade, i kad je on obazrivo upozorio na to da Europska unija možda ima drugačije ideje za Ukrajinu, Nuland je odbrusila ono čuveno „Fuck EU!”
Desetak godina prije (2003.) Amerika je – pod lažnom izlikom da irački režim posjeduje oružje za masovno uništenje – napala Irak, što je donijelo stotine tisuća žrtava i razorilo tu zemlju, a više europskih zemalja bilo je primorano „zbog dobrih savezničkih odnosa” sudjelovati u tom zločinu.
Prevrat u Kijevu organizirala je demokratska administracija u Washingtonu, a agresiju na Irak pokrenula je republikanska administracija. U oba slučaja Europa je tretirana jednako, kao puki vazal. To je ta „stara normalnost” u odnosima sa SAD-om, to su ta stara dobra vremena za kojima žudimo da se vrate.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....