U tišini bruxelleskih hodnika, daleko od nacionalnih parlamenata, a još dalje od europskih birača, jučer je grupa europskih veleposlanika pokrenula postupak koji bi mogao uzrokovati najdublji pravno-politički lom u povijesti Europske unije; pitanje je, naime, radi li se o pokušaju institucionalnog udara na temeljne pravne stečevine EU-a. Dansko predsjedništvo Vijeća EU obavijestilo je države članice kako veleposlanici pri EU – dakle, ne ministri, ne šefovi država, ne Europski parlament, ne građani na referendumu, ne nacionalni parlamenti – započinju pisani postupak kojim bi se odluke o trajnom zamrzavanju ruske imovine donosile kvalificiranom većinom, a ne jednoglasno, piše Jutarnji list.
Naglasimo: unatoč činjenici da je čak i Europska središnja banka dala eksplicitno negativno mišljenje o korištenju ruskih deviznih pričuva za pomoć režimu Volodimira Zelenskog, i to zbog potencijalnih izrazito negativnih pravnih, financijskih i ekonomskih posljedica za Uniju, netko iza kulisa upravo traži od članica da danas do 17 sati donesu odluku o poništenju temeljnog principa EU – jednoglasnosti – na i pravno i politički gledano vrlo kontroverznom pitanju koje može značiti uvlačenje EU-a u direktni oružani sukob s Rusijom. Radi se, dakle, o pitanju za koje bi bilo racionalno očekivati adekvatnu demokratsku proceduru, a ne ultimativni prečac nalik ucjeni. Ukoliko članicama, nakon dvije godine rata u Ukrajini, ostavite manje od 24 sata da promijene političku povijest Unije, otvara se pitanje čemu urgentnost.
Temelj svih dosadašnjih ugovora EU – od Maastrichta do Lisabona – bio je jasan: vanjska i sigurnosna politika donosi se jednoglasno. Razlog ugrađivanja tog mehanizma bio je jednostavan i duboko demokratski: nijedna država, osobito manja, ne smije biti preglasana u pitanjima koja potencijalno vode prema geopolitičkoj eskalaciji ili ratu. Jednoglasnost je svojevrsni sigurnosni ventil Unije; instrument kojim se čuva ravnoteža moći između velikih i malih država, ali i između birokratskog centra te nacionalnih demokracija. Ova formula zapravo je išla uz temeljnu ideju osnivanja Unije kao zajednice za čuvanje mira, a sada je, čini se, mir za dio članica opcija koja je, pretpostavimo, izgubila političku težinu, pa pokušavaju orkestrirati promjenu temeljnih principa Unije. Čija je to zapravo politička pobjeda?
Ako se temeljna norma jednoglasnosti probije vrlo čudnim, poluformalnim putem – a upravo to gledamo – riječ je o presedanu koji prema kriterijima ustavne teorije ima karakteristike institucionalnog udara. Ne udara se vanjskom silom, nego unutarnjim preraspodjelama nadležnosti, bez promjene ugovora, bez referenduma, bez sudjelovanja Europskog parlamenta. Bruxelleska izvršna struktura, u suradnji s nekoliko članica, pokušava preoblikovati samu logiku odlučivanja u području koje je po definiciji najosjetljivije: području mira, rata i sigurnosti. Je li to pozicioniranje na vrlo tankom političkom ledu?
COREPER, odbor veleposlanika, ima važnu procesnu funkciju, ali nema nikakav demokratski mandat za reinterpretaciju temeljnih ustavnih pravila Unije. Njihova imena zna vrlo malo građana; njihova djelovanja nisu predmet parlamentarnog nadzora; njihovi sastanci nisu javni. A ipak, upravo oni, na zahtjev danskog predsjedništva, otvaraju postupak koji bi mogao preoblikovati ustavnopolitički poredak EU-a.
Legitimno je raspravljati o zapljeni ruskih deviznih pričuva. Nije toliko važno slažemo li se u EU-u oko tog, blago rečeno, kontroverznog pitanja, pa niti to što odgovorniji i bolje upućeni u monetarnu problematiku procjenjuju da je poigravanje tuđim deviznim pričuvama potencijalna valutna, monetarna, ekonomska te, posljedično, socijalna i politička katastrofa upravo za EU. Svi imamo političko pravo sami sebi bespotrebno nanositi bol. No, temeljno pitanje svakog demokratskog poretka jest kako se donosi odluka. A danas svjedočimo pokušaju da se, radi kratkoročnog političkog cilja, probije načelo jednoglasnosti koje je kičma Unijina pravno-političkog identiteta. Ako se jednom dopusti da pitanja rata i mira padaju većinom, a ne konsenzusom, bit će vrlo teško – možda i nemoguće – vratiti se natrag na stari model.
Najdublje pitanje, koje gotovo nitko ne postavlja, glasi: nije li ovo, pravno-politički gledano, prvi korak prema dugom i neizrečenom ratu između EU-a i Rusije? Jer korištenje ruskih deviznih pričuva za financiranje ratnih operacija treće strane, prema međunarodnom pravu, može se smatrati neprijateljskim činom. Ako se takva odluka donosi bez jednoglasnosti, bez parlamenta i bez referenduma, tada više nije riječ o tehničkoj mjeri, nego o povijesnom preslagivanju uloga Unije prema Rusiji i birokracije prema državama članicama.
U konačnici, ovo nije tekst o tome treba li ili ne treba pomoći Ukrajini. Ovo je tekst o nečemu važnijem: može li se Unija pretvoriti u geopolitičkog aktera mimo volje i mandata europskih građana. Ako danas, u tišini diplomatskih kanala, nestane jednoglasnost, sutra će, naravno, nestati i iluzija da su države članice stvarni nositelji suvereniteta u EU-u. A kada se temeljna pravila mijenjaju bez narodne suglasnosti, tada ne govorimo o evoluciji, nego o tihom, ali stvarnom institucionalnom udaru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....